Trkeljanje.com

zdravo! odvažila sam se otvoriti topic!

kažu da danas nitko ne čita poeziju, a ja znam da to nije istina jer je ja čitam.
čitam je sjedećki jer poezija ležanje ne dopušta, nije to roman.
uz poeziju čovjek mora biti spreman uspaničeno ustati jer mu je pjesma pročitala misli ili mu rekla nešto što zna, a nije ni znao da zna, ili želi, a nije ni znao da želi.
za razliku od romana, pjesma staje baš u tom trenutku, kad ste najkrhkiji.

kad dođete do kraja pjesme, a znate da pjesma nije završila, radi se o dobroj pjesmi. najbolje pjesme učine da zrak sobe postane svjetlucav ili maglovit.
unatoč tome, pjesme ne stanuju u nebu, nego u zemlji. osjećaj lebdenja zapravo je iscrpljenost mišića.
čitatelji poezije najsličniji su krticama.


kako vi stojite s tim?

evo još jedan uvodni post, da se malo uživite

Introduction to Poetry, billy collins

I ask them to take a poem
and hold it up to the light
like a color slide

or press an ear against its hive.

I say drop a mouse into a poem
and watch him probe his way out,

or walk inside the poem’s room
and feel the walls for a light switch.

I want them to waterski
across the surface of a poem
waving at the author’s name on the shore.

But all they want to do
is tie the poem to a chair with rope
and torture a confession out of it.

They begin beating it with a hose
to find out what it really means.




Poeziju će svi pisati, branko miljković

san je davna i zaboravljena istina
koju više niko ne ume da proveri
sada tuđina peva ko more i zabrinutost
istok je zapadno od zapada lažno kretanje je najbrže
sada pevaju mudrost i ptice moje zapuštene bolesti
cvet između pepela i mirisa
oni koji odbijaju da prežive ljubav
i ljubavnici koji vraćaju vreme unazad
vrt čije mirise zemlja ne prepoznaje
i zemlja koja ostaje verna smrti
jer svet ovaj suncu nije jedina briga

ali jednoga dana
tamo gde je bilo srce stajaće sunce
i neće biti u ljudskom govoru takvih reči
kojih će se pesma odreći
poeziju će svi pisati
istina će prisustvovati u svim rečima
na mestima gde je pesma najlepša
onaj koji je prvi zapevao povući će se
prepuštajući pesmu drugima
ja prihvatam veliku misao budućih poetika:
jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik
ja primam na sebe osudu propevale gomile:
ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju

ali:

hoće li sloboda umeti da peva
kao što su sužnji pevali o njoj

Čitam Emera i Polimericu. Ukoričenu poeziju sve rjeđe.

Hekatonhir » wrote:Čitam Emera i Polimericu. Ukoričenu poeziju sve rjeđe.

Hvala na komplimentu.

Evo jedna upućena nekadašnjoj ljubavi koja* čeka na arhiviranje:


Daj da to pospremimo


Ne, ne možeš me još ni djelomice
a niti kompletno, niti ikako,
na putu tek tako; bar moraš trice
za grijanje tople... Poglavlje svako

s točkom moraš, kužiš? Nisi ni pola.
Kaj sad? Dužna si mi. Mamu i tatu
i brata i dijete i kak' je škola.
Što misliš i radiš. Kao u ratu

s vrećicom prognanik sam bez tog tvoga.
Obavi to pa smo mirni. Bez "ali".
Znam, falit će mi sve strašno, do boga,
al' kaj sad da radim? I sad mi fali

sve. Gdje su nam stvari potresno slatke?
Daj da pospremimo i te ostatke.


Zagreb, 16. studenoga 2011.


*bivša ljubav čeka na arhiviranje, a ne pjesma.

Za sonet vrlo neobična opkoračenja, ali sviđa mi se, djeluje urbano.

Hekatonhir » wrote:Za sonet vrlo neobična opkoračenja, ali sviđa mi se, djeluje urbano.

Hvala.

Hekatonhir » wrote:Za sonet vrlo neobična opkoračenja, ali sviđa mi se, djeluje urbano.

Ma šta urbano, velegradski. Prekrasno, em ušoreno em raštrkano, emski dosljedno nedosljednostima.

Nisam mislio na formu koliko na jezik. Emer je obukao traperice, ponovio se čovjek. Pomladio.

I te trapke mu mrak stoje, kužiš, ono, kuuul. Ma guba rista, brija samo takva.

Margarita » wrote: Ma šta urbano, velegradski. Prekrasno, em ušoreno em raštrkano, emski dosljedno nedosljednostima.

Hvala.

Hekatonhir » wrote:Nisam mislio na formu koliko na jezik. Emer je obukao traperice, ponovio se čovjek. Pomladio.

A kajjaznam... kako bi Englezi rekli, horses for courses. Nekakv ukočeniji jezik ne bi rekao ono što je trebalo reći.

foka » wrote:zdravo! odvažila sam se otvoriti topic!

kažu da danas nitko ne čita poeziju, a ja znam da to nije istina jer je ja čitam.
čitam je sjedećki jer poezija ležanje ne dopušta, nije to roman.
uz poeziju čovjek mora biti spreman uspaničeno ustati jer mu je pjesma pročitala misli ili mu rekla nešto što zna, a nije ni znao da zna, ili želi, a nije ni znao da želi.
za razliku od romana, pjesma staje baš u tom trenutku, kad ste najkrhkiji.

kad dođete do kraja pjesme, a znate da pjesma nije završila, radi se o dobroj pjesmi. najbolje pjesme učine da zrak sobe postane svjetlucav ili maglovit.
unatoč tome, pjesme ne stanuju u nebu, nego u zemlji. osjećaj lebdenja zapravo je iscrpljenost mišića.
čitatelji poezije najsličniji su krticama.


kako vi stojite s tim?

Blesačo

Ja čitam prozu iz ovih razloga (koje nisam znao da znam ). Studiranje književnosti me dovoljno izmlatretiralo da još nisam spreman opustiti se uz poeziju

Hekatonhir » wrote:Čitam Emera i Polimericu

i ja. trebalo bi ih uvrstiti u obaveznu lektiru, da djeca vide što su to pjesme

evo me, vratila sam se, uz naramak nasumičnih
vidim da ne čitate dovoljno, ali ima nade.

THE INCANTATION / sarah kirsch

Phoebus red crashing wall of cloud
Swim under his lid mingle
With my hair
Tie him tight so he can't tell
Whether it's Monday or Friday or
What century it is whether he's
Read Ovid or seen him whether I
Am his spoon his wife or
Just some cloud creature
Athwart the sky


gospoja u nastavku mi je novo otkriće, a zove se dorothea grossman

I have to tell you

I have to tell you,
there are times when
the sun strikes me
like a gong,
and I remember everything,
even your ears.


bože <3 (ovo nije dio pjesme)


Two Reasons Why I Like Men

(1) The vulnerability of their legs
in shorts,
(2) The innocence of their bare chests
in August.


Ernest Hemingway and Soren Kierkegaard
liked to write standing up at a podium.
I hear you ask, ''Why?''
I do not know for sure,
but it must have been uncomfortable
after, say, 15 minutes,
which might explain
the darkness in their work,
or even why
nobody cares about them
anymore.

dosta kul žena.



I Feel Horrible. She Doesn’t / richard brautigan

I feel horrible. She doesn’t
love me and I wander around
the house like a sewing machine
that’s just finished sewing
a turd to a garbage can lid.


Detail / eamon grennan

I was watching a robin fly after a finch—the smaller
chirping with excitement, the bigger, its breast blazing, silent
in light-winged earnest chase—when, out of nowhere
over the chimneys and the shivering front gardens,
flashes a sparrowhawk headlong, a light brown burn
scorching the air from which it simply plucks
like a ripe fruit the stopped robin, whose two or three
cheeps of terminal surprise twinkle in the silence
closing over the empty street when the birds have gone
about their business, and I began to understand
how a poem can happen: you have your eye on a small
elusive detail, pursuing its music, when a terrible truth
strikes and your heart cries out, being carried off.

Pisala bih poeziju, ali nisam dovoljno hrabra.
Znam, možeš pisati i tajno.
Ni za to nemam hrabrosti.

Za poeziju baš ne marim, više mi leži retorika proze.
Iako, ponekad, ako mi dođe pod ruke, pročitam nešto i imam njeki stav.

N.pr. od sada živućih dopao mi se Petar Gudelj, a od slavnih pokojnika
nisam bio nimalo impresioniran T.S.Eliotom i Rilkeom, koji mi bijahu nerazumljivi.
Soneti Orfeju i Devinske elegije su posve neshvatljivi, ne znam što taj čovjek uopće
priča.

kukuriku » wrote:Pisala bih poeziju, ali nisam dovoljno hrabra.
Znam, možeš pisati i tajno.
Ni za to nemam hrabrosti.

Probaj skroz najtajnije. Ako prođe, onda piši tajno. Ako i to prođe, onda se već možeš (uz moju pomoć ako treba) okuražiti. Ja ću biti iskren ali fin, tako da najmanje boli.

Hroboatos » wrote:N.pr. od sada živućih dopao mi se Petar Gudelj

Dobar je Gudelj!

Emericzy » wrote: Probaj skroz najtajnije. Ako prođe, onda piši tajno. Ako i to prođe, onda se već možeš (uz moju pomoć ako treba) okuražiti. Ja ću biti iskren ali fin, tako da najmanje boli.

Ne. Ne takva tajnost.
Neke riječi ne mogu biti napisane. Jer ih onda autor može vidjeti i čuti.
Riječi koje nisu izgovorene niti napisane, ne postoje. I dobro im je tamo. Ili je bar toplo i mračno.

kukuriku » wrote:
Ne. Ne takva tajnost.
Neke riječi ne mogu biti napisane. Jer ih onda autor može vidjeti i čuti.
Riječi koje nisu izgovorene niti napisane, ne postoje. I dobro im je tamo. Ili je bar toplo i mračno.

Kaj god. Puno ljudi isto tako gleda i na seks, dok ga ne proba. E, onda je obično ludnica, bar u polumraku. A onda nekad paše i pri svjetlu. Na kraju (nekad nekim) ljudima dođe da bi se jebali na Jelačić placu uz pratnju simfonijskog orkestra HRT. Dok ne probaš, pojma nemaš. A poslije prvog orgazma si misliš -- jebote, a što sam toliko čekala?

