Zaboravljeni junaci

Za antropologiju, ekonomiju, filozofiju, povijest, sociologiju...
User avatar
haram
persona non grata
Posts: 4820
Joined: 24 Jul 2015, 04:13
Location: scorched earth

26 Mar 2017, 17:32

Witold Pilecki - jedina osoba koja je svojevoljno otišla u konclogor Aušvic - i isto tako izašla iz njega.

Do Hitlerove (i Staljinove) okupacije u rujnu 1939. bio je konjanički oficir u poljskoj armiji, nakon njenog raspada organizator i aktivni učesnik pokreta otpora lojalnog poljskoj vladi u izbjeglištvu u Londonu. 1940. je zamislio plan ubacivanja u koncentracijski logor Auschwitz I ubrzo nakon njegovog osnivanja, za koji se tada smatralo da je sabirni logor za Poljske političke zatvorenike, s namjerom ili organiziranja pobune ili pripremanja terena za desant poljske Prve padobranske brigade stacionirane u VB pod britanskom komandom (koja je kasnije teško iskrvarila u rujnu 1944. u operaciji Market-Garden). Tako je u (opet) rujnu 1940. namjerno bio pokupljen u jednoj raciji i interniran u logor, gdje je proveo 945 dana, preživjevši upalu pluća i nasumična pogubljenja, usput skupljajući informacije i podižući moral ostalim logorašima šireći informacije o stanju u svijetu, i putem sklepane radio-stanice pokušavajući uvjeriti Britance u nužnost i mogućnost intervencije u logoru. Prvi pisani izvještaj je poslao preko četiri bjegunca nakon njihovog takoreći holivudskog bijega u stražarskim uniformama i vozilu, a kompletni izvještaj, tzv. "Raport W" na preko 100 kucanih stranica, napisao je nakon vlastitog slično spektakularnog bijega u noći 26.-27. travnja 1943. kada je savladao stražare - ali izvještaj je bio toliko stravičan da ga je britanska obavještajna služba ocijenila kao preuveličavanje, premda je bio potpisan i od drugih članova pokreta otpora.

Borio se kao mladić u poljsko-sovjetskom postrevolucionarnom ratu u ključnim bitkama, dvaput je odlikovan Križem Časti zbog iskazane hrabrosti. U prvim ratnim danima njemačke invazije njegova je (konjanička!) jedinica uništila sedam tenkova, oborila jedan avion i uništila dva prizemljena, dok nije bila raspuštena zbog gubitaka i kapitulacije. Organizirao je i borio se i u Varšavskom Ustanku, kada je nakon dva mjeseca teških borbi protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja zarobljen, odveden u logor Stalag 8-b a zatim u Oflag 7 u Bavarskoj gdje je i dočekao oslobođenje zapadnih saveznika. Tada se do zadnjih dana rata pridružio II Poljskom armijskom Korpusu sve do konačnog pada nacističke Njemačke. Početkom hladnog rata pristao je da se vrati u komunističku Poljsku odakle je slao izvještaje na Zapad, zbog čega je u svibnju 1947. uhapšen, a u ožujku 1948. na montiranom procesu osuđen kao špijun i nakon toga ubrzo streljan.

Između dva rata pored rezervističke vojne karijere bio je viši šumarski inspektor u Karelijskoj oblasti, završio je studij agronomije i školu lijepih umjetnosti, obrađivao je zemlju na obiteljskoj farmi i u lokalnoj zajednici bio poznat kao društveni aktivist i amaterski slikar, bio dobar suprug i otac dvoje djece.

https://en.wikipedia.org/wiki/Witold_Pilecki
http://bookhaven.stanford.edu/tag/witold-pilecki/


Svojevremeni vrhovni rabin Poljske napisao je ovaj predgovor knjige o Witoldu:
"Kada je Bog stvarao ljudsko biće, imao je na umu da bude kao Witold Pilecki, blažen u sjećanju. Neka sve nas njegov život inspirira da napravimo još jedno dobro djelo bilo koje vrste, svaki pojedini dan naših života."

