Dvaput.Aristocat » wrote:
Jeste li se voljeli? Nesto kao oceanski osjecaj -- zajedno ste i znate da ste voljeni. Oboje.
Jednom sam ja zajebo a jednom ne znam šta se desilo...
Fali mi to... sve skupa.
Ponekad.
Dvaput.Aristocat » wrote:
Jeste li se voljeli? Nesto kao oceanski osjecaj -- zajedno ste i znate da ste voljeni. Oboje.
Kako kome, meni je droga ljubav.karambol » wrote:
Ljubaf je droga.
Lako za to, sto puta, mene je jako lako voljeti. Ali volio sam malo, premalo, niste dovoljno interesantne.Aristocat » wrote: jeste li bili voljeni ?
Vjerujem ti , a i taj dojam o interesantnosti prepuštam tvom viđenju ili snoviđenju, kako god...možda je ljestvica visoko? u biti, nema biti, nebitno je zašto, bitno je da si škrtvrrrlet » wrote:
Lako za to, sto puta, mene je jako lako voljeti. Ali volio sam malo, premalo, niste dovoljno interesantne.
]
Ne možda, nego sigurno. Moja žena, osim što mora biti hiper zgodna, mora mi biti i najbolji prijatelj. A prijatelji se ne nalaze na rasprodajama, pogotovo ne najbolji.Chilimama » wrote: ...možda je ljestvica visoko?
Vidiš, kad smo kod prijatelja već...moj je najbolji prijatelj postao mož muž, a moje iskustvo podupire tvoj stav.vrrrlet » wrote:
Ne možda, nego sigurno. Moja žena, osim što mora biti hiper zgodna, mora mi biti i najbolji prijatelj. A prijatelji se ne nalaze na rasprodajama, pogotovo ne najbolji.
Ali, misija nije nemoguća, neke visine su dosegnute, a kako vidim, i neki drugi su došli do Venere.
Chilimama, jako lijepo si to sažela...mislim taj osjećaj... Najčešće, koliko sam ja vidio, je to onaj osnovni "kvar" u brakovima koji uzrokuje škripanje bračnog stroja ili njegov potpuni zastoj iako ga ponekad reparacija uspije ispočetka startati...Chilimama wrote: Muž još nekako, računi, kućanstvo , djeca, bračna ložnica..ali fali mi onaj prijatelj i to do bola.
Samo polako,Dinja wrote:Ima jedan, kad ga vidim zastanem.
Nije ljubav, jer se ne poznajemo u dušu ali zastanem svaki put.
Počevši od 1992...
Ovo zvuči k'o ženska verzija ove pjesme.Dinja » wrote:Ima jedan, kad ga vidim zastanem.
Nije ljubav, jer se ne poznajemo u dušu ali zastanem svaki put.
Počevši od 1992.
Tada sam ga u jeku rata spazila di igra odbojku ispod klisure u arbanasima.
Bio je prekokrasan a i danas je.
Dvi-tri rečenice, crvenilo i mucanje i moram ići.
Tako ja to riješavam. Bijegom. Ne snalazim se u tim ljubavno/tjelesno/romantičnim vodama.
Iako, ruku na srce, mislim i da nikad i nisam bila zaljubljena.
Onako kako znalci pričaju o tome.
Jednom sa 14-tak godina, ako to išta znači.
Osjećam se siromašnom na ljubavnom polju.
Bio jednom jedan, s punim potencijalom ali tražila sam zamjerku u svakoj njegovoj riječi i gesti. I našla sam ih. Brutalno mi je išao na živce i brzinom munje pogađao moje slabe točke.
Kasno skužih zašto.
I sto sam starija više razmišljam o ljubavi.
Jel to tako ide?