Trkeljanje.com

zdravo! odvažila sam se otvoriti topic!

kažu da danas nitko ne čita poeziju, a ja znam da to nije istina jer je ja čitam.
čitam je sjedećki jer poezija ležanje ne dopušta, nije to roman.
uz poeziju čovjek mora biti spreman uspaničeno ustati jer mu je pjesma pročitala misli ili mu rekla nešto što zna, a nije ni znao da zna, ili želi, a nije ni znao da želi.
za razliku od romana, pjesma staje baš u tom trenutku, kad ste najkrhkiji.

kad dođete do kraja pjesme, a znate da pjesma nije završila, radi se o dobroj pjesmi. najbolje pjesme učine da zrak sobe postane svjetlucav ili maglovit.
unatoč tome, pjesme ne stanuju u nebu, nego u zemlji. osjećaj lebdenja zapravo je iscrpljenost mišića.
čitatelji poezije najsličniji su krticama.


kako vi stojite s tim?

evo još jedan uvodni post, da se malo uživite

Introduction to Poetry, billy collins

I ask them to take a poem
and hold it up to the light
like a color slide

or press an ear against its hive.

I say drop a mouse into a poem
and watch him probe his way out,

or walk inside the poem’s room
and feel the walls for a light switch.

I want them to waterski
across the surface of a poem
waving at the author’s name on the shore.

But all they want to do
is tie the poem to a chair with rope
and torture a confession out of it.

They begin beating it with a hose
to find out what it really means.




Poeziju će svi pisati, branko miljković

san je davna i zaboravljena istina
koju više niko ne ume da proveri
sada tuđina peva ko more i zabrinutost
istok je zapadno od zapada lažno kretanje je najbrže
sada pevaju mudrost i ptice moje zapuštene bolesti
cvet između pepela i mirisa
oni koji odbijaju da prežive ljubav
i ljubavnici koji vraćaju vreme unazad
vrt čije mirise zemlja ne prepoznaje
i zemlja koja ostaje verna smrti
jer svet ovaj suncu nije jedina briga

ali jednoga dana
tamo gde je bilo srce stajaće sunce
i neće biti u ljudskom govoru takvih reči
kojih će se pesma odreći
poeziju će svi pisati
istina će prisustvovati u svim rečima
na mestima gde je pesma najlepša
onaj koji je prvi zapevao povući će se
prepuštajući pesmu drugima
ja prihvatam veliku misao budućih poetika:
jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik
ja primam na sebe osudu propevale gomile:
ko ne ume da sluša pesmu slušaće oluju

ali:

hoće li sloboda umeti da peva
kao što su sužnji pevali o njoj

Čitam Emera i Polimericu. Ukoričenu poeziju sve rjeđe.

Hekatonhir » wrote:Čitam Emera i Polimericu. Ukoričenu poeziju sve rjeđe.

Hvala na komplimentu.

Evo jedna upućena nekadašnjoj ljubavi koja* čeka na arhiviranje:


Daj da to pospremimo


Ne, ne možeš me još ni djelomice
a niti kompletno, niti ikako,
na putu tek tako; bar moraš trice
za grijanje tople... Poglavlje svako

s točkom moraš, kužiš? Nisi ni pola.
Kaj sad? Dužna si mi. Mamu i tatu
i brata i dijete i kak' je škola.
Što misliš i radiš. Kao u ratu

s vrećicom prognanik sam bez tog tvoga.
Obavi to pa smo mirni. Bez "ali".
Znam, falit će mi sve strašno, do boga,
al' kaj sad da radim? I sad mi fali

sve. Gdje su nam stvari potresno slatke?
Daj da pospremimo i te ostatke.


Zagreb, 16. studenoga 2011.


*bivša ljubav čeka na arhiviranje, a ne pjesma.

Za sonet vrlo neobična opkoračenja, ali sviđa mi se, djeluje urbano.

Hekatonhir » wrote:Za sonet vrlo neobična opkoračenja, ali sviđa mi se, djeluje urbano.

Hvala.

Hekatonhir » wrote:Za sonet vrlo neobična opkoračenja, ali sviđa mi se, djeluje urbano.

Ma šta urbano, velegradski. Prekrasno, em ušoreno em raštrkano, emski dosljedno nedosljednostima.

Nisam mislio na formu koliko na jezik. Emer je obukao traperice, ponovio se čovjek. Pomladio.

I te trapke mu mrak stoje, kužiš, ono, kuuul. Ma guba rista, brija samo takva.

Margarita » wrote: Ma šta urbano, velegradski. Prekrasno, em ušoreno em raštrkano, emski dosljedno nedosljednostima.

Hvala.

Hekatonhir » wrote:Nisam mislio na formu koliko na jezik. Emer je obukao traperice, ponovio se čovjek. Pomladio.