:S


what we've got here is failure to communicate
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

26 Mar 2017, 18:02

Sve je to lijepo i krasno, ali zamisli kako bi to izgledalo da smo svi tako dobri i fini. Ne kažu badava da je u paklu zabavnije. :D
User avatar
haram
persona non grata
Posts: 4820
Joined: 24 Jul 2015, 04:13
Location: scorched earth

26 Mar 2017, 18:19

MmeTipfeler wrote:
26 Mar 2017, 18:02
Sve je to lijepo i krasno, ali zamisli kako bi to izgledalo da smo svi tako dobri i fini. Ne kažu badava da je u paklu zabavnije. :D
Neka ravnoteža treba postojati. Zato u stravično neljudska vremena moraju postojati i izuzetno altruistički pojedinci. A nije baš ni da danas po svijetu cvatu ruže na cvjetnim livadama po kojima ispod duge veselo skakuću Bambi i Zeko :ne zna:
what we've got here is failure to communicate
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

26 Mar 2017, 18:24

Govorim o riječima ovoga poljskog vrhovnog rabina.
User avatar
haram
persona non grata
Posts: 4820
Joined: 24 Jul 2015, 04:13
Location: scorched earth

01 Apr 2017, 16:04

MmeTipfeler wrote:
26 Mar 2017, 18:24
Govorim o riječima ovoga poljskog vrhovnog rabina.
Dobro, karikirala si :D
what we've got here is failure to communicate
User avatar
haram
persona non grata
Posts: 4820
Joined: 24 Jul 2015, 04:13
Location: scorched earth

01 Apr 2017, 16:45

E da, par slija Witolda Pileckog, zaslužio je barem toliko ovdje:

- kao oficir poljske armije:
Image

- kao logoraš:
Image

- sa montiranog suđenja na kome je osuđen na smrt:
Image
what we've got here is failure to communicate
User avatar
haram
persona non grata
Posts: 4820
Joined: 24 Jul 2015, 04:13
Location: scorched earth

01 Apr 2017, 18:33

Franz Stigler, njemački pilot lovca-presretača u drugom svj.ratu, koji je spasio posadu oštećenog američkog bombardera.

Saveznička kampanja bombardiranja njemačkih gradova, industrijskih postrojenja i vojnih ciljeva bila je u punom zamahu u tim danima uoči Božića 1943. Potporučnik Charles Brown je bio svježe obučeni pilot "Leteće tvrđave", bombardera B-17 s čijom je posadom krenuo u svoju prvu takvu misiju -uništavanje odlično branjene tvornice aviona u Bremenu.

Za vrijeme 10-minutnog bombardiranja, šrapnelima granata iz dalekometnih protuavionskih topova bila je probijena nosna kupola od pleksiglasa, uništen jedan i oštećen drugi od četiri avionska motora. To je usporilo bombarder toliko da je zaostao za formacijom (ili onime što je ostalo od nje) postajući lakši plijen za njemačke presretače.
Idućih 10tak minuta B-17 bio je izložen rešetanjima preko 12 napadača trpeći nova oštećenja na motorima, trupu, i unutarnjim sustavima, ostajući bez radio-uređaja i sa samo tri od jedanaest protuavionskih oružja. Repnom mitraljescu je otkinuta glava, ostatak 10-člane posade teže ili lakše izranjavan ili sa smrzotinama zbog prekida grijanja u odijelima, a sirete sa morfijem zamrznute otežavajući posadi napore međusobnog pružanja prve pomoći...

Još uvijek iznad Njemačke, bombarder je uočen s tla od novih protuzračnih jedinica, i u potjeru za njim je, nakon tek završenog popravka mašine od američkog avionskog teškomitraljeskog metka, poletio i Franz Stigler, borbeni veteran još od Sjeverne Afrike i Sicilije, kome je nedostajao još jedan avion da bude odlikovan za 30 oborenih, i kome je stariji brat, također pilot borbenog aviona, već poginuo u borbi.
Stigler se primakao bombarderu, i kada je shvatio koliko je ovaj teško oštećen oklijevao je zapucati, sjetivši se riječi svojeg zapovjednika iz Sjeverne Afrike: "Ako ikad čujem ili vidim da si zapucao na čovjeka pod padobranom, ja sam ću te upucati". Za Stiglera je nebranjeni avion bio jednak avijatičaru koji je iskočio. Primakao se još više, i kroz rupe na bombarderu primijetio izranjavanu posadu... kasnije je rekao:
Vidio sam njihovog mitraljesca kako ležeći na leđima obilato krvari... tako da -nisam mogao pucati. Pokušao sam navesti pilota da se spusti u Njemačkoj, ali ovaj uopće nije reagirao. Pokušao sam ga stoga navesti da okrene prema Švedskoj, jer njihov je avion bio tako izrešetan, nikada nisam vidio da leti nešto toliko izrešetano".

