Zagreb u Domovinskom ratu

[MmeTipfeler]

Izdvojeno iz Internetske pismenosti, da ne kvari temu.

Pošteno je dodati da nije bio sam, Robert Pauletić vrijedno je radio za ideju: "Dok je Pauletić bio zamjenik, a potom i glavni urednik ‘Slobodnog tjednika’, objavljeni su huškački popisi s imenima, adresama i telefonskim brojevima najmanje 200 građana. Prokazivani su kao navodni ‘KOS-ovci’, ‘četnici’ i ‘unutrašnji neprijatelji’, što je rezultiralo uličnim nasrtajima, izbacivanjima iz stanova i s radnih mjesta, premlaćivanjem i smrtnim slučajevima." (link)

Ma to je bilo doba opće histerije, a ta se histerija sa svih strana potpirivala. Da se razumijemo, govorim o Zagrebu koji je vrlo lišo prošao kroz rat, ali je ovdje vladala panika kao da JNA čuči na svakoj banderi. Ja sam u to doba stanovala preko puta bivšeg Doma JNA - sjajan i jeftin restoran su imali i nisu tražili propusnicu. Prije nego što su odande otišli - da, dobrovoljno su se povukli, ništa mi nismo osvojili, bili su jako zitto i navlačili su roletne. Do tada smo se njihovi oficiri i ja gledali kroz prozor na trećem katu. Izludjela me ona ženska manifestacija, nemam pojma više kako su se zvale, Žene protiv rata, Majke za rat ili nešto slično. Današnji Hod za život prema tome je pičkin dim. Počeli su ujutro postavljati improviziranu pozorničicu na uglu ulice, dovukli razglas i ogromne zvučnike - mislim da se čulo do Maksimira. I drečale su od jutra do sutra. Nekako u to doba počele su i izbjeglice dolaziti u Zagreb, najprije pojedinačno, a onda organizirano. I svatko je imao svoju priču, a znaš kako izgleda Radio Mileva: ovaj čuje pa prepriča onome, onaj nekome trećem i svaki se put nešto nadoda. Tu se desio i slučaj kad je jedna žena, istraumatizirana, dakako, u Nami na Kvatriću počela vrištati: "Četnik! Četnik!" i optužila dečka koji je radio u mesnici ili na suhomesnatoj robi da je "klao u njezinu selu". Došla policija, maloga priveli eda bi se na kraju ispostavilo kako već dvije godine nije bio ni na GO niti je mrdao iz Zagreba.

Pričala sam već negdje kako je sitnica bila dovoljna da te proglase državnim neprijateljem, pa makar i među susjedima. Ni Bulgakov to ne bi bio mogao opisati.

[Stitch]

Ma to je bilo doba opće histerije, a ta se histerija sa svih strana potpirivala. Da se razumijemo, govorim o Zagrebu koji je vrlo lišo prošao kroz rat, ali je ovdje vladala panika kao da JNA čuči na svakoj banderi.

Zagreb je, istinabog, bio daleko od bojišta, ali Zagrepčani su ginuli diljem Lijepe Naše. Nema gdje ih nije bilo. Proporcionalno, u Hrvatskoj vojsci bilo je najviše Zagrepčana. Mora to utjecati na atmosferu u gradu. Psihozu su osjećali svi, bili - ne bili u ratu.

[MmeTipfeler]

Zagreb je, istinabog, bio daleko od bojišta, ali Zagrepčani su ginuli diljem Lijepe Naše. Nema gdje ih nije bilo. Proporcionalno, u Hrvatskoj vojsci bilo je najviše Zagrepčana. Mora to utjecati na atmosferu u gradu. Psihozu su osjećali svi, bili - ne bili u ratu.

Ovo istaknuto tvrdiš na temelju čega? Provjerljive statistike? Popisa? Ili rekla-kazala? Uostalom, Zagreb obuhvaća četvrtinu hrvatskog stanovništva, dakako, ako se Zagrepčaninom smatra svatko tko ovdje ima prijavljeno prebivalište.

A psihoza? Simptome psihoze pokazivali su (ili ih glumili) oni koji su imali najmanje razloga za psihozu. Prijatelji mojega brata doveli su u Zagreb svoje dvije maloljetne kćeri, iz Osijeka su inače bili, pa ostali dva-tri dana dok ih nekako ne smjeste, a ja sam pomagala da ih prime u srednju školu gdje sam tada radila. U Osijeku su živjeli u obiteljskoj kući, s bakom i djedom. To je bilo doba kad je JNA prašila granatama po Osijeku i tamo se živjelo u stanju konstantne uzbune, danima nisu nosa iz podruma provirili. I baš kad su se ljudi spremali na povratak u Osijek, stiže telefonski poziv - baka je poginula. Na najgluplji mogući način: za kratkog zatišja od uzbunâ načas je htjela skoknuti u kuću, a da bi to učinila morala je izići na ulicu. I u tih minutu-dvije pogodio ju je neki zalutali geler od bombe koja je nakandno eksplodirala.

Familija je najprije ostala kao skamenjena, a onda su se nastavili ponašati kao da se ništa nije dogodilo, samo bi mlađa kćerka povremeno zaplakala. I roditelji su se vratili u Osijek, mirno, kao da se ništa nije dogodilo, ali u žurbi da stignu na pogreb. Nikakve psihoze tu nije bilo - prave se emocije proživljavaju duboko u duši, ne manifestiraju se histerično.

Neka ti Adis kaže kako je bilo u Sarajevu - ja znam samo iz priča svojih tamošnjih prijatelja: šutiš, trpiš i trudiš se preživjeti. Nemaš vremena za histeriju i.. kako ono rekosmo?... psihozu. Histerija i psihoza luksuz su koji si mogu dopustiti oni koji nisu izravno ugroženi. Ili koji su plaćeni za to.

[Stitch]

Ovo istaknuto tvrdiš na temelju čega? Provjerljive statistike? Popisa? Ili rekla-kazala? Uostalom, Zagreb obuhvaća četvrtinu hrvatskog stanovništva, dakako, ako se Zagrepčaninom smatra svatko tko ovdje ima prijavljeno prebivalište.

Potražit ću rasprave, ali koliko se sjećam, Zagrepčana je među mobiliziranima bilo najmanje 20 posto. Uzmimo da je to 80-90 tisuća vojnika (od ukupno 350-400 tisuća ljudi). Ilustracije radi, godine 1995. Hrvatska je imala između 96.800 i 205.397 vojnika, a nakon Bljeska raspolagala je sa 232 tenka, 40 zrakoplova (26 bojnih), 22 helikoptera (10 bojnih), oko 350 topničkih oruđa... (Davor Marijan, Hrvatsko ratište 1990. - 1995.)