O tobožnjem neovisnom razvoju hrvatskoga jezika

[Stitch]

Hrvatski kroatisti Mario Grčević (Zablude o istočnohercegovačkim govorima kao dijalekatnoj osnovici hrvatskoga književnoga jezika), Dalibor Brozović (Deset teza o hrvatskom jeziku), pa i Josip Lisac (razni dijalektološki radovi) obožavaju ponavljati devedesetih godina stvoren mit o neovisnom razvoju hrvatskoga standarda i njegovoj odmaknutosti od tzv. istočnohercegovačkog dijalekta. No to je samo djelomično točno. Prava je istina da od kraja 19. stoljeća sve tamo do početka Drugog svjetskog rata hrvatski jezik standardiziraju veoma utjecajni, a i prilično stručni Franjo Iveković, Ivan Broz, Tomo Maretić, Vatroslav Rožić, Milan Rešetar, Antun Radić, Nikola Andrić, Dragutin Boranić itd., koji uglavnom potpuno ignoriraju Dubrovčane (dubrovački poddijalekt), a o Kačiću, kao i o Šenoi, Kumičiću, Mayeru i mnogim drugima, nema smisla ni govoriti. Tri kapitalna djela hrvatske standardologije koja su doživjela brojna izdanja i suvereno vladala našom kulturom, Hrvatski pravopis Ivana Broza, Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga jezika Tomislava Maretića i Rječnik hrvatskoga jezika Franje Ivekovića i Ivana Broza, ne samo da ne podrazumijevaju nekakav tobožnji kontinuitet nego ga gotovo potpuno ukidaju. Dokazuje to činjenica da Maretić pišući svoju gramatiku upotrebljava, kako sam navodi, sva Vukova djela, Daničićeva djela, narodne pjesme koje je skupio Vuk, djela još trojice srpskih pisaca i od Hrvata samo Nodilovu Historiju! Od novih i starih hrvatskih pisaca i književnika nije upotrijebio nijednoga. Ama baš nijednoga! Nijednoga dubrovačkoga klasika (a imao je izbor od renesansnih majstora poput Menčetića i obojice Držića do baroknih virtuoza kao što su Gundulić, Bunić Vučić i Đurđević), ni Matoša, ni Marula Splićanina, ni Antu Starčevića... O kakvom onda kontinuitetu govorimo?

Nezavisna Država Hrvatska putem Ureda za jezik uvodi brojne neologizme, iz naftalina vadi zaboravljeni leksik te mijenja pravopis pokušavajući time promijeniti stanje, ali to nije dugo trajalo. Novosadski dogovor koji je uslijedio u socijalističkoj Jugoslaviji opet zbližava hrvatski i srpski, istok i zapad štokavštine, potirući međusobne razlike. I tako je bilo desetljećima. Najprije hrvatski vukovci, a onda komunistički unitaristi. Pa opet pitam: o kakvom kontinuitetu govorimo? On je mogao biti isključivo neslužben, izvan standardoloških struja, putem pisane riječi jednoga Ujevića ili Tenžere, ali izostavimo li taj književnoumjetnički i publicistički dio, svi su tadašnji lingvisti puhali u isti rog. Čega se valjda danas srame. Pa, eto, besramno lažu.

[Stitch]

(...) Novosadski dogovor koji je uslijedio u socijalističkoj Jugoslaviji opet zbližava hrvatski i srpski, istok i zapad štokavštine, potirući međusobne razlike. I tako je bilo desetljećima. Najprije hrvatski vukovci, a onda komunistički unitaristi. Pa opet pitam: o kakvom kontinuitetu govorimo? On je mogao biti isključivo neslužben, izvan standardoloških struja, putem pisane riječi jednoga Ujevića ili Tenžere, ali izostavimo li taj književnoumjetnički i publicistički dio, svi su tadašnji lingvisti puhali u isti rog.

Ovdje, jasno, treba spomenuti i ilirce, koji doista jesu kopirali leksik i diskurz Dubrovčana. Sjetimo se samo Ivana Mažuranića, koji je napisao vrhunski ep Smrt Smail-age Čengića i na zahtjev Matice hrvatske dopunio 14. i 15. pjevanje Gundulićeva Osmana. No to je opet posredno djelovanje, tzv. jezično-kulturna nadgradnja, a ne neposredna, moderna standardizacija koju provode leksikografi i gramatičari. S tim u vezi, u knjizi Ivan Gundulić "Osman": kompjutorska konkordancija prvak naše računalne analize, profesor Željko Bujas demantirao je desetljećima ponavljano preuveličavanje da je Mažuranić "kongenijalno" dopjevao izgubljene dijelove. Zato što nije, upotrijebio je dvjestotinjak leksema za koje Dubrovčani uopće nisu mogli znati, čime je narušio filološki integritet djela. I što ćemo sad? Ništa, ta pjevanja jesu smislena i lijepa, ali nisu vjerna. Kako bi hrvatski ban-književnik, unatoč obrazovanosti i širokoj općoj kulturi, mogao savršeno rekonstruirati tekst iz 17. stoljeća, nikako. Ono što je napravio dovoljno je dobro, ali kongenijalno nije.