foka » wrote:
evo, tu se slažemo. zapravo, s gotovo cijelim postom se slažem. samo ja sa zadnjem rečenicom stajem i ne vidim smisao u proglašavanju jednih većima, drugih manjima. ne među ekipom pisaca koju si spomenuo, nego generalno.
stvarno ne vidim, ne razumijem čemu. čemu to rangiranje služi? koja mu je svrha?
Prirodno je da se u životu nešto rangira kao vrjednije i važnije.To je dio
života, od sporta do politike i znanosti.
Lirska poezija je jdna vrsta kreativnosti koja postoji za sebe. N atom s emože stati. No,
budući da je dio nečeg što se zove imaginativna literatura, nravno dolazi u usporedbiu s drugim žanrovima ili vrstama.
I tu se onda, posebno kad se stave suvremenici, vidi razlika. N.pr. Tolstoj i bilo koji pjesnik toga doba, Proust i isto tako- romanopiscisu stvorili cijeli svijet smrti, ljubomore, snobizma, heroizma, spiritualnih iskustava, opisa i iskušenja ljubomore, trošenja u vremenu i starenja,
iskustva rata i ranjavanja, straha, novčarskih transakcija, analiza umiranja i borbe, traganja za "smislom"..
Jednostavno, "Rat i mir", "Kozaci", "Smrt Ivana Iljiča", "Hadži Murat", "Ana Karenjina", "Kreutzerova sonata", "Platnomjer", "Poslije plesa", ...nemaju istovrjednike u bilo kojem vršnjaku na bilo kojem jeziku,a da pripadaju lirskoj poeziji (npr Baudelaire, Njekrasov, Fet, Browning, Hopkins,...- možda jedino Whitman, koji ima i narativnu dimenziju).
Nije isto djelo koje nastaje skoro kao haiku, i ostvaraj koji se gradio kao katedrala, godinama, i u sebe usisao svu vizuru života- socijalnu, biološku, psihološku i spiritualnu. Jednostavno, najveći u epu, romanu, misaonoj prozi- imaju više svega od života, na više razina. I opseg, i doseg i poseg, i širinu i dubinu.
Lirici to nemaju- koliko god postigli ritmičko stvaranje ljepote o kojem je govorio Poe.
I iz antike je to tako- nijedan lirik nije preživio kao Plutarh, Platon ili Homer. Vrijeme je najbolji sudac.