Imam ponešto ljudi s kojima sam u kontaktu. Od onih koji čitaju SVE upute o dobivenom lijeku - znam jednu. Sebe.
Pričam o ljudima s diplomama, takvih mi je najviše u blizini. Da, pročitat će povremeno, nekad će i kopati po netu. No, neće SUSTAVNO gledati sve što im doktor preporuči, neće prije odlaska doktoru vidjeti što se sve nudi, pogledati nuspojave, i ako im doktor prepiše nešto što su skužili da bi im bio problem - da sami traže nešto drugo.
I to što ja gledam, znam da mi nije dosta, evo sad sam čula stvari koje nisam prije znala. I zaboravit ću, nije bed, ali će mi zvoniti da 'ima nešto oko toga' pa ću kopati kad mi zatreba.
Ali znam dosta ljudi koji ne rade ni to (i koji obično mene pitaju da nešto prokopam)... a o svim ostalima nemam pojma ni da li IŠTA pogledaju. Za neke znam da ne gledaju jer "odeš, dobiješ, gutaš, šta kompliciraš" ili "ajde, sad ćeš mi reći da ti znaš bolje od njega s diplomom"
da, nekad i znam, tužno ali istinito.
Trebam li spomenuti da se ne sjete svi liječnici svih upozorenja. Trebali bi, ali ne sjete se. A kome je "dužnost" više brinuti se o mom zdravlju - njemu ili meni?
Da, ne sjete se svaki put prilikom RTG pitati me jesam li trudna. Ne sjete se za sve lijekove pitati "jel koristite hormonalnu kontracepciju". Ne sjete se pitati "jel pijete možda i ovo". Ženska me na dobar dan pitala 'jel si alergična na antibiotik', pa sam rekla da ga neću piti dok ne ustanovi što mi je. Nije ustanovljeno nikad, prošlo je 'samo od sebe'.
Mislim da je minimum kojeg možemo raditi za sebe - pročitati uputu i znati što sve trošiš i pogledati jel se što s čim kolje.
Moj stav za zapadnu medicinu je - ne šljaka uvijek, ne zna uvijek, ne riješi problem uvijek niti ima pojma kako je nastalo te kako spriječiti da se eventualno ne ponovi. Da, iz iskustva. Da, itekako sam tražila hrpetinu pretraga kad je liječnica ostala bez ideja. Uzalud.
Za ono što znam da šljaka - koristit ću. I svakom drugom reći da proba.
Isto kao što ću reći - probaj i nešto drugo, ako ti ovo ne šljaka.
Moj stav oko alternative je - ako nekome šljaka, zbilja me nije briga jel placebo ili nije.
Naravno, keyword je "ako šljaka".
"Alternativa" koja kaže 'napusti sve lijekove, ja sam najbolji' mi ne zvuči dobro. Sasvim je drugi pristup kad kažu "ok, ako koristiš to, neću se petljati, za ovo smijem ali samo tad i tad". Naravno, ovisi i o tome tko ti 'radi'.
Snaga volje može puno, pa i placebo smatram zapravo korisnim - jer ti daje izgovor da povjeruješ. Ako ne možeš vjerovati sebi, eto, budeš maloj šećernom kuglici, ali ako ti šljaka - odlično.
No, ne volim kad se ljudi krenu zavaravati. Mislim da se sasvim lijepo može reći 'gle, radi' i 'jok, ništa' i 'malo bolje, ali nije to to'.
Jednako popizdim i kad mi kažu 'uzmi antibiotik' i 'uzmi med'. Neću
Objasni mi zašto, pa ću razmisliti. Bianco se ne potpisujem, na povjerenje ne gutam ništa
Oko gluhoće. Izgubila sam sluh, pretpostavka zbog lijekova koje sam primala u bolnici. Ne, nisam nikad saznala što sam sve dobijala, ali "moraš to piti da ne pobereš TBC od drugih"
Znam samo da sam morala na jetrene probe i nakon izlaska i da su mi dali tablete za doma i redovite kontrole i da je moja majka rekla - dosta - nemaš TBC, držali su te mjesec dana, sve je ok i sad još da uništavaš jetru.
U to doba su me smatrali ludom kad sam rekla da ne vidim ništa drugo osim te šake lijekova zbog čega sam mogla izgubiti sluh. Doktori, NITI JEDAN nisu rekli 'da, moglo bi biti'. Pitala sam, o da.
Tek prije koju godinu sam našla da neki lijekovi mogu oštetiti sluh. No, što klinka od 13 godina može znati ili prepostavljati, sram ju i stid bilo.
Sluh mi neće nikad biti izvrstan, tek je dobar, ako sam prehlađena je loš, određeni tonove čujem jače, određene slabije.
Godinama nisam smjela smočiti uho. Ne smijem do kraja života roniti i pretpostavljam da ne smijem letiti avionom. Kad se spuštam autom sa sljemena uha mi otpadaju od bolova od lugareve kućice do gupčeve zvijezde. Čak i ako se vozi 40km/h.
Spuštanje s velebilta je sasvim jedan posebni doživljaj. Ni 10 hubba bubba kauguma ne uspije skroz pomoći, bez njih mogu samo vrištati od bolova.
I 'popravak' je bio o vlastitom trošku jer 'nema materijala'. Ispostavilo se - da su nas i tu prevarili.
I rekli su 'da ste došli malo kasnije, ne bi bilo spasa'.
Ovo je tek prva stvar u nizu, ima toga još, al dojadi čovjeku s vremenom popisivati gdje je sve sustav "što ti je" zakazao i gdje su ostali bezidejni ili te sjebali.
Vjera u zdravstveni sustav? Nemam.
Vjerujem tek pojedincu koji mi se 'dokaže' pristupom. Za početak - mora mi objasniti zašto bih ja nešto trebala i što dobijem s tim.
Sasvim dobro prihvaćam i kad kaže "ne znam hoće li ti pomoći, ali nemam više ideja, a nekom je pomoglo". Nije me strah probati, ali ne volim biti marioneta.
Povjerenje treba zaslužiti.