Emericzy » wrote: Kaj god. Puno ljudi isto tako gleda i na seks, dok ga ne proba. E, onda je obično ludnica, bar u polumraku. A onda nekad paše i pri svjetlu. Na kraju (nekad nekim) ljudima dođe da bi se jebali na Jelačić placu uz pratnju simfonijskog orkestra HRT. Dok ne probaš, pojma nemaš. A poslije prvog orgazma si misliš -- jebote, a što sam toliko čekala?

Hmmm. Razmislit ću.

Hroboatos » wrote:nisam bio nimalo impresioniran T.S.Eliotom

kako se čovjek pomiri s umiranjem ako ne voli eliota?
eliot je jedini koji me nikad ne živcira kad (mi) propovijeda.


That was a way of putting it—not very satisfactory:
A periphrastic study in a worn-out poetical fashion,
Leaving one still with the intolerable wrestle
With words and meanings. The poetry does not matter.
It was not (to start again) what one had expected.
What was to be the value of the long looked forward to,
Long hoped for calm, the autumnal serenity
And the wisdom of age? Had they deceived us
Or deceived themselves, the quiet-voiced elders,
Bequeathing us merely a receipt for deceit?
The serenity only a deliberate hebetude,
The wisdom only the knowledge of dead secrets
Useless in the darkness into which they peered
Or from which they turned their eyes. There is, it seems to us,
At best, only a limited value
In the knowledge derived from experience.
The knowledge imposes a pattern, and falsifies,
For the pattern is new in every moment
And every moment is a new and shocking
Valuation of all we have been. We are only undeceived
Of that which, deceiving, could no longer harm.
In the middle, not only in the middle of the way
But all the way, in a dark wood, in a bramble,
On the edge of a grimpen, where is no secure foothold,
And menaced by monsters, fancy lights,
Risking enchantment. Do not let me hear
Of the wisdom of old men, but rather of their folly,
Their fear of fear and frenzy, their fear of possession,
Of belonging to another, or to others, or to God.
The only wisdom we can hope to acquire
Is the wisdom of humility: humility is endless.

kukuriku » wrote:
Ne. Ne takva tajnost.
Neke riječi ne mogu biti napisane. Jer ih onda autor može vidjeti i čuti.
Riječi koje nisu izgovorene niti napisane, ne postoje. I dobro im je tamo. Ili je bar toplo i mračno.

Kad pišeš distanciraš se od sebe. Tako da te tvoje riječi vidi autor ali ne vidiš ti, ona obična ti. Obična ti je htjela jedno napisati, autor napiše nešto slično ali nekako zaokrene na skroz drugu stranu. Poslije kad obična ti skuži što je onaj autor ti napisala i koje zabranjene riječi je obasjala lampom, onda si misliš, koja je ovo budala. Ali bude kasno. Onda dođe Emericzy pa te utješi. Nije strašno.

kukuriku » wrote: Neke riječi ne mogu biti napisane. Jer ih onda autor može vidjeti i čuti.
Riječi koje nisu izgovorene niti napisane, ne postoje. I dobro im je tamo. Ili je bar toplo i mračno.

neke riječi kad budu napisane postanu skroz druge riječi i jako iznenade onoga tko ih je napisao.
go for it!



JESEN. KAKO MI JE ZBOG NEČEGA TEŠKO / anka žagar

jablani drže zemlju da ne ode
hajde mi legni na srce, da ne ode

Ponekad prijevod/prepjev ispadne ljepši od originala:


Tih ulazak beše taj.
Prag se skameni od bola,
Hleb i vino nasred stola
Buknuše u čisti sjaj.

(Trakl)

uz poeziju čovjek mora biti spreman uspaničeno ustati jer mu je pjesma pročitala misli ili mu rekla nešto što zna, a nije ni znao da zna, ili želi, a nije ni znao da želi.

Čitam nesistematski, nekad tri dana za redom, a nekad ništa mjesec dva. I uvijek je to neka zbirka s police koju imam, onda tu ima hrpa nepoznatih autora, pa hrpa dosade, pa hrpa već ih znam napemt noćas bih mogao... Fali mi neka usmjerenost, onda bih možda i znala navest koje autore volim.

Čitala sam je. Više se i ne sjećam. U to sam je vrijeme i pisala. Prošla me volja za jednim i drugim. Poezija je krhka stvar, nikad nisam kužila kako je ljudi ne otrcaju javnim čitanjima, kako je uvijek iznova vrate sebi.

misliš čitanjima naglas?

zeleni zub » wrote:Čitam nesistematski, nekad tri dana za redom, a nekad ništa mjesec dva. I uvijek je to neka zbirka s police koju imam, onda tu ima hrpa nepoznatih autora, pa hrpa dosade, pa hrpa već ih znam napemt noćas bih mogao... Fali mi neka usmjerenost, onda bih možda i znala navest koje autore volim.

mislim da s problemom neusmjerenosti (iako to nije problem!) pomažu dobre antologije.
recimo, šoljanova antologija moderne lirike zapadnog kruga je super.
od stranih volim bloodaxeove.

foka » wrote:misliš čitanjima naglas?

Pa da. Doduše, naglas možeš čitati i u sobi, zato rekoh javnim.

ex_anais » wrote:
Pa da. Doduše, naglas možeš čitati i u sobi, zato rekoh javnim.

nisam bila 100% sigurna da ne misliš i na ovakve neke oblike tihog, a javnog čitanja, zato pitah ''naglas?''

ja ne volim javna čitanja, ali volim slušati snimke pjesnika dok čitaju (svoju) poeziju.

Zar postoji pjesnik koji zna čitati svoje stihove?

Majketi, kad se sjetim Tadijanovića... Uvijek mi je zvučio kao da mu je duša u nosu. Kao da će umrijeti nakon posljednje točke.

foka » wrote:
nisam bila 100% sigurna da ne misliš i na ovakve neke oblike tihog, a javnog čitanja, zato pitah ''naglas?''

ja ne volim javna čitanja, ali volim slušati snimke pjesnika dok čitaju (svoju) poeziju.

Meni je ovo zadnje vrhunac egotripa.

Kažu da se Krleža uvijek žderao kad bi čuo recitiranje Balada. Njemu taj kajkavski nikako nije sjedao. Kazivao je da bi bolje zvučio uz književno naglašavanje. Valjda nije bio ono što je zamislio.

A bio je donekle u pravu - taj je jezik rekonstrukcija. Nikad nije bio govorni, izvučen je iz rječnika.

foka » wrote:
nisam bila 100% sigurna da ne misliš i na ovakve neke oblike tihog, a javnog čitanja, zato pitah ''naglas?''

ja ne volim javna čitanja, ali volim slušati snimke pjesnika dok čitaju (svoju) poeziju.

Ja ne znam čitati ničiju poeziju. I općenito mi je cijeli taj koncept preserans. Trebalo mi je neko vrijeme da ukapiram. Poezija je intimna stvar. Pa čak i neke vrste proze.

Aaa, misliš na net. Poše, što mi je danas.
Ne, net je kul.

Hekatonhir » wrote:Zar postoji pjesnik koji zna čitati svoje stihove?

Majketi, kad se sjetim Tadijanovića... Uvijek mi je zvučio kao da mu je duša u nosu. Kao da će umrijeti nakon posljednje točke.

nije do toga da znaju, koliko do atmosferičnosti
jako volim slušati snimku eliotovog čitanja puste zemlje jer zvuči ko da čita iz groba. dakle, ko da čita iz duboke rupe u zemlje, a i ko da čita s drugog svijeta, jer je prastara snimka.

@ElliQuinn - zašto? zanima me.
svi koje ja slušam su mrtvi, čini mi se, pa ne doživljavam to tako.
ali možda trebam naglasiti da sam morbidna?

ex_anais » wrote:Ja ne znam čitati ničiju poeziju. I općenito mi je cijeli taj koncept preserans. Trebalo mi je neko vrijeme da ukapiram. Poezija je intimna stvar. Pa čak i neke vrste proze.

offt, podsjetilo me na ovaj tekst.

ont, ovo je jedina pjesma koju sam slušala na javnom čitanju i koja je na mene ostavila dojam zbog načina na koji je bila pročitana. odnosno, samo mi je taj put javno čitanje/slušanje poezije dobilo smisao. i nije me se više nikad tako dojmila ta pjesma kad sam je čitala doma.


ZLI DEMIJURG / branislav oblučar

pečem pekmez
i gledam let lastavica
rano je jutro u vrtu
mačke vrte repovima
a ja kuhačom
dok premještam se s noge na nogu
kraj rasturene peći
iza kuće
miješam i čitam:
odlična kombinacija
s tablom čokolade
pekmez se zgusne i potamni
kasnije
na kruhu je crn
svaki put kad raspirim vatru
masa proključa
i oblijeva me znoj
- to je 'žestina bića' – govorim si
jednim okom u Artaudovim
Pismima iz ludnice
a drugim u loncu
zelenom kao oko u đavla
što sliči paklenom kotlu
u kom se uz šljive gnjeca i
moja duša:
negdje sam pročitao kako je zlo
došlo na svijet sa slatkišima
ako je tako
od pekmeza sam
napravio princip
tri sam dana tresao i skupljao
a evo već treći stojim kraj ognja
i talim
sav ću ljepljivi svijet
pospremiti u teglice
i otpočinuti
sutra

Hm, čudna pričica. Svatko ima neko svoje iskustvo.


Pjesma mi nije ništa posebno.
No, primijetila sam da i najgora pjesma, a kamoli prosječna, može biti itekako dobro primljena ako je dobro pročitana.

da, izgleda da se upravo to dogodilo. mislim, nije mi pjesma loša uopće, ali nije mi ni napeta. ali toga dana je zvučala baš
ključna riječ je zvučala.

i tak.

IN DEFENCE OF ADULTERY / julia copus

We don’t fall in love: it rises through us
the way that certain music does –
whether a symphony or ballad –
and it is sepia-coloured,
like spilt tea that inches up
the tiny tube-like gaps inside
a cube of sugar lying by a cup.
Yes, love’s like that: just when we least
needed or expected it
a part of us dips into it
by chance or mishap and it seeps
through our capillaries, it clings
inside the chambers of the heart.
We’re victims, we say: mere vessels,
drinking the vanilla scent
of this one’s skin, the lustre
of another’s eyes so skilfully
darkened with bistre. And whatever
damage might result we’re not
to blame for it: love is an autocrat
and won’t be disobeyed.
Sometimes we manage
to convince ourselves of that.

