Trkeljaški otvoreni dnevnik

[Stitch]

Susjeda je obje kćeri udomila u Italiji. Stigle su s muževima i djecom, puna kuća graje. Svađaju se i nadvikuju stalno. Kad mi dopizdi, odem u kuhinju smotati dvije male. Imam domaćicu, smrdljivu i ubojitu, i skank, smrdljiv ali postojan. Pa pomiješam to i smotam pljugu od koje bi zecu narasle još jedne uši. Ne budi lijen, smotam i rezervnu. Zato kažem dvije male, uvijek smotam dvije, ne da mi se zbog jedne ni dizati.

Kad zapalim pa huknem, sve utihne. Vrata su mi širom otvorena, terasa do terase. Onda počne šaputanje. Pa se nešto domunđavaju. Ja pičim, dim po dim - druga pljuga. Zvekne me ko ciglom, moram se za stol držati. Dok sjedim, o hodanju mogu sanjati. Ne smeta mi više ništa. Bogme, ništa me i ne boli. A Talijani šute, blago meni oksimorona. Omerta, kriminalac je blizu.

[Pandora]

Bas o ovakvoj temi sam juce razmisljala.

Hvala Stich.

Samo cekam trenutak inspiracije.

[Stitch]

Samo cekam trenutak inspiracije.

Nema problema, kad naleti - dođi.

Pravila ćemo utvrditi u hodu: Trkeljaški otvoreni dnevnik služi za svakidašnje bilješke. Isključivo. Nema komentiranja, nema chata - samo dojmovi o danu.

Ako baš morate hvaliti autore, učinite to ovdje, s citatom.

[Pandora]

Kazu da nam stizu zaostatci hladnog vjetra sa sjevera. Ali po ovom pustinjskom vjetarcu koji mi njise luster bih rekla da je sva hladnoca ipak zaostala negdje na Alpama...

Napravila sam pravi domaci propuh. A to znaci da su vrata kuhinjskog balkona prikacena stolicim, vrata na sobi iz hodnika zaustavljena papucom, a balkonska sobna vrata vrecom macjeg pijeska

Macka je popizdila i trci kao raketa tamo 'vamo napola izbezumljenog pogleda. Naidje joj tako neko ludilo svaki dan. Pa trci mahnito po stanu sa kuhinjskog balkona preko stolica ispod trpezarijskog stola kroz hodnik i sobu do sobnog balkona. Pa se pritaji ispod ograde i kroz otvor uspod ograde vreba lastavice. Ne kuzi blesa da su lastavice ipak daleko.

Obozavam to blesavo stvorenje iako je najneumiljatija od svih macaka koje smo ikad imali. A imali smo ih dosta. Svih boja, velicina i cudi.

I sve bi to ipak bilo u skladu sa mirnocom ljetne veceri da mije jedne muhe. Zuji. Oblece oko moje noge. Ja je tjeram i mlatim bezuspjesno rukama nadajuci se da ce ipak osamucena izletjeti na balkon. Ali ne. Ona hoce moje koljeno. Morat cu se ipak dignuti po onu plasticnu napravu za tamanjenje muha. A ne da mi se.

[Stitch]

Dan mi je u krevetu prošao, malo-malo pa odem leći. Spava mi se stalno.

[Stitch]

Obrisao sam 150 GB podataka s hard-diska. Nije pornjava posrijedi, bekapi su. No treba mi prostora, toga mi kronično nedostaje. Terabajtni disk i terabajtni cloud ni izbliza nisu dovoljni za posao kojim se bavim. Servere bekapiram dnevno, ali te bekape spremam tek na tjednoj bazi, katkad i rjeđe, pogotovo kad vidim da sam u crvenom. Svejedno, od brisanja ne mogu pobjeći, što je hrčku poput mene tragedija. Realno, ne postoji scenarij po kojem bi klijent mogao reći: "Stitch, vrati mi sajt na stanje u ožujku 2018., a ovo iz kolovoza 2019. sruši, to mi ne treba." Takvo što ne događa se nikad. No uvijek postoji prvi put. Osim toga, ne mogu pamtiti što sam gdje izmijenio, kako sam neki problem riješio ni finese određenog softvera. Treba mi vremena da se ufuram u svaku instalaciju i prokljuvim što smijem, a što ne. Raditi na živom sajtu ili webshopu nije isto što i napraviti ga od nule, kada ga nitko ne vidi. Tu se hoda kao po jajima, nedajbože da je u tijeku transakcija koja će dodatno usporiti server i kupca navesti da se predomisli, a kamoli da uoči pogrešku - taj se više neće vratiti. Lova je posrijedi, razumljivo mi je zašto se ne želi zajebavati. Otud ta potreba da bilježim sve mijene, pogotovo velike. Stoput je lakše dići zip na server, raspakirati datoteku i uzeti što mi treba nego mozgati ispočetka.

Osjećam se kao da sam gol, bez zaklona i zaštite. Moja manijakalna priroda zahtijeva goleme, savršeno katalogizirane arhive. Šeldonovske, rekao bih.