Stigler je više puta bezuspješno pokušavao signalizirati Brownu neka se spusti ili okrene za Švedsku, a ovome se to motalo po glavi:
"Kada me je Franz pokušavao navesti na predaju, moj um to jednostavno nije prihvaćao. Nije to bilo moje viteštvo, niti moja hrabrost, vjerojatno je to bila moja glupost. Moj um jednostavno nije funkcionirao čisto. I tako je njegov izbor bio ili da nas ubije, ili da nas navede u (neutralnu) Švedsku, budući da nismo htjeli sletjeti".

Ali umjesto toga, Stigler je nastavio tijesno pratiti oštećeni bombarder, onemogućavajući zbunjenim protuavionskim baterijama koje su nisko prelijetali da zapucaju, sve do dolaska nad otvoreno more britanskog Kanala. Tada je Brown, nesiguran u namjere njemačkog pilota, naredio drugom repnom mitraljescu da uperi svoje mitraljeze u njega ali da ne puca, Stigler je shvatio tu poruku, vojnički pozdravio, i okrenuo se natrag u Njemačku.

Stigler je zbog života neprijateljskih vojnika riskirao ne samo da ga ubije vlastita protuavionska obrana, nego i vojni prijeki sud zbog pomaganja neprijatelju.

Brown je o svemu podnio izvještaj nadređenima, ali je dobio naređenje da dalje šuti o tome. Kasnije je to ovako komentirao: "Netko je odlučio da ne možeš biti ljudsko biće i letjeti u njemačkom borbenom zrakoplovu".
Završio je kompletnu borbenu turu (mislim 25 borbenih letova), preživio rat, i vratio se u Ameriku služeći u zračnim snagama, išao i u Laos i Vijetnam u svojstvu savjetnika, sve do umirovljenja 1972.
I Stigler je preživio rat, kao i Brown (i ostatak posade koji je začudo preživio taj let, osim nesretnog obezglavljenog mitraljesca). Životareći u poratnoj Njemačkoj, naučio je engleski, te 1953. odselio u Kanadu.

Kada su Browna na jednom komemorativnom okupljanju 1986. upitali koji je njegov najupečatljiviji događaj bio, zamislio se, pa ispričao ovu priču o kojoj je do tada kao vojni službenik morao šutjeti.
Tada je odlučio otkriti koji je to pilot bio. I predano je tražio sve do 1990., ali nije ništa pronašao, sve dok nije napisao otvoreno pismo za časopis udruženja borbenih pilota drugog svj.rata. Tada mu se kratko javio izvjesni poduzetnik iz Kanade: "To sam bio ja".
Čuli su se telefonom, prepoznali, i postali veliki prijatelji, sve do smrti obojice u razmaku od nekoliko mjeseci 2008.godine.

https://en.wikipedia.org/wiki/Charlie_B ... r_incident
http://jalopnik.com/5971023/why-a-germa ... rld-war-ii
http://warthunder.com/en/news/2771-ace- ... stigler-e/

- Franz Stigler
Image

- posada koju je poštedio i spasio (većinu)
Image

- Charles Charlie Brown i Franz Stigler 2008.
Image
what we've got here is failure to communicate
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

01 Apr 2017, 18:48

Harame, mislim da si odlutao od teme. Navodiš primjere ljudi koje bismo mogli, ali i ne moramo, smatrati junacima. Quark je krenuo od pitanja, pojednostavljeno rečeno, bismo li danas sjedili za kompjuterom i pikali po mobitelima da Pitagora svojevremeno nije bio u Egiptu.
User avatar
Stitch
Head Honcho
Posts: 16389
Joined: 17 Sep 2011, 23:06
Has thanked: 42 times
Been thanked: 31 times
Gender:
Contact:

01 Apr 2017, 18:53

MmeTipfeler wrote:
01 Apr 2017, 18:48
Harame, mislim da si odlutao od teme. Navodiš primjere ljudi koje bismo mogli, ali i ne moramo, smatrati junacima. Quark je krenuo od pitanja, pojednostavljeno rečeno, bismo li danas sjedili za kompjuterom i pikali po mobitelima da Pitagora svojevremeno nije bio u Egiptu.
Mogli bismo otvoriti temu Zaboravljeni junaci i prebaciti postove, šteta bi bila ne iskoristiti ih.
Potpisi su za budale.
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

01 Apr 2017, 19:01

Stitch wrote:
01 Apr 2017, 18:53
Mogli bismo otvoriti temu Zaboravljeni junaci i prebaciti postove, šteta bi bila ne iskoristiti ih.
Mislila sam takvo što predložiti samo nisam mogla smisliti naslov. Harame, može?

P. S. Samo da onda ne zaboravi na temu, kao što je zaboravio na Fukušimu. :cerek:
User avatar
haram
persona non grata
Posts: 4820
Joined: 24 Jul 2015, 04:13
Location: scorched earth

01 Apr 2017, 19:44

Pa kako da odbijem Vaše ljubazne zamolbe, o Administracijo? :zubo:

Ali, ako se razmatralo je li neki Krleža bio takav velikan, zašto ne bi i drugi koji su dali nekakav obol etici?

Ijuft! Kukušima!

Stitch wrote:
01 Apr 2017, 18:53
Mogli bismo otvoriti temu Zaboravljeni junaci i prebaciti postove, šteta bi bila ne iskoristiti ih.
Da, ni to ne bi bilo loše. Materijala ima još...
what we've got here is failure to communicate
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

01 Apr 2017, 20:27

haram wrote:
01 Apr 2017, 19:44
Ali, ako se razmatralo je li neki Krleža bio takav velikan, zašto ne bi i drugi koji su dali nekakav obol etici?
Quark smatra da je etika nebitna za razvoj i napredak ljudskoga roda. Evo ti tema pa stavljaj materijale. :top:
User avatar
haram
persona non grata
Posts: 4820
Joined: 24 Jul 2015, 04:13
Location: scorched earth

01 Apr 2017, 22:47

Ooo crni Kvarče, pa na tvoju temu onda nebi spadao ni Albert Schweitzer! :o
https://en.wikipedia.org/wiki/Albert_Schweitzer


A Isus? :cerek:
what we've got here is failure to communicate
User avatar
haram
persona non grata
Posts: 4820
Joined: 24 Jul 2015, 04:13
Location: scorched earth

24 Sep 2018, 23:58

Tzv. Laconia incident bio je serija događaja vezanih uz potapanje britanskog civlnog prekooceanskog linijaša prenamjenjenog za prevoz trupa i ratnog materijala blizu zapadnoafričke obale. Brod je imao 463 člana posade, i prevozio je 87 civila, 286 britanskih vojnika, 1 793 talijanska ratna zarobljenika i 103 poljska vojnika u funkciji njihovih čuvara.
U noći 12. rujna oko 22 sata, negdje na pola puta između Liberije i otoka Ascencion, konturu usamljenog linijaša zamijetila je njemačka podmornica U-156 pri redovitoj patroli. Kako je brod u svrhu samoobrane bio i naoružan topovima, bio je legitimna meta za napad bez upozorenja, i kapetan podmornice je naredio manevar za torpediranje. U 22:22 Laconia je poslala poruku da je torpedirana, koju izgleda nitko od saveznika nije uhvatio, a posada, vojnici i putnici su započeli evakuaciju. Talijanski zarobljenici, koji su ostavljeni zaključani, pokušali su se u očaju osloboditi pri čemu su neke bajunetima izboli poljski čuvari (kojima nije podijeljena municija za puške) ili postreljali neki od britanskih vojnika. Ipak se većina zarobljenika uspjela probiti do palube i poskakati u more, u kojem ih je čekao novi užas: morski psi.
Jedan od preživjelih talijana ovako je kratko opisao situaciju: "Morski psi su nas ciljali, grabeći za ruke, zagrizajući noge. One veće nemani gutale su čitava tijela."

