Medicina i njezina današnja svrha
Posted: 07 Jan 2018, 22:24
Ovo je pitanje o kojemu već dulje razmišljam. Neću reći da me muči jer bih se i sama, da nema današnje medicine, sasvim sigurno već nekoliko desetaka godina nalazila "na onoj strani".
Činjenica je da napredak medicine produljuje ljudski život, ali isto tako na životu ostavlja jedinke koje bi inače prirodna selekcija eliminirala. Te se jedinke dalje razmnožavaju, često ne razmišljajući o tome što će prenijeti svojemu potomstvu - ma, kada se uspale, ne sjete se ni staviti kondom! Bez obzira na spolno prenosive bolesti i neželjenu trudnoću. Ukratko, ljudski se genetski materijal kvari.
Ponovo mi je ovo palo na pamet u vezi s nedavnom transplantacijom srca četverogodišnjoj djevojčici. Daleko od toga da mislim kako četverogodišnje dijete ne bi trebalo živjeti zato što ga je pogodila dilatacijska kardiomiopatija. Okej, hvalospjevi avionu koji je srce prevezao iz Austrije - inače sasvim normalan postupak u EU, samo što tamo upotrebljavaju helikoptere, recimo, na krov Allgemeines Krankenhaus u Beču, bolnice općeg tipa, ne privatne, svakodnevno slijeću helikopteri, srcedrapateljna majčina priča o odlasku u crkvu, molitvi i stisku ruke beskrajno mi idu na živce, ali se time zarađuju klikovi, a srca se nedovoljno informiranih čitatelja tope od ganuća. Pun intended.
Najprije, nemojte nipošto misliti da je donirano srce došlo iz Austrije kao nekakav poseban znak milosrđa: djevojčica je bila uvedena u bazu podataka i slučajno se dogodilo da je nedavno umrlo neko drugo dijete, čiji su roditelji prethodno bili pristali na donaciju organa, a čija se tipizacija tkiva podudarala s tipizacijom male Rite. Najvjerojatnije je u pitanju bila prometna nesreća jer se organi bolesnih davatelja ne presađuju.
Umjetno srce koje je maloj bilo prethodno ugrađeno nije baš neka sreća za primatelja jer mora na leđima tegliti kompresor veličine prosječnog ruksaka pa je ovo svakako za nju elegantnije rješenje. Dakako, pod uvjetom da ne dođe do komplikacija. Čemu se svi nadaju, a majka moli krunicu.
Samo usput, bez obzira na to što meni krunice i razgovori s Bogom idu na živce, doista sam čula od nekolicine transplantiranih bubrežnih pacijenata o doživljajima nadnaravnoga nadahnuća dok su čekali hoće li se bubreg "primiti" ili neće. U istu kategoriju pripadaju i oni koji vjeruju da su, uz donirani organ, preuzeli i dušu davatelja, a posebno se to događa kod srčanih bolesnika. Očito lingvistika i tu funkcionira.
Međutim, što će biti dalje? Opet, pod uvjetom da Ritin organizam prihvati donirano srce. Dijete će i dalje biti bolesno, samo na drukčiji način: pit će imunosupresive kako bi se spriječilo odbacivanje stranoga tijela, što transplantirani organ zapravo i jest, bit će pod stalnom paskom da ne navuče kakvu bakterijsku ili virusnu boleštinu, ukratko neće biti lako ni njoj ni roditeljima koji će tu brigu morati preuzeti na sebe. No to je manje važno: s vremenom će se svi priviknuti na novu situaciju, prilagoditi se novim uvjetima i sretno živjeti dalje.
Samo, do kada?
Rita ima tek četiri godine, raste iz dana u dna, ali njezino transplantirano srce ne raste s njom. Ostaje točno onako veliko koliko je bilo u subotu, 6. siječnja 2018. Do stanovite dobi ta će "pumpa" obavljati svoj posao, a onda će postati nedovoljno dobra. Ponovna tragedija, ponovna nada...
Činjenica je da napredak medicine produljuje ljudski život, ali isto tako na životu ostavlja jedinke koje bi inače prirodna selekcija eliminirala. Te se jedinke dalje razmnožavaju, često ne razmišljajući o tome što će prenijeti svojemu potomstvu - ma, kada se uspale, ne sjete se ni staviti kondom! Bez obzira na spolno prenosive bolesti i neželjenu trudnoću. Ukratko, ljudski se genetski materijal kvari.
Ponovo mi je ovo palo na pamet u vezi s nedavnom transplantacijom srca četverogodišnjoj djevojčici. Daleko od toga da mislim kako četverogodišnje dijete ne bi trebalo živjeti zato što ga je pogodila dilatacijska kardiomiopatija. Okej, hvalospjevi avionu koji je srce prevezao iz Austrije - inače sasvim normalan postupak u EU, samo što tamo upotrebljavaju helikoptere, recimo, na krov Allgemeines Krankenhaus u Beču, bolnice općeg tipa, ne privatne, svakodnevno slijeću helikopteri, srcedrapateljna majčina priča o odlasku u crkvu, molitvi i stisku ruke beskrajno mi idu na živce, ali se time zarađuju klikovi, a srca se nedovoljno informiranih čitatelja tope od ganuća. Pun intended.
Najprije, nemojte nipošto misliti da je donirano srce došlo iz Austrije kao nekakav poseban znak milosrđa: djevojčica je bila uvedena u bazu podataka i slučajno se dogodilo da je nedavno umrlo neko drugo dijete, čiji su roditelji prethodno bili pristali na donaciju organa, a čija se tipizacija tkiva podudarala s tipizacijom male Rite. Najvjerojatnije je u pitanju bila prometna nesreća jer se organi bolesnih davatelja ne presađuju.
Umjetno srce koje je maloj bilo prethodno ugrađeno nije baš neka sreća za primatelja jer mora na leđima tegliti kompresor veličine prosječnog ruksaka pa je ovo svakako za nju elegantnije rješenje. Dakako, pod uvjetom da ne dođe do komplikacija. Čemu se svi nadaju, a majka moli krunicu.
Samo usput, bez obzira na to što meni krunice i razgovori s Bogom idu na živce, doista sam čula od nekolicine transplantiranih bubrežnih pacijenata o doživljajima nadnaravnoga nadahnuća dok su čekali hoće li se bubreg "primiti" ili neće. U istu kategoriju pripadaju i oni koji vjeruju da su, uz donirani organ, preuzeli i dušu davatelja, a posebno se to događa kod srčanih bolesnika. Očito lingvistika i tu funkcionira.
Međutim, što će biti dalje? Opet, pod uvjetom da Ritin organizam prihvati donirano srce. Dijete će i dalje biti bolesno, samo na drukčiji način: pit će imunosupresive kako bi se spriječilo odbacivanje stranoga tijela, što transplantirani organ zapravo i jest, bit će pod stalnom paskom da ne navuče kakvu bakterijsku ili virusnu boleštinu, ukratko neće biti lako ni njoj ni roditeljima koji će tu brigu morati preuzeti na sebe. No to je manje važno: s vremenom će se svi priviknuti na novu situaciju, prilagoditi se novim uvjetima i sretno živjeti dalje.
Samo, do kada?
Rita ima tek četiri godine, raste iz dana u dna, ali njezino transplantirano srce ne raste s njom. Ostaje točno onako veliko koliko je bilo u subotu, 6. siječnja 2018. Do stanovite dobi ta će "pumpa" obavljati svoj posao, a onda će postati nedovoljno dobra. Ponovna tragedija, ponovna nada...