haram wrote: ↑06 Jun 2017, 21:13
Pa sve su to iluzije. Život u biti i je samo san koji sanja svaki djelić materije ponaosob prožet subjektivnim informacijama. Interpretacija tih informacija je ono što čini razliku.
Ne čini nikakvu razliku; i ta ideja razlike je isto iluzija.
Ultimativno, svejedno je. Naravno, nekakve 'razlike' postoje, ali sve su one u osnovi trivijalne i efemerne.
haram wrote: ↑06 Jun 2017, 21:13
Nego? Intelektualne?
Ali sve je zapravo samo kemija mozga.
Pa da, naravno da je sve kemija mozga. Inače, mislio sam na računala, na igre itd. RPG-ovi. Probao kad?
To se meni čini da ima sve učinke droge, samo što je kudikamo jeftinije i ne ostavlja organske posljedice. Možda je zato i 'gore', zato što kemijska droga možda putem tih posljedica 'prisili' nekoga da se suoči s činjenicom svog drogiranja... no, hmm, zapravo je ionako svejedno.
haram wrote: ↑06 Jun 2017, 21:13
E jebiga, smatraš da je jednako učinkovito ispovjedat se svećeniku, otvarat se prijatelju, ili ići na psihoterapije. Nije. Postoji ogromna razlika između random fušera i profesionalaca koji stvari pristupaju po provjerenoj znanstvenoj metodologiji. Ovi zadnji već bi znali što bi s tobom. Pod uvjetom da su zbilja profesionalci koji kuže fumkcioniranje ljudske psihe, a ne neki šarlatani.
Ne slažem se. Svi oni su šarlatani (*); pa čitaj malo. 'Bolji' među njima će ti i sami priznati da nemaju pojma što rade, nego da se trude 'najbolje što mogu', a to je uglavnom kurac od ovce. Ne postoji nikakva 'provjerena znanstvena metodologija' koja daje ikakve suvisle, pouzdane rezultate; nego je to painstaking proces bez ikakve garancije, bez čak ni nekog suvislog očekivanja u 'uspjeh'. (A i što je uopće 'uspjeh', ako smo se složili da je ionako svejedno?)
Nema nikakve šanse da bi neki takav tikvan 'znao' što bi sa mnom. Kao prvo, debela većina njih ima mnogo niži IQ od mene
- zbilja ne vidim kako bi mi neki low IQ tikvan 'pomogao' nekakvom svojom 'ekspertizom'.
Da ne spominjem da u bližoj i daljoj rodbini imam ljudi koji su *prošli* kroz taj sustav, i nisam nimalo impresioniran njihovim 'rezultatima'.
(*) plz, ne shvati ovo doslovno, LOL. Mislim u figurativnom smislu. No zbilja bi ih se moglo nazvati 'metafizičkim diletantima'. Jer nema boljeg naziva za 'profesionalno' bavljenje onim što je hopelessly iznad tvojih mogućnosti, nego 'diletantizam'. Iako, to be fair, pola službene medicine bi se onda moglo nazvati istim terminom, i 98% alternativne medicine, LOL. Ovih 2% je čisto da ne budem isključiv i close-minded...
haram wrote: ↑06 Jun 2017, 21:24
Ja si ne trebam vizualizirati budućnost, samo se trebam prisjetiti prošlosti, i pogledati sadašnjost.
Baš neki dan sam pogledao zadnju sliku na FB profilu svoje prve i najveće ljubavi, koju još i sad ponekad znam sanjati toliko intenzivno da mi dođe da vičem kada se probudim... ostarjela je, da ju ovako neprepoznatljivu ugledam na ulici, ne bih se niti okrenuo za njom, ima mnogo zgodnijih žena te dobi... ali ovako, kako znam da je to baš ONA, već sam pogled na njen lik budi mi neizmjernu sreću.
Eto, to bi možda bio odgovor na tvoje pitanje. Jednostavno, u nama postoje biološki mehanizmi koji nas lokiraju za izvjesne osobe.
Kako čudan post. Koristiš primjer svoje BIVŠE da pokažeš kako postoje mehanizmi 'lokiranja' na izvjesne osobe? Pa ako i postoje, u tvom slučaju te očito nisu uspješno lokirali za tu jednu.
A ja upravo o tome i govorim. Pa ne poričem da postoji neka intuitivna reakcija na 'prepoznavanje' osobe s kojom si (ili bio) blizak.
I što s njom? Ja sam se samo podsmijehnio na silverrorov izraz da bi 'do kraja života bio kao u raju'.
Nije li to interesantno? Mislim, pa mogu cca. pogoditi kakvo je njegovo stanje uma; on npr. 'osjeća' nešto, u datom trenutku, tj. u 'sadašnjosti' - osjeća neku 'privlačnost', koja nije ni sasvim fizička tj. nagonska, nego je kombinacija nagonske i fantazmatske, bajkovite. Osjeća želju za 'blizinom', za npr. fizičkim dodirom, za sjedinjavanjem, za osvajanjem, za prodiranjem, za obuhvaćanjem, za posjedovanjem... za tko zna čime, ovisi o njegovom psihološkom profilu. No, kako to da mu se taj *sadašnji* osjećaj nekako u glavi prikazao kao 'do kraja života bih bio u raju'? Nije li to znakovito, kako čovjek rado sadašnjost 'produžuje' u mislima - u vječnost? (Ili dobro, ne baš 'u vječnost' nego samo 'do kraja života' LOL, s obzirom da čisto intelektualno znamo da životu prije ili kasnije dođe kraj.)