Kapetan njemačke podmornice Werner Hartenstein naredio je izronjavanje u svrhu uobičajenog zarobljavanja brodskih časnika radi sakupljanja informacija, no na svoje iznenađenje otkrio je da more vrvi od oko 2 000 ljudi u borbi za preživljavanje.
Kapetan je zapovjedništvu poslao kratak izvještaj o situaciji u kome je spomenuo i 1 500 talijanskih zarobljenika, na što je zapovjednik svih podmorničkih operacija, admiral Dönitz, naredio operaciju spašavanja povlačeći još sedam podmornica koje su već krenule u planirani širi napad na Cape Town. Dönitz je poslao izvještaj u Berlin, na što je Hitler pobjesnio i preko admirala Raedera naredio prekid operacije spašavanja i vraćanje na prvobitni plan napada, uključujući i Hartensteinovu U-156. Raeder je zatim naredio drugim dvjema njemačkim podmornicama i jednoj talijanskoj da presretnu Hartensteinovu, preuzmu preživjele koje je ovaj sakupio (nekih 90-tak), i dalje nastave sakupljati Talijane s Laconije. Također je uputio zahtjev Vichy-jevoj Francuskoj (kvazineutralnom ostatku prijeratne Francuske) da uputi brodove iz Dakara i Obale bjelokosti kako bi prihvatili Talijane od njemačkih podmornica. Ovi su pokrenuli jednu ratnu krstaricu i dva jedrenjaka.
Admiral Dönitz je kapetanu Hartensteinu naredio da u podmornicu preuzme samo onoliko ljudi koliko neće smetati pri punoj borbenoj spremnosti i neka bude spreman za uronjavanje. U tom trenutku je U-156 već bila nakrcana po palubi sa oko 200 ljudi (od čega 5 žena, dakle sakupljani su svi brodolomci bez razlike - zarobljenici, mornari, vojnici i civili), uz još 200-tinjak u spasilačkim čamcima sa Laconije koje je šlepala.

I tada je kapetan Hartenstein postupio ljudski, prekršivši svoju vojničku dužnost; 13. rujna oko 6 ujutro, emitirao je nekodiranu poruku na engleskom na frekvenciji koju su koristili engleski radisti, pozivajući sve brodove u području da se priključe operaciji spašavanja, i obećajući kako neće pucati na učesnike.
Poruka je glasila:
"Ako bilo koji brod pomogne brodolomcima s Lakonije, neću napasti, pod uvjetom da ni mene ne napadaju brodske ili zračne snage. Pokupio sam 193 čovjeka. 4,53 južno, 11,26 zapadno. ― Njemačka podmornica."

Britanci u Freetownu (Sierra Leone) primili su poruku ali su vjerovali kako se radi o ratnoj varci, pa nisu reagirali. Dva dana kasnije, 15. rujna, Amerikanci u sektoru su obaviješteni da je Laconia torpedirana, i da je jedan britanski trgovački brod upućen da pokupi eventualne preživjele. No loše sročena radijska poruka je upućivala da je Laconia potopljena taj dan, i nije otkrivala da su u spašavanje uključeni i Nijemci pod uvjetom prekida paljbe kao ni francuski brodovi.
U-156, nakrcana brodolomcima i s privezanim čamcima, ostala je plutati na površini iduća dva i pol dana. Oko podne 15. rujna pridružile su joj se dvije njemačke i jedna talijanska podmornica, koje je poslao admiral Dönitz nakon one intervencije iz Berlina. Četiri podmornice, preko paluba nakrcane stotinama preživjelih i vukući brojne čamce, uputile su se tada prema Afričkoj obali i ususret francuskim brodovima. Iduće noći, podmornice su se razdvojile.

