Kako pomoći?

[Tupelo]

Mislim, ne mogu ni sad bogznašto učiniti, samo me zanimalo da li netko slučajno ima slično iskustvo i što kao prijatelj i osoba koja ne može učiniti nešto konkretno ipak mogu ili bih trebala.

Ovako, imala sam frendicu koja je bila u katastrofalnoj vezi. Nasilja nije bilo, ali bilo je svih ostalih oblika jebanja u mozak.
Djece, pasa i kredita nisu imali i zajedno ih je držalo samo nekakvo perverzno uživanje u drami.
Dok se, kao i kod tvoje frendice, nije dogodilo da je ona prestala uživati u tome.

Godinama sam slušala njezine jadikovke, godinama smo gledali kako se svađaju i mire i donose konačne odluke. Pa sam se distancirala, pa sam sudjelovala, pa sam ignorirala, pa sam pizdila.
Iz iskustva - dok ona ne sazrije za odlazak ne možeš je ubrzati.

I jedan stereotip - iz takvih odnosa ljudi najčešće odlaze u nove veze. I najčešće ih tek pojava novog potencijalnog partnera natjera da izvuku glavu iz guzice.

[Morticia]

Je li ona u stanju ponuditi ijednu smislenu rečenicu na pitanje zašto želi ostati u takvom odnosu? Gdje se vidi za godinu, dvije, pet?

Ako ju baš želiš "pritisnuti", daleko najbolji argument je pitanje kako ona vidi svoje dijete za godinu, dvije, pet, dvadeset? Kako će njihov način "života" utjecati na to dijete, u kakvu će osobu to dijete izrasti?

Ljudi obično ostaju u brakovima zbog male djece. Ovaj tvoj opis oslikava brak koji upravo zbog djeteta treba raskinuti.

Sve je to već rečeno, i s moje i s njezine strane.
Svjesna je svega, kažem ti da više ne laže ni sebe ni mene.
Kaže da je slaba i da se nada da će uspjeti riješiti probleme.
Da se nju pita, možda bi i mogli, ona je puno zdravija ličnost od njega, al' uz njega- nema šanse.

@Tupelo- znam.

[baja]

I jedan stereotip - iz takvih odnosa ljudi najčešće odlaze u nove veze. I najčešće ih tek pojava novog potencijalnog partnera natjera da izvuku glavu iz guzice.

da
nažalost, prečesto opet uđu u iste/slične odnose

[Morticia]

Mislim da ova moja nije taj tip da će opet u isto.
Imala je prije njega samo jednu, desetogodišnju, vezu u kojoj je sve bilo ok, ali ovaj je u njoj stisnuo neki pregadan gumb, sumnjam da će opet u isto sranje upasti, ako ga se ikad riješi.

[Lord Byron]

Mislim da ova moja nije taj tip da će opet u isto.

Mislim da je u tridesetima mogućnost "ponavljanja istoga" bitno manja nego s manje godina.

[A.P.]

Ja bih ju učvršćivala u njenim razmišljanjima da treba otići i ponavljala joj da u meni ima "zaleđe", kako ti je nina rekla. Tako će valjda, kad konačno poželi otići, i otići lakše, ako zna da ima nekog i negdje.
Ali imala sam tetu u takvom braku, bez djece. Isto nije otišla dok joj nije puko film, a mogla je birati kom će pobjeći iz te situacije. Možda je kod tvoje frendice pitanje u tome što nema gdje, pa joj barem tu olakšaj.

[ombia]

Ne u svrhu micanja nje iz tog braka, al onako informativno cega se najvise boji?
Samoce?
Odgoja djeteta kao rastavljeni roditelj?
Ima nesto sto ju odvuce ponovo u to.

[Morticia]

Afrika, ma ona je po tom pitanju "na konju". Ima svoju, dobru plaću, ima super roditelje u čijoj kući i žive, ima prijatelje, sve ok, nije da nema zaleđe.

