Čitam frendicu koja veli da je prije dvadeset i nešto godina pozvala sadašnjega supruga na kavu. Ona je napravila prvi korak, jer "tko bi njega dočekao". Muškarci često kompliciraju, važu bi li - ne bi li, procjenjuju kolike su im šanse... Otpilit će curu ako im se učini da nemaju nikakvih izgleda, jednostavno će se okrenuti i otići drugoj. Je li u nas uobičajeno žensko zavođenje? Meni se takvo što iznimno rijetko događalo, ali ne kažem da toga nije bilo. Otvorena upucavanja mogu nabrojiti na prste jedne ruke, a suptilne znakove katkad nisam ni znao protumačiti, osobito dok sam bio mlađi, pa bih tek naknadno - i puno, puno prekasno! - doznao da me neko djevojče željelo. Koliko bi mi tada bilo krivo, ne trebam ni govoriti, ali sve je to život. Događa se i najboljima, provjerljivo.
Kakva su vaša iskustva? I što uopće mislite o ideji da žene preuzmu inicijativu? Meni ne smeta - kad (i ako) to skužim.