17. rujna u 11:25 prije podne, plutajuću U-156 uočio je američki avion bombarder B-24 Liberator na letu iz tajne avio-baze na Ascencionu. Podmornica je iznad palube imala razapetu veliku bijelu zastavu s crvenim križem.
Hartenstein je signalizirao bombarderu na Morzeovom kodu i na engleskom jeziku zahtjev za pomoć. Spašeni britanski časnik s Laconije također je uputio poruku avionu:
"RAF-ov oficir javlja s njemačke podmornice: preživjeli s Laconije ukrcani; vojnici, civili, žene, djeca."
Zapovjednik posade bombardera, poručnik James D. Harden nije reagirao na poruke, nego je izvjestio svog dežurnog operativnog zapovjednika o situaciji, kapetana Roberta C. Richardsona, i nastavio let po zacrtanom kursu.
Kapetan Richardson je kasnije tvrdio da nije bio obaviješten da se radi o spasilačkoj operaciji u koju su uključeni i Njemci, i pošto je smatrao da sporazumna ratna pravila ne dopuštaju ratnim brodovima da plove pod protekcijom Crvenog Križa, pobojao se da bi njemačka podmornica mogla napasti savezničke brodove u operaciji spašavanja, i pretpostavio kako je njemačka podmornica skupila samo talijanske preživjele. Zaključio je kako je njemačka podmornica i opasnost na širem taktičkom planu za vojne objekte u regiji.
I tako je naredio bombarderu da se vrati i potopi podmornicu kapetana Hartensteina.


nastavak slijedi...
what we've got here is failure to communicate
User avatar
haram
persona non grata
Posts: 4820
Joined: 24 Jul 2015, 04:13
Location: scorched earth

25 Sep 2018, 01:55

Američki bombarder je četiri puta nadlijetao njemačku U-156, pokušavajući ju pogoditi bombama i dubinskim nabojima. Jedna od bombi pala je i među čamce u šlepu i pobila na desetke brodolomaca, druge su lakše oštetile podmornicu. Hartenstein je naredio da se čamci odvežu, brodolomci sa palube da poskaču u more, a sama podmornica da polako uroni kako vrtlog ne bi povukao one oko nje.
Poručnik Harden je izvjestio kako je vidio podmornicu kako se izvrće i polako tone. Kasnije je kompletna posada B-24 odlikovana za potapanje neprijateljske podmornice, dok su zapravo potopili tek dva čamca za spašavanje s Laconije.
Ignorirajući uputu kapetana Hartensteina da svi ostanu u području i pričekaju francuske brodove, brodolomci u dva čamca su odlučili da krenu prema afričkoj obali. Jedan, u tom času nakrcan sa 68 ljudi, došao je do afričke obale 27 dana kasnije sa samo 16 preživjelih. Na drugi je slučajno naišao britanski brod nakon 40 dana na pučini, od 52 putnika preživjelo je tek 4.

Preostale tri podmornice, dvije njemačke i jedna talijanska, nesvjesne događanja oko U-156, nastavile su sakupljati preživjele sa Laconije, sve dok idućeg jutra (nakon napada na U-156), zapovjednik talijanske podmornice Revedin nije shvatio kako sakuplja preživjele koje je već jednom pokupila pa bila prisiljena ostaviti U-156 kapetana Hartensteina. Njemačke U-507 i U-506 su izvjestile kako su skupile po 491 (od kojih 15 žena i 16 djece) i po 191 (od kojih devetero žena i djece). Zapovjednici podmornica su dobili naređenje da ostave Britance i Poljake i upute se prema mjestu susreta s francuskim brodovima, no odlučili su da zadrže sve preživjele bez razlike.

Za to je vrijeme B-24 poručnika Hardena nastavio potragu za njemačkim podmornicama, uz pet B-25 iz baze na Ascensionu. Hardenov bombarder je uočio i U-506 sa 191 brodolomaca, i nakon dva nadlijetanja uz ispuštanje bombi natjerao i tu podmornicu da ubrzano zaroni.
17. rujna Britanci iz Freetowna su bazi na Ascensionu poslali nejasnu poruku kako su se prema njima uputila tri francuska broda, iz čega je kapetan Richardson zaključio kako se radi o invaziji na otok, pa je povukao bombardere iz daljeg lova na podmornice kako bi pripremio obranu baze.

