Moje misljenje o Vancouveru nije popularno niti je misljenje vecine. Ja taj grad ne volim, nije mi sjeo od prvog dana i ima trenutaka kad ga istinski mrzim. Medutim zbog situacije s vizom sam bila vezana za njega, jer sam nasla posao s kojim sam kasnije postala kanadski rezident. Sad sam slobodan covjek.
Vancouver je zanimljiv ovisno o kontekstu. Grad do prije tridesetak godina je bio...Karlovac. Manji grad normalnih cijena za miran obiteljski zivot koji nije bio na nikakvim listama. Onda se zahvaljujuci novim imigracijskim zakonima slila sva sila para iz Hong Konga, kad su Kinezi poceli kupovati nekretnine ko blesavi i prat novce ovdje i sve cijene su otisle u nebo, pa je tako danas Vancouver najskuplji grad u Kanadi, iako ga je Toronto dostigao pa su tu negdje sad. Dapace, ima nesto sto se zove Vancouver Model u svijetu pranja novca.
Grad je zanimljiv radi okolice manje vise, radi svojeg polozaja izmedu mora i planina. To je jedno od rijetkih mjesta gdje prijepodne mozes skijati u planinama (ako imas para za ski pass
) ili hajkati okolo po sumi a popodne igrati odbojku na pijesku na plazi i chillati uz ocean. Ako si izrazito aktivan i korsitis to sto "Vancouver" nudi, onda Vancouver "opravdava" cijenu. Ali nikad neces kupiti kucu ili stan. Vecina love/nekretnina je nasljedstvo. Cijena prosjecne samostojece kuce je 1.4 milijuna. S obzirom da je to nekvalitetna drvena gradnja, taman kad otplatis kucu, ona je spremna za rusenje. Ali zato imas zemlju. To je jedino bitno. Kod mene u kvartu stalnu se ruse i grade nove kuce. Ono prodes ulicom, prazna parcela, prodes tri tjedna kasnije nova kuca. Kuca u kojoj zivim prodaje se za 10 milijuna, samo sto se ne raspadne. Recimo da nemam uopce feeling da zivim u jebenom "dvorcu".
Sam grad Vancouver ima oko 700 tisuca stanovnika, ali kad ljudi govore o Vancouveru uglavnom govore o sirem metropolitanskom podrucju s obzirom da gradovi ovdje su recimo kao kvartovi u Zagrebu, s jedne strane ulice je Utrina a s druge Travno, tako da je Vancouver samo jedan dio cijelog tog metropolitanskog podrucje koje ima oko 2,5 milijuna stanovnika.
Ja bih opisala Vancouver kao ogromno selo. Povrsinom velik jer se ti redovi kuca protezu u nedogled, tu i tamo nukleus staklenih nebodera, a nemas feeling da si u velikom gradu. Zagreb je meni "gradskiji" od Vancouvera. Najvise zbog strukture grada, u Europi smo naviknuti na to da postoji centralni trg i da je sve zivahno oko njega. Ovdje je tesko odrediti sto je centar grada, vjerojatno sjeciste dvije ulice dolje u downtownu.
Vancouver je vizualno lijep, ima puno parkova, pjescane plaze, i kilometarsku setnicu uz more a u pozadini planine. Ima puno razlicitih restorana i to je jedna od glavnih zanimacija ovdje, probavanje novih restorana, prije nego se zatvore (i otvore novi). Kulturna ponuda je slaba, a grad sigurno nije poznat po nocnom zivotu. U samom downtownu imaju jednu ulicu koju zatvore petkom i subotom navecer i pretovre u pjesacku zonu ako vam je gust hodati izmedu ljudskih govana, rigotina i smrada pisaline i stalnih policijskih intervencija. Svatko tko ima para i drzi do sebe ce preko vikenda zapiciti u rezort gradic Whistler 2 sata od Vancouvera, otpartijat svoje, prespavat u hotelu i u nedjelju se vratit nazad. Daleko od smrada downtowna
Tesko je opisati, sve u Vancouveru je underwhelming, za tako "svjetski" grad
Sta reci, svake godine u novinama imamo clanak o tome sto raditi u Vancouveru preko ljeta. Pojesti sladoled, hodati po nasipu i gledati ljude je redovito na svakoj listi.
