Ja imam potrebu nešto reći. Sa svog kuta gledanja. Radimo muž i ja i imamo kuću i stari auto bez klime i troje djece. Nula službenih kredita. Ok, minus, kartice, blabla....
Za naše potrebe imamo, nismo gladni, nismo bosi, idemo čak jednom na more i to na deset dana, ne više jer nam je izdatak za benzin i cestarinu veći od blagodati vikend kupanja (srećom starci imaju vikendicu), klinci sportiraju, a po ljeti nam je najveći izdatak osim vode benzin za kosilicu.
Koristimo šparne žarulje, tehniku A kategorije i kompostiramo. Imamo argon u prozorima i na čekanju smo za solarne ploče.
Za ove naše jadne plaće osjeti se i ono malo love što se potroši za neke posebne prilike (odlazak u kino, kazalište, kupovinu, krstitke i vjenčanja, da ne spominjem sprovode kojih je sve više)...
Od plaće ne možemo uštediti ama baš ništa. Dva školarca i vrtićanac. Srećom starci pomažu pa tu i tamo klinci dobe za cipele ili nama ostane za neki račun. Inače bi jebali ježa. Muž fuša ima sve manje, a ja nemam kad raditi dodatni posao jer mi je i ovo previše.
Jadni smo srednji sloj dok obitelj sa recimo četiri člana ne može staviti barem 1000 eura sa strane, na banku, za kredit, putovanja. A kako ćemo stavit kad ponekad ni dvoje ne zaradi tolike novce.
To sam htjela reći al sam krenula od ritne međice.
I nije isto za pojedinca jedna plaća ili za obitelj.