[Pandora]

Jos jedno vece kad sam sama u sobi, lezim na krevetu u nekom nedefiniranom polozaju, kao kad uspavano tijelo ispustis iz ruku i ono padne na meku povrsinu i rasprostre se. Oci me peku, vjerojatno od gledanja u ovo zlo od ekrana. Tablet se puni i kad se napuni vjerojatno ce vec doci vrijeme da legnem za spavanje. A to znaci lezanje u majici za spavanje, golih nogu, na donjem lancunu (plahti), dok je onaj ljetni jorgan zguran u dno kreveta.
Osluskujem tisinu. I ona ima ton. Samo ovaj put je taj ton povremeno narusen zvukom auta na obliznjoj ulici, zvukom tv programa iz obliznje sobe, zamorom nenadanog prolaznika ispod zgrade, a ako je bas jaka tisina, cuje se i zvuk zelenog svjetla na semaforu na istoj onoj ulici.
Danas je bio dan za ciscenje stana. I juece isto. Ustvari danas je trebao biti taj dan. I juce isto
Od sveg ciscenja uspjela sam se natjerati oprati luster i usmrditi cijeli stan jer sam naprskala tus stakla sredstvom za ciscenje koje u sebi ima ocat. Nakon xy pokusaja i glancanja 8 puta po istom staklu, dosla sam do zakljucka da je najefikasnije smociti stakla i natopiti ih sredstvom protiv kamenca + ta famozna smrdljiva ocat tekucina. E dok se to tocalo, pametnica je upalila youtube i zaboravila na kupatilo. Sve dok se aroma nije ususljala kroz kljucaonicu.
Sad je to sve fino uglancano pa sam se vratila internetu.
Mislim se kako je steta ne iskoristiti ivo blazeno vrijeme samoce za gledanje onih eksplicitnih sadrzaja s xxl oznakom. Ali ne da mi se. Ne da mi se dva puta u istom danu
Boze jesu glupave ove bube. Svako vece neka bubamara uleti jadnica u ovaj papirnati luster u sobi. I udara kao blesava po njemu, a mene samo dekoncentrira. Ne mogu uz tu skakutavu bubu biti fokusirana na xxl detalje. Jel'te.
Bilo bi sad dobro imati nekoga na ovom krevetu. Bilo bi jako dobro. Ne mora ni na krevetu, moze on biti i na balkonu, gledati u zvijezde. Moze i tv gledati... Samo da je tu negdje. Da mu osjetim blizinu.
Da, bilo bi to bas dobro.

[Stitch]

Da nekom čarolijom mogu izabrati pet-šest djela za koja bih volio da sam ih ja napisao, skladao, snimio… i zamijeniti im autora, vjerojatno bih se zadržao na knjigama – i sigurno bi taj popis sadržavao prijevod Dantea i Povijest hrvatske književnosti do narodnoga preporoda Mihovila Kombola. Za Božanstvenu komediju znate svi, ali ne znate možda da je prevedena u jedanaestercu, sa svakom asonancom i aliteracijom izvornika. Jedanaesterac hrvatskome jeziku stoji kao kravi šešir – praktički je nemoguće u njemu pisati; od dužih stvari tako spjevanih, znam samo za Kovačićevu Jamu – jer on prirodno reže metar na osmerce, deseterce i dvanaesterce. Ujević je u devetercu napisao Notturno – da, to je ono: Noćas se moje čelo žari, noćas se moje vjeđe pote – a sedmerca se nikako ne sjećam osim mjestimice kod Dubrovčana, no to su bile iznimke, zbog promijenjene grafije i pravopisa. Tin je bio genijalac svoje vrste pa je dobio ritam svakodnevne, govorne rečenice, ali u cjelini uzevši, sve naše pjesništvo dokazuje da mu ne odgovara neparan broj slogova u retku. Što je prilično velik problem ako prevodite s talijanskog ili engleskog, gdje je spomenuti jedanaesterac normalna pojava i književni uzus. Trideset je godina Kombol mrmljao Danteove stihove vozeći se tramvajem ili hodajući sveučilišnim hodnicima – svi su ga ludim smatrali! – kako bi našao najbolji izraz i prepjev što više približio originalu. Trideset godina, ehej! Za to vrijeme katedralu možete sagraditi. I nije ga dovršio, nažalost. Pa je Olinko Delorko uskočio – i usrao motku Rajem, koji ni do koljena Paklu nije. Otvorite Komediju pa provjerite jezik, stil, ozračje… Uopće nisam prestrog, majke mi. Trideset godina… Toliko je i Josip Tabak glancao prijevod Don Quijotea, i to poslije jednog Ise Velikanovića! Ne treba ni reći da je izvrstan.