Ali za provesti par dana je cist fino, pogotovo ako se potrefi lijepo vrijeme, ima lijepih stvari u okolici, i dosta se toga moze javnim prijevozom pa je s te strane tourist friendly. S druge strane, to je velik grad, promet je spor, i kao i svaki veliki grad je iscrpljujuc.
Sa drustvene strane, Vancouver je poprilicno hladan grad, nije lako naci prijatelje, dating scena je uzasna i tako to. Ali dobro pa su javno dostupni podaci pa moze proguglati covjeka dal ima police record, jel se pojavio na sudu i tako to. Nikad ne znas, ovdje je sjebana situacija
Ono sto nije u nijednoj turistickoj brosuri je Downtown Eastside, dio downtowna koji ima razlicite nazive, recimo Zombieland, nesto sto vecina nikad nije susrela, i rak rana ovog grada koju vecina ljudi izolira iz svog vidnog polja ili uzima kao "normalno". Iako nista tu nije normalno.
Downtown Eastside je dio grada koji ima izrazito koncentriranu populaciju beskucnika, ovisnika i mentalno bolesnih ljudi koji zive u nekoliko blokova. Ulice se prepune ljudi, ovoreno se trguje drogom, prepodaju ukradene stvari, igle na svakom koraku, ukomirani ljudi, poluzivi, polumrtvi, mrtvi. Tesko je to opisati nekom tko nije vidio. "Pa ne moze biti tako grozno". Gore je nego sto mislite.
Svaki veci grad ima beskucnike, medutim u Vancouveru radi relativno povoljne klime (ne pretjerano niskih temperatura zimi) broj je jako visok. Isto tako, zatvorili su najvecu mentalnu bolnicu i nisu zbrinuli ljude i ti su ljudi zavrsili na cesti. Zive po satorima, na plocniku ili u social housingu, a to su u biti stari hoteli u jezgri grada koje je grad otkupio za tu namjenu. Arhitektonski, taj dio grada je zapravo jako lijep i u nekim drugim okolnostima bio bi centar turistickog zivota uz renovirane hotele. No situacija je takva kakva je i grozna je. I moj dozivljaj Vancouvera je usko vezan uz to podrucje. Vecina ljudi izbjegava taj dio grada ili ako su tamo totalno blokiraju okolicu u umu. Ne znam kako bih drugacije objasnila cinjenicu da ljudi sjede na terasi puba i piju pivicu dok 5 metara dalje preko ceste postavljen sator ispod kojeg sjede dvije medicinske sestre i nadziru ovisnike koji tamo zimaju drogu u slucaju da se predoziraju. Moj ured je nazalost bas bio u toj zoni i tu sam prolazila svaki dan i na mene je to ostavilo emocionalni trag. Vidjeti sve te ljude, tu nevjerojatnu bijedu, u istoj ulici u kojoj tri bloka dalje su fensi uredi najvecih svjetskih banaka i Scijentoloska crkva. Bizarna situacija.
Hitna pomoc se stalno cuje, policija, ne znam koliko puta se desilo da otvaram vrata ureda a covjek sjedi ispred i pika heroin u ruku, ili covjek sjedi na klupi a igla mu viri iz usta, ne znas jel ziv ili mrtav. Ili ti netko bane u ured, a za njim pet zastitara i natjeravaju se u uredu i ti samo stojis i gledas. Ili policija sredi nekog a s strujom, svako malo netko lezi na plocniku s lisicama na ledima. I tako, svakodnevnica.
Jedan zastrasujuci podatak, od pocetka pandemije tamo u sjecnju 2020 pa do dana danasnjeg vise ljudi u Vancouveru je umrlo od predoziranja nego od koronavirusa. Em cirkulira izrazito toksicna droga, em su ljudi postali jos izoliraniji nakon sto se grad pretvorio u grad duhova kad su radi korone zatvorlili sve urede i biznise.
