Velika je proslava tamo, danasnja politika i danasnji politicari su obavljali sto su vec imali za obaviti, ali glavni i pocasni gosti su bili oko 3000 ucesnika tog dogadjaja. Danas mahom 90-togodisnjaci.
Bilo je kako je bilo, stvar se zavrsila povoljno za mir u svijetu, kako bi bilo bez toga...a nekako vec bi.
Ono sto hocu reci, gledajuci na tv snimljeni materijal iz tog doba, mlade ljude koji idu u sranje i znaju da idu u sranje i ne znaju sto ih ceka i mislim o tome....sto oni misle? Kako se osjecaju? Misle li na svoje doma? Na domovinu? Na strah?
Jer mora da je bio jebeni strah biti tako na brodu, cekati iskrcavanje, ici u nepoznato i ne znati hoces li ostati ziv.
Eto, nista vise ( ni nize), tek toliko da se i ovdje ostavi trag i spomen na D-day.
U nekakvom protuavionskom bunkeru, dodavao granate nekom drugom liku pokraj, koji je onda gađao savezničke avione.
, svejedno mi se cini da je ova opcija bolja od one koja bi bila da je ispalo drugacije.