Kasno je, a ne daš mi mira

Baš mi ne daš mira. A između nas
grad se sav prostire. Pa te ovako,
samo virtualno, u prekasni čas,
a trebala si već spavati lako.

Ne možeš ni sutra. A ja već davno
sto i pet problema. Zapne il' tebi
il' meni kad bismo najviše. Ravno
nije nikad bilo. Ma, to zajebi,

te priče, tko želi taj nađe način.
To priča budala kojoj je tata
sve probleme... Kad ćeš opet mi začin
bit uzbuđenju? Joj, želja me hvata...

Poletjet ću gradom da sad te svučem
da prste osjetim na željnom vrućem.

Emericzy » wrote:Kasno je, a ne daš mi mira

E, baš tako.

foka » wrote:IN DEFENCE OF ADULTERY / julia copus

We don’t fall in love: it rises through us
the way that certain music does –
whether a symphony or ballad –
and it is sepia-coloured,
like spilt tea that inches up
the tiny tube-like gaps inside
a cube of sugar lying by a cup.
Yes, love’s like that: just when we least
needed or expected it
a part of us dips into it
by chance or mishap and it seeps
through our capillaries, it clings
inside the chambers of the heart.
We’re victims, we say: mere vessels,
drinking the vanilla scent
of this one’s skin, the lustre
of another’s eyes so skilfully
darkened with bistre. And whatever
damage might result we’re not
to blame for it: love is an autocrat
and won’t be disobeyed.
Sometimes we manage
to convince ourselves of that.

Jako, jako dobro. I točno.

foka » wrote:IN DEFENCE OF ADULTERY / julia copus

We don’t fall in love: it rises through us
the way that certain music does –
whether a symphony or ballad –
and it is sepia-coloured,
like spilt tea that inches up
the tiny tube-like gaps inside
a cube of sugar lying by a cup.
Yes, love’s like that: just when we least
needed or expected it
a part of us dips into it
by chance or mishap and it seeps
through our capillaries, it clings
inside the chambers of the heart.
We’re victims, we say: mere vessels,
drinking the vanilla scent
of this one’s skin, the lustre
of another’s eyes so skilfully
darkened with bistre. And whatever
damage might result we’re not
to blame for it: love is an autocrat
and won’t be disobeyed.
Sometimes we manage
to convince ourselves of that.

Kao što bi kraljica majka rekla: nismo impresionirani.
Stara priča o tom kako Eros strjelicom-ping- i protiv volje pogodi
žertvu.

Nije to- to.

Nu, realno, nema tu previše mudrovanja. Poezija je jako ovisna o jeziku, više
od proze, i čak i genijalni prepjevinisu dostatni. Ona je i teško ocjenjiva, i priznajem
da ne razumijem neke reputacije u tom polju. Dok je jasno zašto su Villon i Shakespeare veliki kao pjesnici (Villon, i u prijevodu, dosta jači), većina romantika je beznadna,
jednostavno apsurdna- uz iznimke kao Hoelderlin, možda i Novalis.
Kasnije, kad pomislim na 19. i 20. st., izranja nekoliko zapamtljivih pjesama-
koliko sam razabrao u izvorniku ili prijevodu- no, nema šanse u usporedbi s
prozom.

Konačno, uz brdo jezika, moramo se oslanati na prijevode, i tu nema alternative
(nije EU). Kad pomislim na poete koje sam čitao, u izvorniku ili prijevodu ili oboje, vidim
da nije velik broj ostavio jači dojam, a i to da nisam nešto jako oko njih listao.

Pindar- nerazumljiv, tu i tamo neki iskaz, inače strano
Safo- ništa, površne priče
Horacije- dobro, ali ne uistinu važno
Petrarca- konvencija, valjd apovijesno važan
Villon- uistinu velik pjesnik, jedan od najvećih
Shakespeare- od 150 soneta, možda 20-30 stvarno velika djela
Donne- nekoliko jako dobrih
Gongora- ne znam, impresivno u prijevodu
Goethe- stanovit broj mudrih i jakih, no veći dio stran (Mignon)
Hoelderlin- velik u mnogim pjesmama
Novalis- isto
Shelley- tu i tamo
Wordsworth- ima niz sjajnih pjesama, velik pjesnik
Coleridge- isto
Byron- apsurdan i smiješan, passe
Keats- prošao romantizam, pa i on
Puškin- za Ruse važan, za stranca kao ja- nerazumljiva reputacija
Ljermontov- isto
Hugo- nisam čitao, pokušao ali Hugo bijaše dosadan
Lamartine- bljutav
Baudelaire- moderan zbog svega, vjerojatno najutjecajniji 19. st., ali dosta zdošel
Whitman- uz niz šupljina, vrlo velik pjesnik
Mallarme- ne razumijem što on hoće
Yeats- poznate pjsme su mu nekako tričave. Nerazumljiva reputacija
Stefan George- ne znam što da kažem
Eliot- potpuno nerazumljiv, ne znam što hoće
Ahmatova- velika pjesnikinja
Valery- koliko sam mogao shvatiti, tu i tamo vrijedan
Pasternak- velik
Trakl- hja..ne znam
Rilke- nerazumljiv kao Eliot
Hart Crane- dobar, koliko sam vidio
Henri Michaux- nisam puno čitao, ali i ono malo, ostavlja dojam:
http://www.reelyredd.com/0605.michaux_ma_vie
Rene Char- puno čuo, malo čitao
Majakovski- dojmljiv, no pomalo odvratan
Jesenjin- ruska priča, kod nas precijenjen zbog odličnih prepjeva, ali svejedno dobar


Istočnjaci kao Iranci, Arapi, Kinezi, Japanci,..izvan su priče.

Da ne ostane samo na priči- nekoliko koje su mi jake.

Goethe (zadnjim je stihovima njemačka komunistička
partija 1920-ih zaqvršavala sastanke):

Ein Kophtisches Lied

Geh! gehorche meinen Winken,
Nutze deine jungen Tage,
Lerne zeitig klüger sein:
Auf des Glückes großer Wage
Steht die Zunge selten ein;
Du mußt steigen oder sinken,
Du mußt herrschen und gewinnen,
Oder dienen und verlieren,
Leiden oder triumphieren,
Amboß oder Hammer sein.


Za "Engleze":

You must either conquer and rule or serve and lose, suffer or triumph, be the anvil or the hammer.

moram priznati da me zabavio tvoj post. mislim, ovo rešetanje kroz pjesnike.
ja na to gledam potpuno drugačije. veličina i važnost potpuno su mi nebitne stavke.
kanon i politike kanonizacije otprilike su mi crno pod noktom. pa pogledaj, na tvom su popisu samo dvije pjesnikinje.

čitam poeziju zato da doživim neprepričljive stvari. pod time mislim sljedeće: ti iz ove pjesme copusove iščitavaš staru priču, a ja u njoj osjećam metafore. osjećam ih kao potpuno istinite/točne.
i kad idem čitati, ne radim to s ravnalom i metrom s ciljem da pjesmu ili pjesnika svedem na neku mjeru. više je to ko lov, ali obostrani, i onda nekad uloviš neku groznu istinu ili neku istinu od koje se osjećaš zadihano ko u zaljubljenosti, tj. one ulove tebe.

ali neću ja diletantski to objašnjavati kad emily dickinson kaže sve savršeno:

"If I read a book [and] it makes my whole body so cold no fire ever can warm me, I know that is poetry. If I feel physically as if the top of my head were taken off, I know that is poetry. These are the only ways I know of. Is there any other way?"

možda to zvuči kao mistificiranje, ali meni su tisuću puta mističnije riječi kao ''veličina'' i ''objektivan kriterij'' (što nisi napisao, ali implicira se nekako). ono, te me čak malo i plaše.

foka » wrote:moram priznati da me zabavio tvoj post. mislim, ovo rešetanje kroz pjesnike.
ja na to gledam potpuno drugačije. veličina i važnost potpuno su mi nebitne stavke.
kanon i politike kanonizacije otprilike su mi crno pod noktom. pa pogledaj, na tvom su popisu samo dvije pjesnikinje.

čitam poeziju zato da doživim neprepričljive stvari. pod time mislim sljedeće: ti iz ove pjesme copusove iščitavaš staru priču, a ja u njoj osjećam metafore. osjećam ih kao potpuno istinite/točne.
i kad idem čitati, ne radim to s ravnalom i metrom s ciljem da pjesmu ili pjesnika svedem na neku mjeru. više je to ko lov, ali obostrani, i onda nekad uloviš neku groznu istinu ili neku istinu od koje se osjećaš zadihano ko u zaljubljenosti, tj. one ulove tebe.

ali neću ja diletantski to objašnjavati kad emily dickinson kaže sve savršeno:

"If I read a book [and] it makes my whole body so cold no fire ever can warm me, I know that is poetry. If I feel physically as if the top of my head were taken off, I know that is poetry. These are the only ways I know of. Is there any other way?"

možda to zvuči kao mistificiranje, ali meni su tisuću puta mističnije riječi kao ''veličina'' i ''objektivan kriterij'' (što nisi napisao, ali implicira se nekako). ono, te me čak malo i plaše.

100 ljudi, 100 ćudi.
I ne radi se o mjeri ili kanonu, nego poezija je:

a) teško prevodiva, dakle za ljude koji ne znaju dobro
razne jezike, nešto dosta ograničeno (što proza nije)

b) nešto što nije obuhvatno i univerzalno kao velika proza, koja
ostavlja dublji dojam (osim gnomskih iskaza koji nisu poezija, nego
nešto kao objava).

I, ponekad prijevod može biti skoro pa i bolji od izvornika.
N.pr. za dio Swinbuneove pjesme:
http://www.bartleby.com/42/737.html

From too much love of living,
From hope and fear set free,
We thank with brief thanksgiving
Whatever gods may be
That no life lives for ever;
That dead men rise up never;
That even the weariest river
Winds somewhere safe to sea.

Neki naš prijevod:

Kad nas ljubav spram života prođe;
Kad slobodni smo od nade i straha;
Hvalit ćemo boga, koji god da dođe,
Smjernom zahvalnicom kratkoga daha

Što nijedan život vječno ne traje;
Što mrtvaci uskrsnuti neće;
A najumornija rijeka što je;
Negdje u more sigurno skreće.

foka » wrote:moram priznati da me zabavio tvoj post. mislim, ovo rešetanje kroz pjesnike.