A kajjaznam... kako bi Englezi rekli, horses for courses. Nekakv ukočeniji jezik ne bi rekao ono što je trebalo reći.

foka » wrote:zdravo! odvažila sam se otvoriti topic!

kažu da danas nitko ne čita poeziju, a ja znam da to nije istina jer je ja čitam.
čitam je sjedećki jer poezija ležanje ne dopušta, nije to roman.
uz poeziju čovjek mora biti spreman uspaničeno ustati jer mu je pjesma pročitala misli ili mu rekla nešto što zna, a nije ni znao da zna, ili želi, a nije ni znao da želi.
za razliku od romana, pjesma staje baš u tom trenutku, kad ste najkrhkiji.

kad dođete do kraja pjesme, a znate da pjesma nije završila, radi se o dobroj pjesmi. najbolje pjesme učine da zrak sobe postane svjetlucav ili maglovit.
unatoč tome, pjesme ne stanuju u nebu, nego u zemlji. osjećaj lebdenja zapravo je iscrpljenost mišića.
čitatelji poezije najsličniji su krticama.


kako vi stojite s tim?

Blesačo

Ja čitam prozu iz ovih razloga (koje nisam znao da znam ). Studiranje književnosti me dovoljno izmlatretiralo da još nisam spreman opustiti se uz poeziju

Hekatonhir » wrote:Čitam Emera i Polimericu

i ja. trebalo bi ih uvrstiti u obaveznu lektiru, da djeca vide što su to pjesme

evo me, vratila sam se, uz naramak nasumičnih
vidim da ne čitate dovoljno, ali ima nade.

THE INCANTATION / sarah kirsch

Phoebus red crashing wall of cloud
Swim under his lid mingle
With my hair
Tie him tight so he can't tell
Whether it's Monday or Friday or
What century it is whether he's
Read Ovid or seen him whether I
Am his spoon his wife or
Just some cloud creature
Athwart the sky


gospoja u nastavku mi je novo otkriće, a zove se dorothea grossman

I have to tell you

I have to tell you,
there are times when
the sun strikes me
like a gong,
and I remember everything,
even your ears.


bože <3 (ovo nije dio pjesme)


Two Reasons Why I Like Men

(1) The vulnerability of their legs
in shorts,
(2) The innocence of their bare chests
in August.


Ernest Hemingway and Soren Kierkegaard
liked to write standing up at a podium.
I hear you ask, ''Why?''
I do not know for sure,
but it must have been uncomfortable
after, say, 15 minutes,
which might explain
the darkness in their work,
or even why
nobody cares about them
anymore.

dosta kul žena.



I Feel Horrible. She Doesn’t / richard brautigan

I feel horrible. She doesn’t
love me and I wander around
the house like a sewing machine
that’s just finished sewing
a turd to a garbage can lid.


Detail / eamon grennan

I was watching a robin fly after a finch—the smaller
chirping with excitement, the bigger, its breast blazing, silent
in light-winged earnest chase—when, out of nowhere
over the chimneys and the shivering front gardens,
flashes a sparrowhawk headlong, a light brown burn
scorching the air from which it simply plucks
like a ripe fruit the stopped robin, whose two or three
cheeps of terminal surprise twinkle in the silence
closing over the empty street when the birds have gone
about their business, and I began to understand
how a poem can happen: you have your eye on a small
elusive detail, pursuing its music, when a terrible truth
strikes and your heart cries out, being carried off.

Pisala bih poeziju, ali nisam dovoljno hrabra.
Znam, možeš pisati i tajno.
Ni za to nemam hrabrosti.

Za poeziju baš ne marim, više mi leži retorika proze.
Iako, ponekad, ako mi dođe pod ruke, pročitam nešto i imam njeki stav.

N.pr. od sada živućih dopao mi se Petar Gudelj, a od slavnih pokojnika
nisam bio nimalo impresioniran T.S.Eliotom i Rilkeom, koji mi bijahu nerazumljivi.
Soneti Orfeju i Devinske elegije su posve neshvatljivi, ne znam što taj čovjek uopće
priča.

kukuriku » wrote:Pisala bih poeziju, ali nisam dovoljno hrabra.
Znam, možeš pisati i tajno.
Ni za to nemam hrabrosti.

Probaj skroz najtajnije. Ako prođe, onda piši tajno. Ako i to prođe, onda se već možeš (uz moju pomoć ako treba) okuražiti. Ja ću biti iskren ali fin, tako da najmanje boli.

Hroboatos » wrote:N.pr. od sada živućih dopao mi se Petar Gudelj

Dobar je Gudelj!

Emericzy » wrote: Probaj skroz najtajnije. Ako prođe, onda piši tajno. Ako i to prođe, onda se već možeš (uz moju pomoć ako treba) okuražiti. Ja ću biti iskren ali fin, tako da najmanje boli.

