kukuriku » wrote:
nazivanje glupom kravom nekoga tko je glupa krava nije osuđivanje, nego iznošenje činjenica. mažda malo jest vrijeđanje, ali s obzirom da dotične nema, mislim da je sasvim ok blatit ju iza leđa.
Glupa krava je po tebi, zato i samo zato jer je popustila svojim hormonima i uletu klinca?
Par priča, pa toliko od mene za danas...
Fax.
Čovjek rekao - znaš, ja uopće ne percipiram razliku u godinama. Ono, ja sam tu počeo raditi, bio sam na prvoj godini. Onda iduće godine došle brucošice, pa iduće, pa iduće.... stalno si okružen mladima, radiš s njima, posao ti uzima puno vremena, pa pitanja izvan nastave... I uvaljuje ti se studentica, pa godi ti, pa nešto krene... i puf - skužiš da imaš 15-20 godina više od nje.
Poanta priče - žabu možeš živu kuhati da ne primjeti, ako je porast temeperature dovoljno polagan.
Sad zamisli profu u osnovnoj školi. Stalno okružena djecom, ovakvom onakvom. Ako se u toj gomili netko istakne kao odrasliji, ozbiljiji, šarmantan - u usporedbi s ostalima, a to radimo, uspoređujemo s okolinom - da možeš zatitrati - vjerujem da možeš. Pogotovo mlađe profe. S godinama vjerujem da i oguglaš i teže te impresionirati.
Reći da je netko takav krava, i to prozvati činjenicom, jer ti znaš najbolje - meni je vrtićki, to be honest.
Priča druga, problem kažnjavanja incesta. Pisano po sjećanju.
Brat i sestra.
On 13-14, ona 9-10 godina.
Ona kaže frendici da ju brat dira, i da inzistira, i da kad ona spava dođe i uvuče ju ruku u krevet i ne da joj da zucne ili bilo kako nekom drugom kaže jer će ju tući.
Što ona može napraviti, ako nema povjerenja u obitelj, i ako zna da kad kaže nešto roditeljima - brat će to saznati, a po onome što su njoj dostupne informacije - onda će ona nagrabusiti od njega.
'Ne' nije poštivao.
Silom joj je skinuo/skidao gaćice koje je ona čvrsto (koliko je mogla) držala.
Brat je bio na glasu kao 'frajeriše se'. Da li je bio problematično dijete? Pa, bilo je problema s njim, ali mislim da nije bio nešto nasilan. Ne znam točno.
Da li se moglo išta napraviti? Iskreno, nemam pojma. Ona ga se bojala u tim trenucima. Inače mislim da ga je znala klepiti kad bi ju podjebavao.
Da li bi za njega trebala smrtna kazna? Smatram da ne.
Da li je znao ŠTO radi... nisam sigurna
Odakle mu ideje, nismo nikad saznali.
Po pričama danas, prema curi se ponaša ok i generalno izgleda smirenije, ne bi ga se okaratkeriziralo problematičnom osobom.
Kad je sestra upala u probleme s dečkom, išao je po nju, pomoći joj. Dečko je bio neki nasilni tip, brat se postavio i mislim da su i šake pale, sestra je vraćena doma, bolje rečeno oslobođena.
Da li je ona to upamtila, a trauma joj je bilo... ne znam.
Priča je brutalna, jer je žestoko narušen njen integriret. No zapravo, osim da ga se udaljilo iz obitelji odmah u slučaju prijave - zapravo ne vidim da je ikako moglo biti ok.
Jer, da je ona prijavila, on bi saznao, a tko zna što bi onda bilo
Da li možemo za nju reći da je završila s tim nekim problematičnim zbog te traume? Iskreno, mislim da ne bi bilo ok.
Imamo traume, no to ne znači da nam definiraju život, da nemamo svoju volju, svoju slobodu.
To ide ono što ex anais kaže da ostaju posljedice. Nešto da, ostane posljedica od uspješno puštenog zmaja, da ne bi od ovako nečeg. No, mislim da to nije ono po čemu bi se osoba trebala identificirati.
Zašto to spominjem?
Treći primjer
Onaj primjer koji me potaknuo na raspis. Ono 'jesam li ja ispravna ako'.
Skužiš koliko je osobi problem društvo i stigmatizacija, kad dulji period skuplja hrabrost reći ti, nije da ima problem sa činom, već ima problem s tim 'ali nije mi smetalo' - jer to 'nije uobičajeno' i hence, lupa se stigma.
A tema je takva da se s njom nije za kockati. Jednom rečeno, ne možeš povući.
I ne smatra da ju do definira kao osobu, niti da je potrebno reći 'dobar dan, ja sam sudjelovala u pedofiskom aktu', no to jest jedan dio prošlosti, a ne usudi se reći nekome, jer osim rizika po stigmu, dolazi i rizik nekog sažalijevanja, opravdavanja ono 'pa nisi ti kriv što si takav' i slično.
Četvrti primjer.
Uz ovaj drugi i treći, osoba bi rekla 'ma što je diranje preko odjeće jednom u žviotu'
A onda skužiš da ta osoba ima velikih psiho fizičkih problema i godinama kasnije, i sama smatra da je itekako povezano s tim činom. Koji je, 'objektivno' u odnosu na prethodna dva - slabiji.
Stvar je osjećaja.
A i postavlja se pitanje treba li osoba takvu prošlost reći, ili zadržati u sebi.
Ako ju grize, bilo bi zdravo reći, da ju manje grize.
Ako ju ne grize, ne treba reći. No, ne znam za takve, one koje znam - je grizlo....
I ona teška stvar - pogotovo u slučaju incesta, da li suočiti počinitejla s tim, tražiti nešto, neki closure u nekom vidu, jer, imam dojam, da bi nekima closure trebao, a ako konfrotiraju počinitelja, rizik je da će ovaj to negirati ili ignorirati (bio nesvjestan/ne priznao si grešku, ili svjesno negirao čin), i onda postoji otvaranje i ranjivost u kojeg može biti zaboden još jedan kolac.
Nekako, mislim da najviše u zlostavljanjima, i općenito incestu/pedofiliji je najteže kad od nekoga kome žrtva vjeruje da neće biti osuđena i da će dobiti podršku osuđivanja zlostavljača - to ne dobije.
Roditelji u slučaju brata, roditelj u slučaju incesta, roditelj u slučaju zlostavljanja u školi....
Mislim da nije čin koji satre. Mislim da nije spoznaja da li je bilo sa/bez volje, ispravno/neispravno koja satre. Već satre da oni koji trebaju zagrliti - kažu 'ma ne pričaj gluposti'.