Platon - odlomak iz Države

[Šabović Adis]

Možel neko objasnit otkad je filozofija ljubav prema mudrosti, a ne prema istini? Odnosno, otkad je Sofija mudrost a ne Atina? I još odnosnije, otkad su filozofi mudraci a ne istinoljubivci? I to obuhvaćeno pretvorbom il šta? Mudrijaši se dokopali olovke & interneta?
Kojij ovo kua?

Ljubav prema znanju.
Isto: znanje ili mudrost
I ovdje: Sofija - mudrost

[Stitch]

Kad pročitaš ova dva teksta koje sam linkala, naročito The Legacy of the Hippocratic Treatise The Nature Of Man: The Theory of the Four Humours, mislim da ćeš zaključiti, baš kao i ja, da je ta tipologija nastala daleko poslije Hipokrata i Galena.

Da, postoji mogućnost da su njihova imena iskorištena kako bi teorija dobila na vrijednosti. No sad imaš problem: doslovno svi govore o Hipokratu; enciklopedije, leksikoni, spisi i članci... Kako to ispraviti?

[MmeTipfeler]

Da, postoji mogućnost da su njihova imena iskorištena kako bi teorija dobila na vrijednosti. No sad imaš problem: doslovno svi govore o Hipokratu; enciklopedije, leksikoni, spisi i članci... Kako to ispraviti?

Ahhhh, sad je ipak Hipokrat?

Pa, priznajem da sam, kao i ti i većina ostalih, vjerovala u postavku da čeverostruka tipologija temperamenta potječe od Hipokrata, a da ju je Galen preuzeo. Nisam se, iskreno govoreći, nikada ni zamislila nad time, smatrajući nazive kolerik, sangvinik, flegmatik i melankolik kolokvijalnom etiketom. Osim posljednjeg naziva, to je već našlo mjesto u poeziji.

Nakon malo pomnijeg njuškanja, a bome i uključivanja mozga, postaje mi jasno da su obojica, kao liječnici, tjelesne sokove u prvom redu povezivali s boleštinama, a ne sa psihologijom. Kao drugo, Galen je temperamente (mješavine) označavao kao 'hladni, suhi, topli i vlažni', skrećući donekle s Hipokratova puta. Nadalje, broj četiri susreće se svugdje u religiji i mitologiji pa očito ni ova dvojica nisu bila imuna na to arhetipsko shvaćanje - znaš i sam kako Jung tumači broj četiri. Teško se odvojiti od načina na koji razmišljaju svi oko tebe.

Nema šanse da se išta više ispravi: četverostruka je podjela napravljena, bez obzira na to komu je pripisivali i bez obzira na to koliko 'sangvinik' odudarao od ostalih grčkih termina. Znajući kako je to išlo u srednjem vijeku - Graecum est, non legitur! - a ne mogu nikako oprostiti benediktincima što su Rabelaisu zaplijenili knjige na grčkome, da je latinski bio praktički opći, dapače, božanski jezik, ne čudi me što je 'sangvinik' upao u igru - melankolik i kolerik već su bili poznati kao osobe pogođene ludilom odnosno zaražene kolerom, a flegmatik valjda nije bio puno zanimljiv. Ta igra, to natjecanje između latinskoga i grčkoga trajali su praktički sve do renesanse pa me ne čudi da je 'sangvinik' lakše prihvaćen od nejasnoga 'hemod': liječilo se puštanjem krvi, krv se smatrala izvorom života i životne snage, a krv je bila sanguis. Krvi na sve strane: u plemićkim žilama teče plemenita, poslije i plava krv, krv je često sinonim za lozu ili rod. A bome se često i prolijevala.

Pustimo običan puk da vjeruje što hoće. Mi ne znamo istinu, ali znamo da je problematična.

[Marsovac7]

Sutra ćemo dalje. Ja pripadam u ugodne temperamente: redovito spavam i jebe mi se za sve.

9 mjeseci kasnije, nakon svega što se izdogađalo, ova tvrdnja zvuči tragikomično.