-----

čitam poeziju zato da doživim neprepričljive stvari. pod time mislim sljedeće: ti iz ove pjesme copusove iščitavaš staru priču, a ja u njoj osjećam metafore. osjećam ih kao potpuno istinite/točne.
i kad idem čitati, ne radim to s ravnalom i metrom s ciljem da pjesmu ili pjesnika svedem na neku mjeru. više je to ko lov, ali obostrani, i onda nekad uloviš neku groznu istinu ili neku istinu od koje se osjećaš zadihano ko u zaljubljenosti, tj. one ulove tebe.

ali neću ja diletantski to objašnjavati kad emily dickinson kaže sve savršeno:

"If I read a book [and] it makes my whole body so cold no fire ever can warm me, I know that is poetry. If I feel physically as if the top of my head were taken off, I know that is poetry. These are the only ways I know of. Is there any other way?"

možda to zvuči kao mistificiranje, ali meni su tisuću puta mističnije riječi kao ''veličina'' i ''objektivan kriterij'' (što nisi napisao, ali implicira se nekako). ono, te me čak malo i plaše.

Zanimljivo da Hroboatos, koliko sam uspio vidjeti, na sličan (ili bar slično iracionalan) način doživljava religiju.

Emericzy » wrote: Zanimljivo da Hroboatos, koliko sam uspio vidjeti, na sličan (ili bar slično iracionalan) način doživljava religiju.

Po običaju- promašio si ceo fudbal.

Svaki se snažan doživljaj da, u njekoj mjeri, verbalizirati
i razjasniti. Nu, to ne znači da teba trošiti kilometarske kolone
na tričarije.

Poezija (lirska) imala je uspone i padove, no opći je
njeki konsenzus da najveća djela u zadnjih 200 godina pripadaju prozi.
Nema poeta koji bi bio ranga Tolstoja, Dostojevskog, Prousta, Musila,
Faulknera, Kafke, Conrada, Brocha, Joycea, ...

Glede religije, tu je i površno-solidna wiki posve solidna:

http://en.wikipedia.org/wiki/Psychology_of_religion
http://en.wikipedia.org/wiki/Transpersonal_psychology

Hroboatos » wrote:
Po običaju- promašio si ceo fudbal.

Svaki se snažan doživljaj da, u njekoj mjeri, verbalizirati
i razjasniti. Nu, to ne znači da teba trošiti kilometarske kolone
na tričarije.

Poezija (lirska) imala je uspone i padove, no opći je
njeki konsenzus da najveća djela u zadnjih 200 godina pripadaju prozi.
Nema poeta koji bi bio ranga Tolstoja, Dostojevskog, Prousta, Musila,
Faulknera, Kafke, Conrada, Brocha, Joycea, ...

Glede religije, tu je i površno-solidna wiki posve solidna:

http://en.wikipedia.org/wiki/Psychology_of_religion
http://en.wikipedia.org/wiki/Transpersonal_psychology

Od navedenih stričeka jedino me Kafka stvarno impresionirao, a on većma nije pisao plahte nego pripovjetkice. I u njima je bio najbolji. Romani su mu (po meni) nepotrebno razvikani.

zanima me samo na koji način uspoređuješ poeziju i prozu. kao da uspoređuješ vrganje i tripice.

Hroboatos » wrote:
Kao što bi kraljica majka rekla: nismo impresionirani.
Stara priča o tom kako Eros strjelicom-ping- i protiv volje pogodi
žertvu.

Nije to- to.

Nu, realno, nema tu previše mudrovanja. Poezija je jako ovisna o jeziku, više
od proze, i čak i genijalni prepjevinisu dostatni. Ona je i teško ocjenjiva, i priznajem
da ne razumijem neke reputacije u tom polju. Dok je jasno zašto su Villon i Shakespeare veliki kao pjesnici (Villon, i u prijevodu, dosta jači), većina romantika je beznadna,
jednostavno apsurdna- uz iznimke kao Hoelderlin, možda i Novalis.
Kasnije, kad pomislim na 19. i 20. st., izranja nekoliko zapamtljivih pjesama-
koliko sam razabrao u izvorniku ili prijevodu- no, nema šanse u usporedbi s
prozom.

Konačno, uz brdo jezika, moramo se oslanati na prijevode, i tu nema alternative
(nije EU). Kad pomislim na poete koje sam čitao, u izvorniku ili prijevodu ili oboje, vidim
da nije velik broj ostavio jači dojam, a i to da nisam nešto jako oko njih listao.

Pindar- nerazumljiv, tu i tamo neki iskaz, inače strano
Safo- ništa, površne priče
Horacije- dobro, ali ne uistinu važno
Petrarca- konvencija, valjd apovijesno važan
Villon- uistinu velik pjesnik, jedan od najvećih
Shakespeare- od 150 soneta, možda 20-30 stvarno velika djela
Donne- nekoliko jako dobrih
Gongora- ne znam, impresivno u prijevodu
Goethe- stanovit broj mudrih i jakih, no veći dio stran (Mignon)
Hoelderlin- velik u mnogim pjesmama
Novalis- isto
Shelley- tu i tamo
Wordsworth- ima niz sjajnih pjesama, velik pjesnik
Coleridge- isto
Byron- apsurdan i smiješan, passe
Keats- prošao romantizam, pa i on
Puškin- za Ruse važan, za stranca kao ja- nerazumljiva reputacija
Ljermontov- isto
Hugo- nisam čitao, pokušao ali Hugo bijaše dosadan
Lamartine- bljutav
Baudelaire- moderan zbog svega, vjerojatno najutjecajniji 19. st., ali dosta zdošel
Whitman- uz niz šupljina, vrlo velik pjesnik
Mallarme- ne razumijem što on hoće
Yeats- poznate pjsme su mu nekako tričave. Nerazumljiva reputacija
Stefan George- ne znam što da kažem
Eliot- potpuno nerazumljiv, ne znam što hoće
Ahmatova- velika pjesnikinja
Valery- koliko sam mogao shvatiti, tu i tamo vrijedan
Pasternak- velik
Trakl- hja..ne znam
Rilke- nerazumljiv kao Eliot
Hart Crane- dobar, koliko sam vidio
Henri Michaux- nisam puno čitao, ali i ono malo, ostavlja dojam:
http://www.reelyredd.com/0605.michaux_ma_vie
Rene Char- puno čuo, malo čitao
Majakovski- dojmljiv, no pomalo odvratan
Jesenjin- ruska priča, kod nas precijenjen zbog odličnih prepjeva, ali svejedno dobar


Istočnjaci kao Iranci, Arapi, Kinezi, Japanci,..izvan su priče.

Boldirano me pogodilo u samo dno mojeg osjećajnog bića. Što ne znaš?

Emericzy » wrote:Zanimljivo da Hroboatos, koliko sam uspio vidjeti, na sličan (ili bar slično iracionalan) način doživljava religiju.

ne znam što to točno znači jer ne znam ništa o njegovom doživljaju religije i nisam sigurna što mislim o pridjevu 'iracionalan', ali podsjetilo me na neke pasuse iz goodmanovih "jezika umjetnosti" koji su mi se uvijek sviđali pa ću ih prepisati.

Za većinu teškoća što su nas ovdje mučile može se, kao što sam predložio, okriviti vladajuća dihotomija između kognitivnog i emotivnog.
Na jednu stranu stavljamo osjete, zamjedbu, zaključivanje, pretpostavljanje, sve hladnokrvno ispitivanje i istraživanje, činjenice i istinu; na drugu ugodu, bol, interes, zadovoljstvo, razočaranje, sve nepromišljene osjećajne reakcije, sviđanje i prezir. To nas prilično učinkovito sprječava da uvidimo kako u estetskom iskustvu emocije funkcioniraju na kognitivan način. Umjetničko djelo shvaćamo osjećajima, baš kao i osjetilima. Emocionalna tupost ovdje nas onesposobljuje isto tako sigurno ako ne i potpuno kao sljepoća ili gluhoća. Osjećaji se također ne koriste samo za istraživanje emocionalnog sadržaja djela. Mi donekle možemo osjetiti kako slika izgleda kao što možemo vidjeti kako je osjećamo. (...) U estetskom je iskustvu emocija način razaznavanja svojstava što ih djelo ima i izražava.

Kad to kažemo, time potičemo uspaljeno optuživanje hladnog prekomjernog intelektualiziranja; umjesto da estetsko iskustvo ovdje lišimo emocija, mi razumijevanje njima obogaćujemo. Činjenica da emocije sudjeluju u spoznaji ne povlači to da ih ne osjećamo ništa više no što činjenica da nam vid pomaže da otkrijemo svojstva predmeta povlači to da se tu ne javljaju osjeti boje. Ustvari, emocije se moraju osjećati, to jest one se moraju javljati, baš kao što se moraju javljati i osjeti, ako ih uopće želimo koristiti za spoznaju. Kognitivna upotreba uključuje razlučivanje emocija i njihovo dovođenje u vezu kako bi se djelo procijenilo, shvatilo i uskladilo s našim preostalim iskustvom svijeta.

itd.

Hroboatos » wrote: Poezija (lirska) imala je uspone i padove, no opći je
njeki konsenzus da najveća djela u zadnjih 200 godina pripadaju prozi.
Nema poeta koji bi bio ranga Tolstoja, Dostojevskog, Prousta, Musila,
Faulknera, Kafke, Conrada, Brocha, Joycea, ...

a gle, ja sam feministkinja pa sam jako skeptična prema svim tim konsenzusima, hijerarhijama, veličinama i tak tome. ali kako me to deklariranje obično diskvalificira kao sugovornika, iskoristit ću radije još malo goodmana kad sam ga se već mašila:

Osim toga, umjetnička djela nisu trkaći konji i proglašavanje pobjednika nije prvenstveni cilj. Sudovi o pojedinim značajkama nisu toliko sredstva u cilju konačnog vrednovanja, koliko su sudovi o estetskoj vrijednosti često sredstva otkrivanja takvih značajki. (...) Procjene izvrsnosti spadaju u manje značajna pomoćna sredstva uvida.
Procjenjivanje izvrsnosti umjetničkih djela ili dobrote ljudi nije najbolji način njihova razumijevanja. A kriterij estetske vrijednosti ne predstavlja glavni cilj estetike ništa više no što kriterij vrline predstavlja glavni cilj psihologije.
Ukratko, ako estetsko iskustvo shvatimo kao oblik razumijevanja, time je pitanje estetske vrijednosti kako razriješeno, tako i obezvrijeđeno.

drugim riječima, radije bih da mi kažeš zašto ti je citirani goethe izvrstan, nego da ga samo staviš tu kao primjer te neke, kao, jasne i bjelodane izvrsnosti.

