Lord Byron » wrote:
Ovo, zapravo, ne stoji.
Tko bi, i zašto, svakome tko završi za ovo ili ono trebao jamčiti posao u struci? Nitko.
Znanje je manje od polovine onoga svega što treba nastavniku. Naravno da postoji neka donja granica ispod koje se čovjeka ne smije pustiti ni blizu škole, ali iznad te granice puno je važnija sposobnost prenošenja tog znanja, motiviranost da se to znanje uopće prenosi, i tako to.
BTW, naravno da postoje nezaposleni prosvjetari - ali, početna formulacija je sugerirala postojanje jako velikog broja trunućih nezaposlenih prosvjetara.
Koliko ja znam, završavanje filozofskog donekle garantira nezaposlenost, barem u struci. Negdje je bio članak o tome kako se svake godine iznova upisuju ljudi koji nakon što završe neće imati gdje raditi. Ne da mi se to sad iskopavati, ali da, velik je broj.
Kakva motivacija i kakvo prenošenje? Koliko profesora to zaista radi? Meni je zbilja žalosno da netko radi posao koji prezire i pritom zauzima mjesto nekom tko bi to rado radio. I ne mislim da je velika utopija napraviti selekciju u školama.
A to da se netko ne bi trebao zaposliti u struci... Zapošljavanje današnjih profesora, barem u manjim gradovima, odvijalo se preko debelih veza. Tako su mjesta popunili ljudi koji s ničim nemaju veze. Zašto inzistirati da takvi i dalje predaju i pritom govoriti da ne postoje bolje zamjene, to mi nije jasno. Kao što rekoh, ako postoje dva profesora približno iste razine znanja od kojih je jedan pun frustracija i nemotiviran prenositi gradivo, a drugi željan rada, zbog čega ovaj prvi ostaje na radnom mjestu?
Možda sam ja naivna, ali meni je to prosto nevjerojatno.