Kao dotepenac u Dalmaciju mogu nakon 5 godina reć da je uglavnom tužno mjesto i to što vama (nama) ide na kurac je samo odraz sjebanosti. Na primjer, meni je kao kontinentalcu neopisivo ugodna ova klima. Hej, trenutno je dovoljno toplo za sjedit na kavi vani, sunčano je, bistro, boje su lijepe, zrak čist, miriši. Mene to raduje. Ali ne i Dalmatince
Možda se oni kurče s vremenom prema nama kontinentalcima, ali ovdje im je uvijek: vruće, hladno, gore nego prošle godine, gore nego pred dvadeset godina, kiša, jugo (ultimate excuse za svako sranje), bura, UVIJEK je loše
Onda imaš jedan Split u kojem stvarno imaš što vidjet, imaš tu bogomdanu okolicu, otoke, zaleđe, čarobna mjesta jebote
Ali ne, te misli se zaustavljaju na izlogu, na televiziji, na nečijim naočalama ili autu, u najboljem slučaju na Rivi. Redovno mi se događa da u razgovoru sa Splićanima* ispadne da ja znam više o njihovom gradu. Postoji taj paušalni ponos, ali baš zato jer taj identitet uopće nije formiran, iako itekako ima bit s čim popunjen i ta uznositost se ima na čemu temeljiti. Identitet se svodi na afirmiranje ovih predrasuda koje ste nabrojale + Hajduk + ko to more platit i naravno da su frustrirani i naporni.
* E sad, nakon godina ovdje, meni je dijelom jasno zašto je to tako. Od ogromnog siromaštva i komplicirane političke situacije kroz povijest pa nagle industrijalizacije i urbanizacije u Jugoslaviji (val novih građana) preko procvata turizma (što je, na način na koji je napravljeno, zlo i smrt za ovu regiju) pa sve do devedesetih kad se mijenjaju i vrijednosni sustavi i struktura stanovništva (neki se dijelovi Splita i formalno ruraliziraju), nagao je i ogroman pritisak. Mislim da bih da sam odavde i ja bila rezignirana i nadrkana.