Ombia, ne znam točno, mislim da ne zna ni ona.
On je jako oštećena osoba, ima gadnu prošlost, nije dobro sa zdravljem ni sa živcima, poprilično je krnja osoba kad su emocije u pitanju, plus što nema baš gdje ako ga ona otjera.
Vjerujem da joj ga je čak i žao, ma koliko to bolesno zvučalo.
A i voljela ga je, užasno, na početku.

[Lord Byron]

A i voljela ga je, užasno, na početku.

Zbog toga i jest oslijepila.

[Morticia]

Zbog toga i jest oslijepila.

Al' kad jest, što da ti kažem.

[Almost Rosey]

Morti, a što ona od tebe traži?
Koliko sam shvatila, traži podršku, i to ne logističku (smještaj, novac, čuvanje djeteta...) nego da je saslušaš. Možda te traži i savjet, i vjerojatno čuje ono što bi ti napravila.
Mislim da je to sve što trenutno možeš učiniti.
I znam da će zvučati okrutno, ali u onom trenutku kad ti postane previše, kad pomisliš da se više ne možeš nositi s time, jednostavno prestani. Slušala si, rekla si, pomogla si onoliko koliko si mogla.


Naravno, u onom trenutku kad ona zatraži da prođeš s njom kroz čitav postupak, ako te zamoli da je nagovoriš da ode na policiju, to je drugi par opanaka. Ali ovako, dok treba rame za plakanje, tu si, dok možeš biti.

[Morticia]

Znam Rozi, znam.
Ne mogu puno pomoći i učiniti, svjesna sam.

Strašno je to kako se inače normalna osoba dovede do tog stanja da ostaje uz zlostavljača.

[Lord Byron]

Mislim da je to sve što trenutno možeš učiniti.

Ironično, upravo ta vrsta pomoći može ispasti kontraproduktivna: može činiti patnju podnošljivom i produžiti je.

[Almost Rosey]

Znam Rozi, znam.
Ne mogu puno pomoći i učiniti, svjesna sam.

Strašno je to kako se inače normalna osoba dovede do tog stanja da ostaje uz zlostavljača.

A znam. Najlakše osudit, strpat u koš, reći da su to takve-i-takve žene.
Ali koliko se njih (šupendara, recimo) zaklinjalo da im se to ne bi moglo dogoditi. Lijepe, pametne, obrazovane žene. To je dio koji mene užasava.

edit: Bajrone, kužim, kao pain killer na gangrenu. Ali ova žena je očito pročitala nalaz. Glupa nije. Sjebana tim odnosom jest. Ali i sam napisa da se ne bi usudio napraviti rez umjesto nje i maknuti se, bogovski znajući da će joj biti bolje.

[Lord Byron]

Strašno je to kako se inače normalna osoba dovede do tog stanja da ostaje uz zlostavljača.

Prema tvojim opisima, stvar baš i nije tako jednosmjerna: spominješ "obostranu" tučnjavu i to da ni ona nije sasvim nevina u cijeloj priči.

Nije to tako jednostavno kako se čini bilo kome tko gleda sa strane. U situaciji gdje nema klasične, jasne podjele na zlostavljača i žrtvu ("klasična" žrtva definitivno ne izbacuje partnera iz kuće - niti se usudi pokušati, niti joj to uspije ako i pokuša) osnovi se radi (i) o tome da uvijek postoji - stvarna ili izmišljena - "pozitivna" strana te veze, uime koje se sva sranja mogu podvesti pod neku varijantu "tko se tuče, taj se voli".

Mora postojati nešto što ju vraća u tu vezu, koliko god to "nešto" tebi izgledalo nepostojeće i iracionalno.

[Morticia]

A znam. Najlakše osudit, strpat u koš, reći da su to takve-i-takve žene.
Ali koliko se njih (šupendara, recimo) zaklinjalo da im se to ne bi moglo dogoditi. Lijepe, pametne, obrazovane žene. To je dio koji mene užasava.

