Lord Byron » wrote:
Trpljenje nasilja ponekad fakat jest stvar "izbora" - ali, to nikako nije razlog za slijeganje ramenima uz "ah, tako je odabrala, tko joj je kriv". "Kriva" joj je, nerijetko, upravo situacija u kojoj trpljenjem nasilja plaća egzistenciju sebi i djeci. Prema tome, podržavanjem zaposlenja žena žrtava nasilja može se omogućiti odlazak od nasilnika.
Zaposlena žena je svakako u boljoj poziciji od nezaposlene, ali bez slaganja kockica u glavi neće ju od nasilnika izvući sedmica na lotu.
E, sad, je li to najbolji način? Kao prvo, sigurno je da se tu mogu ušvercati i žene koje s nasiljem nemaju veze - ali, treba li zbog toga srušiti cijelu ideju? Nadalje, sigurno je da bi udaljavanje nasilnika bilo bolje rješenje - ali, i tu se javlja problem zbog činjenice da je nasilnik nerijetko i jedini koji zarađuje u obitelji.
Sumnjam da se mogu ušvercati nemaltretirane žene
Moj komentar u tom smjeru je bio ironičan
Kod tzv. obiteljskog nasilja radi se obično o dugogodišnjem poznatom slučaju (policija, hitna, socijalna)
A što kažeš o vjerojatnim predrasudama i stigmatizaciji u novoj radnoj okolini?