Emericzy » wrote: Od navedenih stričeka jedino me Kafka stvarno impresionirao, a on većma nije pisao plahte nego pripovjetkice. I u njima je bio najbolji. Romani su mu (po meni) nepotrebno razvikani.

zanima me samo na koji način uspoređuješ poeziju i prozu. kao da uspoređuješ vrganje i tripice.

Rekoh ja-nisi ti taj. I onda me pita zašto.

Glede poezija-proza, zamjedba uopće nije bez veze. Radi se o, zapravo, bitnim estetskim kriterijima vrjednoivanja umjetničkoga djela. Ukratko, moglo bi se reći da ona djela uz koje vezujemo pridjeve i asocijacije monumentalan, velik, genijalan, uzvišen, .....to su ona najveća. Ostala su manja.

Velika djela u umjetnosti nisu neka solipsistička priča, te iako se reputacije mijenjaju vremenom, kad se slegne prašina, ostaje ipek konsenzus koji perceptivna osoba može osjetiti da je takav, a ne neki drugi.

Za literaturu se može reći ono što je kazao Henry James, da je veća ona koja potiče i snaži rast unutarnjega "ja" i svijesti-bića. Po tom, uglavnom prihvaćenom estetskom kriteriju, nema nijednoga lirskoga pjesnika koji bi se mogao usporediti s dotičnima.

Naravno da se stvar može relativizirati- tko je veći, Homer ili Shakespeare, nema smisla. Nu, može se reći da su negdje pri vrhu obojica, dok to, recimo, Boccaccio- čitkiji- nije.

Tu je negdje i za druge umjetnosti. Nakon Goye, teško da ima ijednoga slikara koji bi spojio vidljivo i nevidljivo, te stao blizu majstorima kao Tizian, Rembrandt, Gruenewald, El Greco, Caravaggio,... Svi su impresionisti, postimpresionisti, kubisti, ekspresionisti,... vrl odobri, no estetska veličina koja nadilazi igru oblika im izmiče. Mislim da je to i s glazbom nakon Brucknera i Mahlera.

Lirski svijet Pasternaka, Ahmatove, Yeatsa, Rilkea,... malen je kad se stavi uz kozmos djela Dostojevskog ili Prousta. S jedne strane jedva koja planeta, s druge galaktike. To jest usporedivo, jest.

foka » wrote:"Za većinu teškoća što su nas ovdje mučile može se, kao što sam predložio, okriviti vladajuća dihotomija između kognitivnog i emotivnog.
Na jednu stranu stavljamo osjete, zamjedbu, zaključivanje, pretpostavljanje, sve hladnokrvno ispitivanje i istraživanje, činjenice i istinu; na drugu ugodu, bol, interes, zadovoljstvo, razočaranje, sve nepromišljene osjećajne reakcije, sviđanje i prezir. To nas prilično učinkovito sprječava da uvidimo kako u estetskom iskustvu emocije funkcioniraju na kognitivan način. Umjetničko djelo shvaćamo osjećajima, baš kao i osjetilima. Emocionalna tupost ovdje nas onesposobljuje isto tako sigurno ako ne i potpuno kao sljepoća ili gluhoća. Osjećaji se također ne koriste samo za istraživanje emocionalnog sadržaja djela. Mi donekle možemo osjetiti kako slika izgleda kao što možemo vidjeti kako je osjećamo. (...) U estetskom je iskustvu emocija način razaznavanja svojstava što ih djelo ima i izražava.

Kad to kažemo, time potičemo uspaljeno optuživanje hladnog prekomjernog intelektualiziranja; umjesto da estetsko iskustvo ovdje lišimo emocija, mi razumijevanje njima obogaćujemo. Činjenica da emocije sudjeluju u spoznaji ne povlači to da ih ne osjećamo ništa više no što činjenica da nam vid pomaže da otkrijemo svojstva predmeta povlači to da se tu ne javljaju osjeti boje. Ustvari, emocije se moraju osjećati, to jest one se moraju javljati, baš kao što se moraju javljati i osjeti, ako ih uopće želimo koristiti za spoznaju. Kognitivna upotreba uključuje razlučivanje emocija i njihovo dovođenje u vezu kako bi se djelo procijenilo, shvatilo i uskladilo s našim preostalim iskustvom svijeta.

itd.

Joj... ili Goodman ili njegov prevoditelj imaju poteškoća s jasnoćom pisanja. Koja hrpetina riječi kroz koju se treba probijati da bi se nazrelo neko značenje...

Goodman -- čini mi se -- prije svega ima problema s razumijevanjem mehanizma percepcije, pa radi podjele koje s činjenicama nemaju baš čvrstu vezu. Bar sudeći po tvojem citatu. Percepciju -- pa tako i percepciju umjetničkog djela -- nije moguće razdijeliti na objektivnu i subjektivnu. Osjetila nisu objektivna. Percepcija je uvijek, u svakom slučaju, mješavina jednog i drugoga.

Prema tome, u trenutku kad Goodman zamjećuje podjelu o kojoj govori, neki se balans emocija i racionalne analize već izvršio. Ako i radimo razdvajanje na kognitivno i emotivno, o kojemu on govori, to činimo s materijom koja je već emocionalno obojena.

A ja čak nisam siguran da mi tu dihotomiju uopće radimo pri ocjenjivanju umjetnosti.

Ne znam baš da postoji "vladajuća dihotomija između kognitivnog i emotivnog" u analizi umjetnosti. Znaš li ti nekog cijenjenog analitičara umjetnosti koji to radi? Pa emocionalno je, zaboga, u samoj srži umjetnosti. Ne sjećam da sam ikad čuo ikoga značajnijeg tko bi to zanijekao i posvetio se "hladnom intelektualiziranju". Ali nisam stručnjak; ti valjda bolje znaš.

Hroboatos » wrote:Rekoh ja-nisi ti taj. I onda me pita zašto.

Da. Nije, naime, dovoljno reći "nisi ti taj" pa da me diskvalificiraš. Kužiš? To može reći svaki pizdek. Ne mogu to tek tako prihvatiti. Ono što sam do sada od tebe čitao nije bilo loše, ali nije me baš ni strašno impresioniralo. U svakom slučaju nedovoljno da bi me natjeralo da se uklonim iz debate s tobom kao s vidljivo pametnijim. Ti mi zvučiš kao odličan knjižničar. Imaš u glavi katalog, ali koliko si od tog kataloga stvarno razumio?

Glede poezija-proza, zamjedba uopće nije bez veze. Radi se o, zapravo, bitnim estetskim kriterijima vrjednoivanja umjetničkoga djela. Ukratko, moglo bi se reći da ona djela uz koje vezujemo pridjeve i asocijacije monumentalan, velik, genijalan, uzvišen, .....to su ona najveća. Ostala su manja.

Evo, ovo je, recimo, prvorazredna bljezgarija. Superiornim odmahom ruke upravo si otpisao sve intimiste i njihovu umjetnost proglasio inferiornom. Bože mi prosti. To je kičeraj, a ne razumijevanje umjetnosti. To je Oton Iveković, da malo karikiram.

Za literaturu se može reći ono što je kazao Henry James, da je veća ona koja potiče i snaži rast unutarnjega "ja" i svijesti-bića. Po tom, uglavnom prihvaćenom estetskom kriteriju, nema nijednoga lirskoga pjesnika koji bi se mogao usporediti s dotičnima.

Naravno da se stvar može relativizirati- tko je veći, Homer ili Shakespeare, nema smisla. Nu, može se reći da su negdje pri vrhu obojica, dok to, recimo, Boccaccio- čitkiji- nije.

Na ovo bi se Ecco valjao od smijeha. Ali jebiga, znam, znam, on nije ni monumentalan niti uzvišen.

Tu je negdje i za druge umjetnosti. Nakon Goye, teško da ima ijednoga slikara koji bi spojio vidljivo i nevidljivo, te stao blizu majstorima kao Tizian, Rembrandt, Gruenewald, El Greco, Caravaggio,... Svi su impresionisti, postimpresionisti, kubisti, ekspresionisti,... vrl odobri, no estetska veličina koja nadilazi igru oblika im izmiče. Mislim da je to i s glazbom nakon Brucknera i Mahlera.

Lirski svijet Pasternaka, Ahmatove, Yeatsa, Rilkea,... malen je kad se stavi uz kozmos djela Dostojevskog ili Prousta. S jedne strane jedva koja planeta, s druge galaktike. To jest usporedivo, jest.

Bolje da ne komentiram.

Emericzy » wrote: Da. Nije, naime, dovoljno reći "nisi ti taj" pa da me diskvalificiraš. Kužiš? To može reći svaki pizdek. Ne mogu to tek tako prihvatiti. Ono što sam do sada od tebe čitao nije bilo loše, ali nije me baš ni strašno impresioniralo. U svakom slučaju nedovoljno da bi me natjeralo da se uklonim iz debate s tobom kao s vidljivo pametnijim. Ti mi zvučiš kao odličan knjižničar. Imaš u glavi katalog, ali koliko si od tog kataloga stvarno razumio?


Evo, ovo je, recimo, prvorazredna bljezgarija. Superiornim odmahom ruke upravo si otpisao sve intimiste i njihovu umjetnost proglasio inferiornom. Bože mi prosti. To je kičeraj, a ne razumijevanje umjetnosti. To je Oton Iveković, da malo karikiram.


Na ovo bi se Ecco valjao od smijeha. Ali jebiga, znam, znam, on nije ni monumentalan niti uzvišen.


Bolje da ne komentiram.

1. Eco je beznačajni lik, bilo kao mislilac, bilo kao romanopisac. On je površni erudit, autor nezanimljiv i dosadan.
2. glede ostalog- ništa nisi rekao. Nitko nije odpisao intimiste- nazovimo ih tako- no Michelangelo je jedno, a Chardin drugo. Himalaja jedno, a Sljeme drugo.