Po gradu su oblijepljeni plakati: ne drogiraj se sam, nadi drustvo u slucaju da se predoziras, odi u kliniku, testiraj svoju drugu, drogiraj se u nadzornom centru s medicinskim sestrama.
To je dakako samo dio grada ali eto nehoticno je postao moja svakodnevnica. Imam prijatelja koji zivi u drugom dijelu grada, i bas mu je fino. Doduse, ja sam provela vise vremena ovdje i bez ikakvih pauza, i nisa imala odmora od ovog mjesta, pa je i do toga.
Inace ljudi ovdje su manje vise koncentrirani na svoju blisku okolinu, sto je potpuno razumljivo. Buduci da je to veliko urbano podrucje i nema osjacaja "grada", susjedstva puno vaznija. Pa ce se tako susjedi organizirati jer netko zeli porusiti drvo. Nista nije vise vankuverski nego protestirati na ulici radi drveta ili zbunja, tu se vise angaziraju nego za socijalne stvari.
Inace nije nam u Vancouveru bas tako dosadno, evo od nove godine imali smo vise od tridesetak napada kojota u najvecem parku u gradu, neki s teskim posljedicima u bolnici. U pravoj vankuverskoj maniri optuzujemo ljude jer su glupi sto koriste gradski park i oduzimaju staniste zivotnjama. Preko zime gorska sluzba spasavanja imala je najvecu guzvu u povijesti, svaki drugi dan je netko umro u planini. A imamo i ratove bandi pa su smaknuca i pucnjave redovita pojava. Sve je skupo, pola provincije gori, ceste zatvorene, losa kvaliteta zraka. Klasicni ljetni radovi, prosiruju podzemnu, grad zeli dovesti milijun imigranata u narednih desetak godina.
Socijalna potpora u Britanskoj Kolumbiji je dobra.
Kad covjek pogleda malo tu Kanadu, iako je zemlja ogromna, nemas bas puno izbora.
Ili je klima u kurcu, 9 mjeseci zime i onda 3mjesecna sezona sumskih pozara, ili kisa, ili si osuden na velike gradove jer su tamo poslovi. Voljela bih se preseliti u manji grad ali mislim da ce to biti tesko. Tako da sad idem u Hr na par mjeseci da se malo odmorim i resetiram. A onda moguce se selim kod Vlatke Pokos u Toronto. Kazu kanadski New York, kazu pravi grad, ono gdje lokalna samoposluga ne zatvara u 6 popodne. I ravan u 3pm
Ne znam, ako nista drugo ima vecu ponudu poslova za mene.
Nedostajat ce mi planine, ali ima i Ontario svoje ljepote. Ako nista drugo povezan je puno bolje s okolnim gradovima, ima vlak i bus za Ottawu, Montreal, a da ne spominjem zracnu povezanost. Vancouver je jako izoliran, ukinuli su najvecu autobusnu medugradsku kompaniju. Ima valjda dve zeljeznicke linije.
Ali Britanska Kolumbija je top. Dusu dala za road tripove i istrazivanja. Nije cudo da ima toliko kampera na sve strane. San snova.
Bas razgovaram s deckom, ostat cemo ovdje vjerojatno par godina dok ne dobijemo drzavljanstvo (zlu ne trebalo jednog dana) i proputujemo drugu stranu, i onda cemo vjerojatno za Europu. Ne vidimo nasu starost u Kanadi, nije stvar ni u tome da si nikad necemo moci priustiti kupnju nekretnine, mislim da je to stvarnost za vecinu mlade populacije i dozivotno rentanje je ok, vec se jednostavno ne vidimo ovdje.
(dnevna ulaznica je mislim 10-15 CAD)
) al putovat u prirodu nemoguce. Busevi prakticki ne voze tam. Ne kak god nas hoces na plitvice imas bus svaku vuru. Tam nista bez auta
crvene nisu nista posebno, zute su fine, plave su krasne i te smo ponavljali, zelene jos nismo odvozili, roza je dosadna ispod razine prihvatljivosti po mjerilima Britanske Kolumbije. 
Ne iskoristiti dugi vikend za neki road trip je skoro pa protuzakonito. 