Sve u svemu, od ukupno 2 732 osobe s Laconije, preživjelo je 1 113, a od 1 619 poginulih njih 1 420 bili su talijanski ratni zarobljenici. Britanski pukovnik Baldwin je u ime svih spašenih zapovjedniku talijanske podmornice Cappelini, izvjesnom Revedinu, napisao ovo pismo zahvale:
"Mi nižepotpisani časnici mornarice Njenog Veličanstva, armije, i zračnih snaga, i od trgovačke mornarice, i također u ime Poljskog dodatka, u ime ratnih zarobljenika, u ime žena i djece, želimo da Vam izrazimo našu najdublju i najiskreniju zahvalnost za sve što ste uradili, po cijenu velikih teškoća za vaše plovilo i njegovu posadu, primivši nas, preživjele s broda Njenog Veličanstva, Laconije."
Mnogi od preživjelih su nakon rata ispričali svoje potresne priče... preživjeli časnik britanske ratne mornarice Jim McLoughlin je kasnije u knjizi pod naslovom "Zajednički neprijatelj" tvrdio da mu je kapetan Hartenstein rekao kako uopće ne bi napao Laconiu da nije vidio da je naoružana.

Podmornica kapetana Wernera Hartensteina je 6 mjeseci kasnije u idućoj, njegovoj petoj patroli, potopljena u blizini Barbadosa, iz zraka je viđeno 9 preživjelih, brodovi nisu pronašli niti jednog.

Naređenje kapetana Richardsona za napad na podmornicu u spasilačkoj operaciji pod zastavom Crvenog Križa bez dileme je po međunarodnim konvencijama bilo ratni zločin. Nikome nije suđeno.
Cijeli slučaj je u punom svjetlu prvi puta izbio na vidjelo prilikom procesa admiralu Dönitzu u Nürnbergu, i pukla je velika bruka po saveznike.

https://en.wikipedia.org/wiki/Laconia_incident
https://en.wikipedia.org/wiki/Werner_Hartenstein

Kapetan Werner Hartenstein
Image
what we've got here is failure to communicate
User avatar
haram
persona non grata
Posts: 4820
Joined: 24 Jul 2015, 04:13
Location: scorched earth

25 Sep 2018, 13:04

Pacifičko ratište, 1944. godina, između Amerikanaca i Japanaca vode se žestoke borbe za svaki otok na koji ljudska noga može kročiti. Saipan je za obje strane predstavljao strateški izuzetno važnu točku jer je bio dio otočja sa kojega bi američki bombarderi mogli dosezati japansko matično tlo, i branilo ga je 32 000 dobro ukopanih vojnika. Američki stratezi su procjenjivali da bi invazija otoka u totalnom napadu značila gubitak oko milion američkih vojnika, stoga su odlučili iskrcati ograničeniji kontigent marinaca koji su trebali sektor po sektor zauzimati otok. Operacija je pokrenuta 5. lipnja, dan prije savezničkog iskrcavanja u Normandiji, okupljanjem flote od 535 brodova sa gotovo 130 000 vojnika i mornara. Armada je stigla nadomak otoka 13. lipnja, i započeto je masivno bombardiranje teške artiljerije sa 15 bojnih brodova koji su u dva dana ispalili oko 165 000 granata po japanskim uporištima u zoni planiranog iskrcavanja. 15. lipnja na otok se oklopnim amfibijama pod paljbom iskrcalo preko 8 000 marinaca koji su zauzeli područje širine 10 km i 1 km u dubinu. Već prve noći bili su izloženi pješačkom samoubilačkom banzai-napadu koji je odbijen uz strašne gubitke na obje strane. I takve borbe su vođene tijekom čitave otočke kampanje, u pojedinim napadima koji su trajali pola dana-dan brisani su čitavi bataljuni, na obje strane su bile po tisuće žrtava. Japanski vojnici imali su naređenje da moraju pobiti barem 7 američkih vojnika ili počiniti samoubojstvo, u napade je uključivano i lokalno civilno stanovništvo koje je skupa s vojnicima jurišalo oboružano tek bambusovim štapovima. Propaganda i demoniziranje protivnika s obje strane bilo je žestoko, predaja ili zarobljavanje niti za jednu stranu nije bila opcija, obje strane imale su zabilježene herojske podvige pojedinaca koji su do zadnje sekunde života pružali žestok otpor, ponekad koseći i na desetke ili čak preko stotinu neprijatelja. Vojnici su nekim mjestima davali imena kao Vražji Džep, Prijevoj Purpurnog Srca, ili Dolina Smrti. Jedna grupa japanskih vojnika i civila vodila je u izolaciji gerilski rat čak i poslije kapitulacije Japana, sve dok na otok nije došao japanski pukovnik koji im je naredio da se predaju.
Do kraja operacije zauzimanjem strateški važnih točaka iskrcano je 71 000 američkih vojnika i marinaca, preko dvostruko više nego što je bilo branitelja, Amerikanci su imali blizu 14 000 poginulih i ranjenih, Japanci 29 000 poginulih (od čega je 5 000 počinilo samoubojstvo, skupa sa glavnim zapovjednicima obrane). Civila je poginulo oko 22 000, što uključenih u borbe, što počinivši samoubojstvo. Zabilježeni su slučajevi u kojima su čitave grupe žena, djece i staraca skakali sa litica pred američkim vojnicima.