Polina Belilowsky » wrote: Boldirano me pogodilo u samo dno mojeg osjećajnog bića. Što ne znaš?

Pročiato sam od njega 1 pjesmu, što je ipak-premalo.

foka » wrote:
ne znam što to točno znači jer ne znam ništa o njegovom doživljaju religije i nisam sigurna što mislim o pridjevu 'iracionalan', ali podsjetilo me na neke pasuse iz goodmanovih "jezika umjetnosti" koji su mi se uvijek sviđali pa ću ih prepisati.

Ovaj autor- za kojeg nisam nikad čuo- ima nekih problema. Prvo:

* Popper je rekao- a ja bih se složio- da dobar dio umjetnosti nema veze s iskazivanjem osjećaja ili "sebe". Tu je uzeo primjere Beethovena i Bacha, napose Beethovenovih zadnjih kvarteta. Umjetnik radi na rješavanju izazova-problema-koji se postavljaju, dok mu neka ekspresija nije ni na kraj pameti. To će reći, roimantičarska subjektivno-ispovjedna teorija- ili diskurz- o nastanku umjetničkoga djela uopće ne mora držati vodu.

* no, u okviru ovih zadanih umovanja, radi se o prividnoj razlici neprokuhane kreacije i one koja je mentalno uobličena. Kao što je Krleža volio svrstavati- je li taj i taj umjetnik- umnik ili hudožnik (acefalac) ?
To ovisi o temperamentu. U literarnom djelu uglavnom se radi ospletu osjećaja i misli, s naglaskom na osjećajima. Dio pisaca usmjeren je tako da "osjećaje" (ili stvarnost) pokušava re-kreirati ne-umno, nego uživljavanjem, metaforama, ..Takav je bio, n.pr. Tolstoj, a i Joyce.
Drugi su koji proćućeni materijal prikazuju misaono rasčlanjen i time analitički predočen. Takva je bila George Eliot, a i Proust.

Vjerojatno se radi o različitoj psihološkoj tipologiji (pitanje je koja bi bila najbolja). Moguće da kod prvih dominira spoj emocija i intuicije, a kod drugih emocija i intelekta. No, umjetnici su i jedni i drugi.

Emericzy » wrote: Joj... ili Goodman ili njegov prevoditelj imaju poteškoća s jasnoćom pisanja. Koja hrpetina riječi kroz koju se treba probijati da bi se nazrelo neko značenje...

Goodman -- čini mi se -- prije svega ima problema s razumijevanjem mehanizma percepcije, pa radi podjele koje s činjenicama nemaju baš čvrstu vezu. Bar sudeći po tvojem citatu. Percepciju -- pa tako i percepciju umjetničkog djela -- nije moguće razdijeliti na objektivnu i subjektivnu. Osjetila nisu objektivna. Percepcija je uvijek, u svakom slučaju, mješavina jednog i drugoga.

Prema tome, u trenutku kad Goodman zamjećuje podjelu o kojoj govori, neki se balans emocija i racionalne analize već izvršio. Ako i radimo razdvajanje na kognitivno i emotivno, o kojemu on govori, to činimo s materijom koja je već emocionalno obojena.

A ja čak nisam siguran da mi tu dihotomiju uopće radimo pri ocjenjivanju umjetnosti.

Ne znam baš da postoji "vladajuća dihotomija između kognitivnog i emotivnog" u analizi umjetnosti. Znaš li ti nekog cijenjenog analitičara umjetnosti koji to radi? Pa emocionalno je, zaboga, u samoj srži umjetnosti. Ne sjećam da sam ikad čuo ikoga značajnijeg tko bi to zanijekao i posvetio se "hladnom intelektualiziranju". Ali nisam stručnjak; ti valjda bolje znaš.

ma, ja sam kriva, citat je iščupan iz konteksta, nije mi se dalo toliko prepisivati; goodman prije toga piše o razlici između znanstvenog i estetskog kao razlici koju temeljimo na razlici između spoznavanja i osjećanja. on sam ovoliko puta ponovi ''razlika'', to nisam ja kriva.

meni je u svemu ovome najzanimljiviji italizirani dio, o tome da emocije funkcioniraju na kognitivan način. to je zapravo bila replika na onu riječ ''iracionalan'' koja me zbunila.

a daleko sam od stručnjaka za ova pitanja.

foka » wrote:
ma, ja sam kriva, citat je iščupan iz konteksta, nije mi se dalo toliko prepisivati; goodman prije toga piše o razlici između znanstvenog i estetskog kao razlici koju temeljimo na razlici između spoznavanja i osjećanja. on sam ovoliko puta ponovi ''razlika'', to nisam ja kriva.

meni je u svemu ovome najzanimljiviji italizirani dio, o tome da emocije funkcioniraju na kognitivan način. to je zapravo bila replika na onu riječ ''iracionalan'' koja me zbunila.

a daleko sam od stručnjaka za ova pitanja.

To je staro, još je Pascal govorio o spoznaji na "geometrijski način"-koja bi
odgovarala znanosti (egzaktnoj) i "intuitivnoj"-koja odgovara umjetnosti, ali i filozofiji, povijesti itd.
V. Barzun "Od osvita do dekadencija", ima i na mreži na eng., str. 215, o Pascalu.

Hroboatos » wrote:Vjerojatno se radi o različitoj psihološkoj tipologiji (pitanje je koja bi bila najbolja). Moguće da kod prvih dominira spoj emocija i intuicije, a kod drugih emocija i intelekta. No, umjetnici su i jedni i drugi.

evo, tu se slažemo. zapravo, s gotovo cijelim postom se slažem. samo ja sa zadnjem rečenicom stajem i ne vidim smisao u proglašavanju jednih većima, drugih manjima. ne među ekipom pisaca koju si spomenuo, nego generalno.
stvarno ne vidim, ne razumijem čemu. čemu to rangiranje služi? koja mu je svrha?

foka » wrote:
evo, tu se slažemo. zapravo, s gotovo cijelim postom se slažem. samo ja sa zadnjem rečenicom stajem i ne vidim smisao u proglašavanju jednih većima, drugih manjima. ne među ekipom pisaca koju si spomenuo, nego generalno.
stvarno ne vidim, ne razumijem čemu. čemu to rangiranje služi? koja mu je svrha?

Prirodno je da se u životu nešto rangira kao vrjednije i važnije.To je dio
života, od sporta do politike i znanosti.

Lirska poezija je jdna vrsta kreativnosti koja postoji za sebe. N atom s emože stati. No,
budući da je dio nečeg što se zove imaginativna literatura, nravno dolazi u usporedbiu s drugim žanrovima ili vrstama.

I tu se onda, posebno kad se stave suvremenici, vidi razlika. N.pr. Tolstoj i bilo koji pjesnik toga doba, Proust i isto tako- romanopiscisu stvorili cijeli svijet smrti, ljubomore, snobizma, heroizma, spiritualnih iskustava, opisa i iskušenja ljubomore, trošenja u vremenu i starenja,
iskustva rata i ranjavanja, straha, novčarskih transakcija, analiza umiranja i borbe, traganja za "smislom"..

Jednostavno, "Rat i mir", "Kozaci", "Smrt Ivana Iljiča", "Hadži Murat", "Ana Karenjina", "Kreutzerova sonata", "Platnomjer", "Poslije plesa", ...nemaju istovrjednike u bilo kojem vršnjaku na bilo kojem jeziku,a da pripadaju lirskoj poeziji (npr Baudelaire, Njekrasov, Fet, Browning, Hopkins,...- možda jedino Whitman, koji ima i narativnu dimenziju).

Nije isto djelo koje nastaje skoro kao haiku, i ostvaraj koji se gradio kao katedrala, godinama, i u sebe usisao svu vizuru života- socijalnu, biološku, psihološku i spiritualnu. Jednostavno, najveći u epu, romanu, misaonoj prozi- imaju više svega od života, na više razina. I opseg, i doseg i poseg, i širinu i dubinu.

Lirici to nemaju- koliko god postigli ritmičko stvaranje ljepote o kojem je govorio Poe.
I iz antike je to tako- nijedan lirik nije preživio kao Plutarh, Platon ili Homer. Vrijeme je najbolji sudac.

Hroboatos » wrote:Prirodno je da se u životu nešto rangira kao vrjednije i važnije.To je dio
života, od sporta do politike i znanosti.

Ne, nije "prirodno". Nego ti misliš da tako treba biti. 'Prirodno' je jedan od najzloupotrebljavanijih epiteta u povijesti ljudske misli.

Da, rangiranje, naravno, uvijek postoji, ali ga razuman čovjek upotrebljava kao privremeni alat, kao stezalice za pridržavanje. Skine ih kad je obrada gotova. Kad su dijelovi zalijepljeni ili zavareni ili zašarafljeni.

Rangiranje kompleksnih fenomena znači njihovo reduciranje. Što su fenomeni koje rangiramo kompleksniji, to je simplifikacija (i šteta koju njome činimo punini razumijevanja) veća. Ali naravno, knjižničarskom umu to nije važno. Njemu je važniji kataloški raspored.

Lirska poezija je jdna vrsta kreativnosti koja postoji za sebe. N atom s emože stati. No,
budući da je dio nečeg što se zove imaginativna literatura, nravno dolazi u usporedbiu s drugim žanrovima ili vrstama.

Usporedba -- da, svakako, ali vrijednosno rangiranje... ??? To je besmislica.

Nije isto djelo koje nastaje skoro kao haiku, i ostvaraj koji se gradio kao katedrala

Ne, nije isto. I zato je besmisleno mjeriti ih nekakvim umjetnim zajedničkim mjerilom. Po tvojim kriterijima, recimo, Čehov bi bio beznačajno piskaralo spram Dostojevskog. A pitaj se tko je iza sebe ostavio dublji trag u svjetskoj kulturi.

Emericzy » wrote: Ne, nije "prirodno". Nego ti misliš da tako treba biti. 'Prirodno' je jedan od najzloupotrebljavanijih epiteta u povijesti ljudske misli.

Da, rangiranje, naravno, uvijek postoji, ali ga razuman čovjek upotrebljava kao privremeni alat, kao stezalice za pridržavanje. Skine ih kad je obrada gotova. Kad su dijelovi zalijepljeni ili zavareni ili zašarafljeni.

Rangiranje kompleksnih fenomena znači njihovo reduciranje. Što su fenomeni koje rangiramo kompleksniji, to je simplifikacija (i šteta koju njome činimo punini razumijevanja) veća. Ali naravno, knjižničarskom umu to nije važno. Njemu je važniji kataloški raspored.