Ne. Ne takva tajnost.
Neke riječi ne mogu biti napisane. Jer ih onda autor može vidjeti i čuti.
Riječi koje nisu izgovorene niti napisane, ne postoje. I dobro im je tamo. Ili je bar toplo i mračno.

kukuriku » wrote:
Ne. Ne takva tajnost.
Neke riječi ne mogu biti napisane. Jer ih onda autor može vidjeti i čuti.
Riječi koje nisu izgovorene niti napisane, ne postoje. I dobro im je tamo. Ili je bar toplo i mračno.

Kaj god. Puno ljudi isto tako gleda i na seks, dok ga ne proba. E, onda je obično ludnica, bar u polumraku. A onda nekad paše i pri svjetlu. Na kraju (nekad nekim) ljudima dođe da bi se jebali na Jelačić placu uz pratnju simfonijskog orkestra HRT. Dok ne probaš, pojma nemaš. A poslije prvog orgazma si misliš -- jebote, a što sam toliko čekala?

Emericzy » wrote: Kaj god. Puno ljudi isto tako gleda i na seks, dok ga ne proba. E, onda je obično ludnica, bar u polumraku. A onda nekad paše i pri svjetlu. Na kraju (nekad nekim) ljudima dođe da bi se jebali na Jelačić placu uz pratnju simfonijskog orkestra HRT. Dok ne probaš, pojma nemaš. A poslije prvog orgazma si misliš -- jebote, a što sam toliko čekala?

Hmmm. Razmislit ću.

Hroboatos » wrote:nisam bio nimalo impresioniran T.S.Eliotom

kako se čovjek pomiri s umiranjem ako ne voli eliota?
eliot je jedini koji me nikad ne živcira kad (mi) propovijeda.


That was a way of putting it—not very satisfactory:
A periphrastic study in a worn-out poetical fashion,
Leaving one still with the intolerable wrestle
With words and meanings. The poetry does not matter.
It was not (to start again) what one had expected.
What was to be the value of the long looked forward to,
Long hoped for calm, the autumnal serenity
And the wisdom of age? Had they deceived us
Or deceived themselves, the quiet-voiced elders,
Bequeathing us merely a receipt for deceit?
The serenity only a deliberate hebetude,
The wisdom only the knowledge of dead secrets
Useless in the darkness into which they peered
Or from which they turned their eyes. There is, it seems to us,
At best, only a limited value
In the knowledge derived from experience.
The knowledge imposes a pattern, and falsifies,
For the pattern is new in every moment
And every moment is a new and shocking
Valuation of all we have been. We are only undeceived
Of that which, deceiving, could no longer harm.
In the middle, not only in the middle of the way
But all the way, in a dark wood, in a bramble,
On the edge of a grimpen, where is no secure foothold,
And menaced by monsters, fancy lights,
Risking enchantment. Do not let me hear
Of the wisdom of old men, but rather of their folly,
Their fear of fear and frenzy, their fear of possession,
Of belonging to another, or to others, or to God.
The only wisdom we can hope to acquire
Is the wisdom of humility: humility is endless.

kukuriku » wrote:
Ne. Ne takva tajnost.
Neke riječi ne mogu biti napisane. Jer ih onda autor može vidjeti i čuti.
Riječi koje nisu izgovorene niti napisane, ne postoje. I dobro im je tamo. Ili je bar toplo i mračno.

Kad pišeš distanciraš se od sebe. Tako da te tvoje riječi vidi autor ali ne vidiš ti, ona obična ti. Obična ti je htjela jedno napisati, autor napiše nešto slično ali nekako zaokrene na skroz drugu stranu. Poslije kad obična ti skuži što je onaj autor ti napisala i koje zabranjene riječi je obasjala lampom, onda si misliš, koja je ovo budala. Ali bude kasno. Onda dođe Emericzy pa te utješi. Nije strašno.

kukuriku » wrote: Neke riječi ne mogu biti napisane. Jer ih onda autor može vidjeti i čuti.
Riječi koje nisu izgovorene niti napisane, ne postoje. I dobro im je tamo. Ili je bar toplo i mračno.

neke riječi kad budu napisane postanu skroz druge riječi i jako iznenade onoga tko ih je napisao.
go for it!



JESEN. KAKO MI JE ZBOG NEČEGA TEŠKO / anka žagar

jablani drže zemlju da ne ode
hajde mi legni na srce, da ne ode

Ponekad prijevod/prepjev ispadne ljepši od originala:


Tih ulazak beše taj.
Prag se skameni od bola,
Hleb i vino nasred stola
Buknuše u čisti sjaj.

(Trakl)

uz poeziju čovjek mora biti spreman uspaničeno ustati jer mu je pjesma pročitala misli ili mu rekla nešto što zna, a nije ni znao da zna, ili želi, a nije ni znao da želi.

Čitam nesistematski, nekad tri dana za redom, a nekad ništa mjesec dva. I uvijek je to neka zbirka s police koju imam, onda tu ima hrpa nepoznatih autora, pa hrpa dosade, pa hrpa već ih znam napemt noćas bih mogao... Fali mi neka usmjerenost, onda bih možda i znala navest koje autore volim.