I u takvu situaciju stigao je čovjek koji je činio razliku.
Guy Louis Gabaldon, dijete siromašne obitelji meksičkog porijekla rođeno u Los Angelesu, sa deset godina je počeo život na ulicama radeći kao čistač cipela. U toj dobi, na ulicama je postao i član multietničke bande nazivane "Moe Gang". Sa 12, kao svoga prihvatila ga je japansko-američka obitelj Nakano, u kojoj je naučio i japanski jezik i običaje. Sa izbijanjem rata, obitelj je poslana u internacijski logor kao i većina američkih Japanaca, a Gabaldon se u ožujku 1943. sa napunjenih 17 godina pridružio marincima. Drugi član njegove japanske obitelji i njegov najbolji prijatelj regrutiran je u 442. pješačku regimentu "američkih samuraja" koja je na Europskom ratištu u borbama protiv Nijemaca postala najodlikovanija jedinica ikada.

Gabaldona je prve noći od prispjeća na otok u jeku najžešćih borbi zapala stražarska dužnost. On se iskrao sa položaja, i vratio se sa dva pomoću svojeg znanja japanskog pridobijena zarobljenika. Bijesni zapovjednik mu je zaprijetio prijekim sudom zbog napuštanja stražarske dužnosti, no Gabaldon je i iduće noći napravio isto, vrativši se s čak 50 Japanaca. I tada je njegovom nadređenom sinula ideja da je to mnogo bolji način dobivanja bitke od već prokušanih uzajamnih masakriranja, i Gabaldon je dobio status individualnog operativca sa zadatkom da upada u japanske linije i nagovara protivnike na predaju. U idućoj rundi priveo je časnika koji je s Amerikancima dogovorio predaju čak preko 800 japanskih vojnika i civila.
Sve u svemu, nevjerojatni momak zaslužan je za mirnu predaju oko 1 500 vojnika i civila na Saipanu, a kasnije i na susjednom otoku Tinianu. Njegov zapovjednik predložio ga je za najviše američko ratno odlikovanje, Medalju Časti, ističući kako je ovaj zaslužan za deset puta više zarobljenih vojnika od jednog drugog ratnog heroja iz Prvog svjetskog rata koji je dobio isto odličje. Gabaldon je ipak odlikovan tek s Medaljom Srebrne Zvijezde.
Pred kraj borbi na Saipanu (na koji je vraćen nakon Tiniana) od gerilskih boraca teško je ranjen metkom iz strojnice, nakon čega je časno otpušten iz vojne službe.
U vrijeme svojih akcija dobio je i nadimak The Pied Piper of Saipan - Pjegavi Svirač Saipana (aluzija na Hamelinskog Svirača), 1960. je o tim događajima snimljen i film Hell to Eternity.


Sa susjednog Tiniana je poletio i bombarder Enola Gay. Možda bi bilo bolje da je za Hirošimu i Nagasaki poletio ovaj Guy.

https://en.m.wikipedia.org/wiki/Guy_Gabaldon
https://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Saipan
https://en.m.wikipedia.org/wiki/Hell_to_Eternity

Image
Image
Image


what we've got here is failure to communicate
Post Reply