Usporedba -- da, svakako, ali vrijednosno rangiranje... ??? To je besmislica.


Ne, nije isto. I zato je besmisleno mjeriti ih nekakvim umjetnim zajedničkim mjerilom. Po tvojim kriterijima, recimo, Čehov bi bio beznačajno piskaralo spram Dostojevskog. A pitaj se tko je iza sebe ostavio dublji trag u svjetskoj kulturi.

Koji si ti kompleksaš. "Knjižničarski um" itd.
Ja sam za tebe samo ofrlje rekao da nisi za neke stvari- i nisi- bez pokušaja
da te utrpam u njeke projektivne kategorije de haut en bas.

Stoga-

Hroboatos » wrote:
Koji si ti kompleksaš. "Knjižničarski um" itd.
Ja sam za tebe samo ofrlje rekao da nisi za neke stvari- i nisi- bez pokušaja
da te utrpam u njeke projektivne kategorije de haut en bas.

Stoga-

Gospodo, točnije Hrobi, možete vi i bolje od ovoga, zar ne?

Zekoslawa » wrote: Gospodo, točnije Hrobi, možete vi i bolje od ovoga, zar ne?

Hm... netko je počeo etiketirati, no nješto se nije vidjelo.
Pa nije baš da smo nepristrani.

4 x 2
ili 2 x 4

And The Days Are Not Full Enough / ezra pound

And the days are not full enough
And the nights are not full enough
And life slips by like a field mouse
Not shaking the grass.


Moment / adam zagajewski

Clear moments are so short.
There is much more darkness. More
ocean than firm land. More
shadow than form.

Hroboatos » wrote:
Hm... netko je počeo etiketirati, no nješto se nije vidjelo.
Pa nije baš da smo nepristrani.

Ova lijepa i pametna tema nije mjesto za ovakve razgovore. Ostavit ću ovaj komentar čisto da se zna da si imao priliku za obranu i komentar, ali za sve ovakve komentare imamo temu za pritužbe, kao i PM.

foka » wrote:4 x 2
ili 2 x 4

And The Days Are Not Full Enough / ezra pound

And the days are not full enough
And the nights are not full enough
And life slips by like a field mouse
Not shaking the grass.


Moment / adam zagajewski

Clear moments are so short.
There is much more darkness. More
ocean than firm land. More
shadow than form.

Jel' to Zagajewski napisao na engleskom ?

Hroboatos » wrote: Jel' to Zagajewski napisao na engleskom ?

imaš pravo, ispričavam se renati gorczynski koju sam zaboravila navesti kao prevoditeljicu.

Hroboatos » wrote:
Hm... netko je počeo etiketirati, no nješto se nije vidjelo.
Pa nije baš da smo nepristrani.

A zna se i tko je taj tko je počeo.

Znat ćeš

Znat ćeš da te nevolim i da te volim,
jer živjet je moguće na dva načina,
riječ je samo krilo tišine,
a vatra čuva polovinu studeni.

Volim te da bih te počeo voljeti,
da bih ponovo počeo beskraj,
da te ne bih prestao voljeti nikada:
zato te još uvijek ne volim.

Volim te i ne volim, kao da imam
u svojim rukama ključeve sreće
i nesigurnu sudbinu nesretnika.

Moja ljubav ima dva života da bi te voljela.
Zato te volim kada te ne volim
i zato te volim kada te volim.

Pablone Ruda

William Blake (1757. – 1827.)

The Tiger

Tiger, tiger, burning bright
In the forests of the night,
What immortal hand or eye
Could frame thy fearful symmetry?

In what distant deeps or skies
Burnt the fire of thine eyes?
On what wings dare he aspire?
What the hand dare seize the fire?

And what shoulder and what art
Could twist the sinews of thy heart?
And when thy heart began to beat,
What dread hand and what dread feet?

What the hammer? What the chain?
In what furnace was thy brain?
What the anvil? What dread grasp
Dare its deadly terrors clasp?

When the stars threw down their spears,
And water'd heaven with their tears,
Did He smile His work to see?
Did He who made the lamb make thee?

Tiger, tiger, burning bright
In the forests of the night,
What immortal hand or eye
Dare frame thy fearful symmetry?

--

Ivan Goran Kovačić (1913. – 1943.)

Tigar

Tigre, tigre, svijetli plame
U dubini šumske tame,
Koja vječna ruka svlada
Silu tvoga strašnog sklada?

Iz kog pakla il' nebesa
Plam je očinjeg ti krijesa?
Koja krila su ga snijela?
Koja zgrabi ruka smjela?

Koja spretnost, koja sila
Satka mrežu tvojih silâ?
I od srca prvog zvuka
Koja drhtnu noga, ruka?

Kakav bat? Kog lanca sila?
Koja peć tvoj mozak slila?
Koji viganj? I tko smije
Da se s tvojom pandžom bije?

Kad su prve zvijezde sjale,
Suzama svod osipale,
Jel' se smješko na to djelo
On što stvori janje bijelo?

Tigre, tigre, svijetli plame
U dubini šumske tame,
Koja vječna ruka svlada
Silu tvoga strašnog sklada?

Svi problemi mojih živaca
potječu od primitivaca.

- Saša Meršinjak

Velika ideja
Na pamet mi pala
Razbila mi glavu
Zato sam budala

...

Sam sam sebi
Kriv sto posto
Seljak bio
Seljak osto

- Ljubiša Ršumović, Zov tetrijeba

Uhljebnička

Moje su ruke nevične radu,
ne očekuj od mene da obaram vladu.

Najkraća ljubavna pjesma (haiku je Rat i mir u usporedbi!) dolazi iz Zagorja:

Je ju?
Ju je!

Meni je ovo vise erotska nego li ljubavna...

Ima raznih glagola u lijepom našem jeziku.

Nenijina tema me sjetila na ne-forumskog Byrona:

Maid of Athens, ere we part,
Give, oh give me back my heart!
Or, since that has left my breast,
Keep it now, and take the rest!
Hear my vow before I go,
Zoë mou, sas agapo!

By those tresses unconfined,
Wood by each Ægean wind;
By those lids whose jetty fringe
Kiss thy soft cheeks' blooming tinge;
By those wild eyes like the roe,
Zoë mou, sas agapo!

By that lip I long to taste;
By that zone encircled waist;
By all the token-flowers that tell
What words can never speak so well;
By love's alternate joy and woe.
Zoë mou, sas agapo!

Maid of Athens! I am gone:
Think of me, sweet! when alone.
Though I fly to Istambol,
Athens holds my heart and soul:
Can I cease to love thee? No!
Zoë mou, sas agapo!

Ne znam čiji je prijevod, ali sviđam:

Atenska djevo, prije neg sati
Rastanka dođu, srce mi vrati,
Ili ga, jer mi ode iz grudi,
Zadrži, i sve što ti nudi!
Odlazim, čuj moj uzdah i bol,

Živote moj, volim te

Tako mi tvoje nemirne kose
Što egejski je vjetrovi nose,
I obrva što crne rube
Nježno ti lice te ga Ijube,
I zjena kao u srne, o,

Živote moj, volim te

Tako mi usni tih koje žudim
I struka tvoga za kojim ludim,
I ovog cvijeća što o sreći
I Ijubavi zna reć’ što reći
Riječ ne zna; bilo dobro, zlo,

Živote moj, volim te

Atenska djevo, valja se nama
Rastati, misli na mene, sama.
Prem’ Istambul me zove tog trena,
Srce mi, dušu uze Atena;
Uvijek ću tebe voljet! Znaj to!

Živote moj, volim te

Ovo mi je uvijek bila moćna stvar.

The words of Jerusalem, from "Milton" by William Blake

And did those feet in ancient time
Walk upon England's mountains green?
And was the holy Lamb of God
On England's pleasant pastures seen?

And did the Countenance Divine
Shine forth upon our clouded hills?
And was Jerusalem builded here
Among these dark Satanic Mills?

Bring me my bow of burning gold!
Bring me my arrows of desire!
Bring me my spear! O clouds, unfold!
Bring me my chariot of fire!

I will not cease from mental fight,
Nor shall my sword sleep in my hand,
Till we have built Jerusalem
In England's green and pleasant land

Kakav bi prevod bio, ovisi o kontekstu, a oko toga niti sami Inglišmeni nisu suglasni.
Šta vi, lingvisti, mislite?

Lingvisti ne znaju niš. Evo tko zna:

https://www.youtube.com/watch?v=CN11bI1_sZo

Leteća wrote:Lingvisti ne znaju niš. Evo tko zna:

https://www.youtube.com/watch?v=CN11bI1_sZo

Malo se bojim sada

Frendu, svircu u svatovima, dugujem najnoviji narodnjački hit:

Bila plava, crna ili smeđa:
svaka mi je ista.
Po pitanju žena,
ja sam daltonista.

To je poezija, a ne ovo vaše.

haram wrote:Malo se bojim sada

Nije Blake za pičkice.

Još kad nađem neke Keatsove horore, buš se usral u gaće.

Leteća wrote:Nije Blake za pičkice.

Još kad nađem neke Keatsove horore, buš se usral u gaće.

Ne bojim se ja klasičnih pjesnika. Ja se bojim modernih psihodelika

haram wrote:Ne bojim se ja klasičnih pjesnika. Ja se bojim modernih psihodelika

Ma ne grizu.

Al dobro, i ja se kad ih slušam osjećam kao da mi sotona liže mozak.

Evo u skladu sa snigom šta pada.

Zima

Snijeg pada
sve oblačni
u zimsko ruho,
da mogu sad bi
šaptao ti na uho.
Ono što mi
na duši piše
šaptao bi
od snijega tiše.
Al nisam ti
više drag,
suza u snijegu
ostavi trag.

samotnjaknamoru wrote: ↑

14 Jan 2017, 21:11

Evo u skladu sa snigom šta pada.

Zima

Snijeg pada
sve oblačni
u zimsko ruho,
da mogu sad bi
šaptao ti na uho.
Ono što mi
na duši piše
šaptao bi
od snijega tiše.
Al nisam ti
više drag,
suza u snijegu
ostavi trag.

Volim dan jer ga ti gledaš svojim očima.

Nitkona wrote: ↑

19 Jan 2017, 16:53

Volim dan jer ga ti gledaš svojim očima.