Za takav pothvat, osim mrve talenta, nedostaje mi dosljednosti, upornosti, sustavnosti… Ništa slično iza mene neće ostati. Žao mi je zbog toga, ali treba pošteno priznati: lijen sam. Ne da mi se ni o drugoj knjizi progovoriti – a doista volim tu Povijest književnosti; tako je dobro napisana da čitave ulomke pamtim bez ikakva napora, i to gotovo trideset godina nakon što sam polagao stariju hrvatsku književnost. Eto, i kod mene stoji trideset. Jasno, sasvim slučajno.

[Stitch]

Obrisao sam 150 GB podataka s hard-diska.

Ovaj put bilo je oko 120 GB. Kad god dođem do otprilike 850 GB popunjenosti 'clouda', napravim veliko čišćenje.

Što je najgore, pola toga uopće nemam spremljeno. Kompjutorski bekapi preveliki su za dizanje na server, Acronis je prilično rastrošan s prostorom. Stoje na hard-disku. Ako ništa drugo, sustav začas mogu vratiti. Taman posla da ponovo instaliram Windowse i ostale pizdarije.

[Stitch]

Cijeli dan razgovaram s burazom i starcima. On će u srijedu na operaciju, a oni me ispituju svašta, kao da sam obiteljski onkolog. Rekoh im ono što znam, da karcinom testisa liječe brzo i lako i da je uspjeh u 90 posto slučajeva zajamčen. To i karcinom štitne žlijezde ziceri su u modernoj medicini. Ono što im nisam rekao jest da bol u nogama ili leđima nije dobar znak, jer obično je riječ o metastazama. Izgledi onda padaju, ali opet su daleko veći od mojih. Neću da se nepotrebno brinu. Ako su zahvaćeni limfni čvorovi, oni se mogu izvaditi. Veći su problem kosti, no i to se rješava radioterapijom i kemoterapijom. Koliko sam mogao vidjeti, ne gubi na težini, dakle nije agresivna vrsta. Vjerojatno je i dalje in situ, čime se vraćamo na onih 90 posto. Svejedno, živčan sam. Mogu misliti kako je njemu, prošao sam to.

[Stitch]

Čuo sam se s bratom. Operacija je bila uspješna, ali šokiralo me što su rez napravili na donjem dijelu trbuha. Mislio sam da će to drukčije ići. Ne kao neka vrsta laparoskopije nego prava starinska metoda. Očito se štošta u medicini promijenilo.

Veli da je jeo za stolom, smije ustati iz kreveta. Drago mi je zbog toga.

Nalazi tkiva stižu sutra, znat će tada pouzdano je li zloćudna tvorba posrijedi. Napravit će i dodatni CT toga dijela, zanima ih trbušna šupljina.

U bolnici sam i ja bio, na redovitoj kontroli. Vizualno-taktilni pregled kod moga kirurga prošao je odlično. Nalaz CT-a protumačio je onako kako sam ga i sâm interpretirao, nema novotvorevina ni metastaza, sve je u redu. Štitnu žlijezdu i ciste riješit ćemo dodatnim pretragama. Te je hormone ionako dobro prekontrolirati. Uza sve to, htio mi je fotografirati jezik i ruku, za svoj album. Veli da super izgledaju. Iznenadio me time. Još ću postati onkološki fotomodel.

[Stitch]

Kontrolu sam sretno riješio, zasad bez štitnjače, to ću idući tjedan. No usta i vrat u dobrom su stanju, bez novotvorevina koje bi zahtijevale hitnu hospitalizaciju. Riječju, zdrav sam. Još dvije godine vodit ću se kao onkološki bolesnik, ali tri najgore prošle su bez problema, pa je i dr. Tomičević optimist.

Danas je gužva bila. Stvari su barem po tome normalne.

[Stitch]

Mali su mi forumi draži od velikih. Ozračje je ugodnije, intimnije, pa čovjek može opušteno i otvoreno pisati, bez straha da će ga netko nepoznat i zlonamjeran zaskočiti sa strane. Što je zajednica manja, članovi se više ponašaju poput obitelji. Trzavica nema toliko, a kad se i pojave, rješavaju se brzo i razmjerno bezbolno. Uglavnom je riječ o nesporazumima, a ne o stvarnoj želji da se koga povrijedi. Loša je strana toga što s vremenom ispucamo mnoštvo tema pa zna biti dosadno ako se konverzacija svede na tekuće događaje, ali dođe li tkogod novi, sve opet živne jer se otvaraju nove teme i započinju drukčije diskusije. Te mikrosredine zanimljivo mi je promatrati iz sociološke perspektive zato što se ljudi u biti ne razlikuju - ima onih koji se drže po strani, kao i onih koji sa svima čavrljaju, jednostavno idu od osobe do osobe, kao na zabavi - ali razlike su ovdje uočljivije zato što je slika jasnija. U masi se razvodne strukture, klanovi i sektaški pristup vide se tek spuštanjem na najnižu razinu.

[Stitch]

Danas se žena i ja kraljevski gostimo. Bez povoda, moglo bi se reći da slavimo nedjelju. Naručili smo hranu iz kineskog restorana i kolače iz Torterie Macaron. Sve je bilo vrhunski. Najradije bih stalno tako, ali nije baš jeftino.