E pa to, to je upravo ono o čemu sam možda željela prodiskutirati kroz nečije eventualno iskustvo.
Što ustvari takve žene drži u tom paklu?
Jer ova o kojoj ja pišem je upravo to- zgodna, obrazovana, izuzetno pametna, samostalna, sposobna, društvena, jaka.
Ni po kojem kriteriju ne spada u tu i takvu "vrstu" žena, o kojima čitamo po crnoj kronici.

[Morticia]

Prema tvojim opisima, stvar baš i nije tako jednosmjerna: spominješ "obostranu" tučnjavu i to da ni ona nije sasvim nevina u cijeloj priči.

Nije to tako jednostavno kako se čini bilo kome tko gleda sa strane. U situaciji gdje nema klasične, jasne podjele na zlostavljača i žrtvu ("klasična" žrtva definitivno ne izbacuje partnera iz kuće - niti se usudi pokušati, niti joj to uspije ako i pokuša) osnovi se radi (i) o tome da uvijek postoji - stvarna ili izmišljena - "pozitivna" strana te veze, uime koje se sva sranja mogu podvesti pod neku varijantu "tko se tuče, taj se voli".

Mora postojati nešto što ju vraća u tu vezu, koliko god to "nešto" tebi izgledalo nepostojeće i iracionalno.

Da, istina.
Pa gle, ja sam napisala što se meni čini da nju vraća u to.
Sindrom "mame" (pomoći ću mu), ego koji želi da baš ona bude ta zbog koje će se on promijeniti, sad već i sažaljenje, lijep početak, ljubav koje je nekad bilo.
Mješavina svega toga skupa, rekla bih.

[Morticia]

Odoh kući, hvala vam na trudu.

[vrrrlet]

Znam Rozi, znam.
Ne mogu puno pomoći i učiniti, svjesna sam.

Strašno je to kako se inače normalna osoba dovede do tog stanja da ostaje uz zlostavljača.

Hm, tko je danas (a bogami i jučer i sutra) normalan? Ne bih ni sebe proglasio normalnim, a kamoli druge.

Sve je to ludo, više ili manje.

[Eks]

Jel ga još uvijek voli? Nisam to jasno iščitala iz tvoje priče. Kad ga prestane voljeti, ali potpuno, onda će otići.

[ombia]

Jel ga još uvijek voli? Nisam to jasno iščitala iz tvoje priče. Kad ga prestane voljeti, ali potpuno, onda će otići.

Ma ni tad draga moja. Iako to moze biti pocetak kraja. Ali ne brzog.
Ne znam nikoga tko je s nekim imao dom desetljece ili tu negdje i kome je bilo lako odluciti se. Nekima je eto lakse a nekima ful teze otici ama bas u istoj situaciji, lako nije nikome.

Najvise pametnih savjeta sam se naslusala od ljudi koji jebote ni vlastiti los posao nisu godinama u stanju promijeniti al eto znaju kako je to razvesti se. Ovo ne ide nikoga s foruma.

[Morticia]

Jel ga još uvijek voli? Nisam to jasno iščitala iz tvoje priče. Kad ga prestane voljeti, ali potpuno, onda će otići.

Iskreno, nemam pojma.
Mislim da ne zna ni ona, vec nekoliko puta mi je rekla da joj kopni ljubav.
Cini mi se da je izbezumljena, da joj se mijesa osjecaj mrznje i tog neceg sto je bila ljubav.
Vjerujem da ne zeli priznati "poraz" pred drugima.

[Lord Byron]

Vjerujem da ne zeli priznati "poraz" pred drugima.

I za "sindrom mame" i za gledanje veze kao nekakvog natjecanja u kojem se ne želi priznati poraz, razloge može iskopati samo terapija. Može se krenuti s par šablonskih pretpostavki, ali nema svrhe.

Netko kome ljubav samo "kopni" nakon što je išamaran pred 1-godišnjim djetetom, trebaju brža rješenja.