Kažu da su oči
odraz duše
one ništa
ne taje
a tvoje
tako lipo sjaje.
Iako je duša
u tebi duboko
da je lipa
kaže ti oko.

Obožavam poeziju.

Tajne

Sve tajne koje skriva
da li bi mi rekla da je živa?
Koliki su na nju sjeli
i da li su s guštom jeli?

Kakvih je ljudi sve na nju sjelo
da li joj je ikad prisjelo?
Kakvih je tu bilo glava,
koliko su na njoj popili kava?

Ko je sve na njoj plaka,
ko se nije ni pomaka?
Ko je vuka da škripi
a čiji su potezi bili lipi?

Sada je samo komad drva
i hrana za nekoliko crva.
Ćuti i trpi nije je briga,
jedna stara katriga.

Hm, idem po rjecnik.

Nitkona wrote: ↑

20 Jan 2017, 22:27

Hm, idem po rjecnik.

Stolica

Vec otkrila, stolac. Lijepi stihovi, darovit si.

Nitkona wrote: ↑

20 Jan 2017, 22:41

Vec otkrila, stolac. Lijepi stihovi, darovit si.

Hvala !
Trudim se
al ne znam
viješto
opisati
ono nešto.
Ono nešto
što samo
ona ima,
to nemaju
ni ljeto ni zima.
To nemaju
ni proljeće
ni jesen,
od njih nisam
nikad bio
tako zanesen.

Ova je romanticna.

Nitkona wrote: ↑

20 Jan 2017, 22:53

Ova je romanticna.

Takva je većina rima.

Da.

Mislio na moje rime.

Pomislila, al rime vuku na romanticnost, dok slobodni stihovi manje. No ne mora bit.

Nitkona wrote: ↑

20 Jan 2017, 23:32

Pomislila, al rime vuku na romanticnost, dok slobodni stihovi manje. No ne mora bit.

Meni to ovisi o temi.
Ovo je najtužnija koju sam napisa inspiriran ispovjesti jedne forumašice

Majčina bol

Svi se vesele,
svi slave,
ona u suzama
pognute glave.

Na grobu
pali svijeću
za svoju
malenu sreću.

Oči zelene
nalik na rijeku
dok suze
kao bujica teku.

Rođendan,godina Nova,
nema uzvanika
samo neutješna majka
i djeteta slika.

Hladan mramor
tužna grli
dok joj u mislima
dijete u zagrljaj hrli.

Koliko je boli
samo majka može znati
što mrtvom djetetu
za rođendan želi
poljubac dati.

Uh, ova je zbilja tuzna. Naravno da ovisi o temi i trenutnom raspolozenju, svatko dozivljava na svoj nacin rime.

Nitkona wrote: ↑

21 Jan 2017, 09:08

Uh, ova je zbilja tuzna. Naravno da ovisi o temi i trenutnom raspolozenju, svatko dozivljava na svoj nacin rime.

Da raspoloženje je jako bitno i nešti što se nekom sviđa nekom drugom ne izaziva nikakvu reakciju.

Uskladit cemo vrijeme i naci se valjda jednom na kavi. Ovo sto si napisao zadnje malo nejasno.

Nitkona wrote: ↑

21 Jan 2017, 11:11

Uskladit cemo vrijeme i naci se valjda jednom na kavi. Ovo sto si napisao zadnje malo nejasno.

Nešto nekom.
Ako si u Zagrebu dolazim na druženje i sutra ujutro sam na Trešnjevci.

Nešto nekog očara nekog ne.

samotnjaknamoru wrote: ↑

21 Jan 2017, 11:15

Nešto nekog očara nekog ne.

Nisam.

Nitkona wrote: ↑

21 Jan 2017, 11:36

Nisam.

A di si?

samotnjaknamoru wrote: ↑

21 Jan 2017, 11:38

A di si?

Da, znam, ne voliš šifre.

Nitkona wrote: ↑

21 Jan 2017, 11:45

Da, znam, ne voliš šifre.

Pretpostavio.
Neće od te kave bit ništa meni se čini.

Bit ce.

Dan je kao suncan.
Ti si kao veseo.
Prolazis, kao ne vide te.

Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.

I ti si kao sretan.

Zivi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Buducnost kao na dlanu.

Savjest je kao cista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.

Svi se kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe,
i do svijeta.
I dan kao ode.
I ti se kao smijesis!
I nista te kao ne boli.
E. Kišević

samotnjaknamoru wrote: ↑

21 Jan 2017, 11:38

A di si?

Kakvi Adisi?

Oh, what a tangled web we weave,
when first we practise to deceive.

- u mom slobodnom prijevodu:
O, kakvu zamršenu mrežu ispletosmo
otkad počesmo obmane činit.

Ovo je često prigodno citirani dio epske poeme Marmion, djela koje je početkom 19.stoljeća napisao engleski konjanički časnik i pjesnik Walter Scott, a čija se radnja odvija početkom 16.stoljeća.
Naslovni lik je moćni lord Marmion, miljenik ondašnjeg kralja, koji žudi za zaručenom lijepom plemkinjom Clarom… no dobro, neki od nas bi manje sofisticirano rekli hoće ju jebat na dnevnoj bazi dok mu ne dosadi ili dok ne postane stara i debela kvočka. On i njegova ex-ljubavnica (pazi tipičnu mušku svinju) Constance (inače nečasno razvrgnuta opatica koja se nadala dobivati još malo milosti od lorda) odluče eliminirati Clarinog zaručnika Ralpha i slože lažljivo pismo za kralja u kome ga terete za veleizdaju - u ta doba najbolji način da nekoga skratiš za glavu a da ga sam ne zakolješ i uštirkana košulja ti ostane čista. Ralph ipak izazove Marmiona na dvoboj, ali izgubi i prisiljen je otići u izgnanstvo (čitaj na potpuno drugačije govorno područje gdje nitko ne razumije o čemu ovaj priča), a Clara se zaredi u samostan radije nego da se poda manipulativnom triperaško-sifilističnom lordu preko čijeg kurca je prošlo pola Engleske (za neke moderne žene čin potpuno neshvatljiv obzirom da lord ima izvrsne preporuke). Ralph spletom sretnih okolnosti i vlastitim golemim zalaganjem u završnom masovnom pokolju, naime historijskoj bitci kod Flodden Fielda, povrati izgubljenu čast, pare i bajnu djevu, a zli lord krepa. Eto, živa istina.

Šabović Adis wrote: ↑

21 Jan 2017, 19:40

Kakvi Adisi?

Adisi neosedlani?

Ej to vam nije poezija...

judolino wrote: ↑

21 Jan 2017, 20:17

Adisi neosedlani?

Uuuuu...

Šabović Adis wrote: ↑

21 Jan 2017, 20:26

Uuuuu...

Sve za drugove i drugarice!

U Nama Su Samo Oči Žive
Nismo mi to što naša tijela hoće,
i što se sada u jednom grču lome,
mi ljubavi smo samo dvije samoće
u životu ovom providnome.

Ko oka dva što zajedno gledaju,
a jedno drugo nikada ne vide.
Ko oka dva što sjaj prelijevaju,
i plaču, i snivaju stvari posve vidne.
E. Kišević

Nitkona wrote: ↑

26 Jan 2017, 21:44

U Nama Su Samo Oči Žive
Nismo mi to što naša tijela hoće,
i što se sada u jednom grču lome,
mi ljubavi smo samo dvije samoće
u životu ovom providnome.

Ko oka dva što zajedno gledaju,
a jedno drugo nikada ne vide.
Ko oka dva što sjaj prelijevaju,
i plaču, i snivaju stvari posve vidne.
E. Kišević

Ja b' ga odma lektorirala.


U Nama Su Samo Oči Žive
Nismo mi to što naša tijela hoće
i što se sada u jednom grču lome,
mi, ljubavi, samo smo dvije samoće
u životu ovom providnome.

Ko oka dva što zajedno gledaju,
a jedno drugo nikada ne vide.
Ko oka dva što sjaj prelijevaju,
i plaču, i snivaju stvari posve vidne.

A pjesnicka sloboda?

Prvotno mi je bolje, original je.

KAD JE BRACO STIGAO U CERADI

Kad je braco stigao u ceradi
stara je svu njegovu robu podijelila
nešto karitasu, nešto merhametu
a ono što je ostalo
završilo je u staračkom domu
par ulica od nas
kad god bih dolazio kući
ispred doma bih vidio
kako crvena karirana košulja mog brace
sjedi na klupi i igra šah
kraj nje njegove traperice
dok bi se plava vjetrovka sporo šetala
gore dole bez nekog vidljivog cilja
i svaki put bi me iznova
zbog crvene karirane košulje
traperica
i plave vjetrovke
neki igleni zubi ugrizli za srce
od onda sam rijetko kad u naselje ulazio tom ulicom
i mada nije bilo kraće
birao bih put s južne strane
jer rat je
to sad uviđam
preuveličao neke riječi
kao što su domovina, junaštvo i čast
dok su neke male, tek obične
kao crvena karirana košulja, traperice i plava vjetrovka
ispale
pismo sveto
za
sve to.

Zoran Žmirić

Raymond Queneau: ZA POETIKU

(Bon dieu de bon dieu que j'envie d'écrire un petit poème)

Boga mu božjeg kako mi se piše neki pjesmuljak
Gle eno ga baš jedan prolazi
Sitan sitan sitan
dođi amo da te nanižem
na ogrlicu svojih drugih pjesama
dođi amo da te uvučem
u gustiš svojih sabranih djela
dođi amo da te popjesmim
pa da te urimujem
pa da te uritmujem
pa da te liriziram
pa da te pegaziram
pa da te ustihujem
pa da te poprozim

mulac
kako mi šmugnu

(prepjevao Tonko Maroević)

Podsjetila me frendica jutros na ovo.

Duško Radović:
Kako potrošiti slonove

Kad su jednom hteli da nas ponove,
— delili su slonove na bonove!
Jedan bon — jedan slon!
Pet bonova — pet slonova!
I već prema tome!

Potrošismo što imasmo bonova,
zbog tih crnih i ušatih slonova!
Jedan bon — jedan slon!
Pet bonova — pet slonova!
I već prema tome!

Brzopleto potrošismo bonove
teško ćemo potrošiti slonove.
Jedan slon — jedan vek!
Pet slonova — pet vekova!
I već prema tome!