[Lord Byron]

Ova me priča poprilično "drži" cijeli dan, i što više razmišljam o njoj, sve mi se više "javlja" jedan drugi aspekt cijele te stvari.

Gdje ti i kako u toj priči vidiš sebe?

Naime, iz svega što si napisala može se zaključiti da nemaš baš nikakvih dvojbi, nikakvih sumnji da je razvod jedino što joj ima smisla napraviti (ako nije tako, zanemari ostatak posta). Prema tome, možeš si jednostavno postaviti pitanje gdje ju ti vidiš za 2, 5, 10 godina, gdje ti vidiš dijete za 2, 5, 10, 25 godina, u kakvu će osobu izrasti dijete svjedočeći fizičkim obračunima i svađama?

Već sam napisao: a što ako tvoja pomoć koja se ogleda u podršci i razumijevanju, zapravo njoj situaciju čini točno onoliko podnošljivom pa da iz nje ne izlazi? Što ako je to podrška i razumijevanje za nekoga tko srlja u propast (ponavljam, pod pretpostavkom da si uvjerena u odlazak kao jedinu opciju), koje na kraju ispada kao olakšanje puta u tu propast?

Ja bih, pod uvjetom da sam posve siguran u svoje procjene, u takvoj situaciji temeljito prionuo uništavanju izmišljenih ružičastih balona i razobličavanju pokušaja umanjivanja sranja. Jednako tako, kao što sam napisao, u slučaju ustrajnog puhanja novih rućičastih balona i uspostavljanju novih denial-umanjivanja, maknuo bih se.

Alternativna opcija je držati nekoga za ruku dok se samouništava, gledati grozne posljedice koje to samouništavanje ima na, ni krivo ni dužno, dijete (a djeca su uvijek ni kriva ni dužna u tim situacijama, a djeca uvijek imaju grozne posljedice u tim situacijama), i znati da sam napravio malo ili ništa da bi se svo to sranje raspetljalo - štoviše, da sam na neki način, olakšavanjem podnošenja produljio trajanje sranja.

Osjećao bih se temeljito suodgovornim za svake batine koje bi ona popila. A popit će ih, to znaš i sama.

[A.P.]

Već sam napisao: a što ako tvoja pomoć koja se ogleda u podršci i razumijevanju, zapravo njoj situaciju čini točno onoliko podnošljivom pa da iz nje ne izlazi?

Meni je ovo palo na pamet i htjela sam to napisati, ali nisam znala kako lijepo formulirati i morala sam ručati.

Naime, oni se pomlate, ona tebe nazove, istrese teret na tebe i njoj je lakše.
Ajmo dalje ukrug.
A ti se ovdje grizeš kako joj pomoći.
I doć će opet neko mlaćenje, ona će taj teret izbaciti na tebe, njoj će biti lakše, i tako opet, i opet.
Međutim, kako bi se reklo - it's not your battle to fight.

Pokušaj biti odlučna i reći joj da ti je teško slušati više takve stvari, da ti je neugodno, nelagodno i teško jer ne vidiš kako joj više možeš pomoći i da se ti ne možeš petljati u njezin brak. Ovako imam osjećaj kao da si neki bizaran treći sudionik na kojeg ona problem otrese umjesto na muža. Da, da, kuži da je to loše i sve, ali kad to izbaci tebi, umjesto da o tome porazmisli sama i riješi s njim, onda to jednostavno "ispari", kako bih rekla, ne osjeća problem dovoljno intenzivno. Znam kako ovo može zvučati, ali vidjela sam takve situacije gdje netko sa strane kuka i kuka sestri, babi, mami, teti, prijateljici i nikad ne ide od budale, to se samo pretvori u temu za telefonski razgovor/kavu.
Again, znam kako to zvuči, al svjedočila sam tome. Tek kad su svi rekli da dižu ruke od slušanja tog sranja i gledanja samouništenja, sama se sabrala i suočila s tim kako spada, te otišla od debila.