Jezične bilješke

[Stitch]

O sportu i športu

Sport je posuđen iz engleskoga, jezika u kojem je i nastao. Poslije nam je došla germanizirana inačica šport. Premda, riječ vuče korijene iz starofrancuskog "desport", što je značilo razonodu. U engleskom je jeziku u obliku "sport" još od Shakespeareova doba. Pisac je često rabio frazu "in sport". U izvornom je obliku ona značila "s podsmijehom" (ili denotativno "u šali").

Što se starofrancuskoga tiče, riječ je mogla biti primljena iz latinskoga, gdje bi bila izvedenica glagola "porto, portare", što znači nositi. Budući da glagol "desporter" u stfr. znači igrati, podnijeti, nositi, ali i zabaviti, uveseljavati, a glagol "asporto" nositi sa sobom, očita je veza. 

Mislim da nema smisla ponovo posuđivati već posuđeni leksem - jer pišemo aktualan, kako je u izvornom latinskom, a ne aktuelan, kako smo riječ preuzeli iz francuskoga; ofenziva (opet latinski), a ne ofanziva (kako je u francuskom) - pa sustavnosti radi pišem i govorim sport, zato što prednost dajem izvornom obliku. A sport se u toj inačici pojavio i prije fonetiziranoga germanizma jer su Nijemci svoj "der Sport", logično, dobili kasnije budući da su današnje značenje toj riječi dali Englezi pa se može smatrati njihovom. 

No i šport je hrvatska tradicija, što vidimo u imenima starih klubova (npr. Hrvatski akademski športski klub, HAŠK). Zato često imamo i Ministarstvo prosvjete i športa. Bez obzira za koju se inačicu odlučili, to ime ne smijete mijenjati. Izgleda doduše nedosljedno kada u istoj rečenici upotrijebite i sport i šport, ali takva su pravila.

[Stitch]

Tisuća i hiljada

Česta je i raširena zabluda da Hrvati govore isključivo tisuća a Srbi hiljada. Pa se međusobno u nas ljudi ispravljaju i prepiru što je "pravilnije". Kada su svojedobno Krležu upitali zašto govori i hiljada i tisuća, odgovorio je: "Zar postoji i treća riječ?" - pa ću je, eto, i spomenuti.

Hiljada je grecizam, a ne srbizam; tisuća pak staroslavenska riječ (tysǫĉa, tysǫĉi) a jezer pak kajkavizirani hungarizam (ezer). I jezer i jezero i jezerača izražavaju isto, tisuću. Fran Krsto Frankopan ima negdje formulaciju o "jezerov i trista" vojnika koje vodi na Turke. Odnosno 1300 boraca.

Dakle, hiljadu rabe i Hrvati, i dio je hrvatskoga standardnog jezika. Ne postoji pravilo po kojem bi se hiljada sustavno trebala zamjenjivati tisućom. Možemo govoriti o težnji za jezičnom čistoćom (pejorativno: o purizmu), ali to nema veze s pravopisom, gramatikom, rječnicima ili književnosti. Tisuća je staroslavenska, pa je srpska koliko i hrvatska. Dakle, i naši susjedi po jezičnoj baštini imaju pravo na nju. Drugi je par opanaka što je nisu kodificirali kao standardnu. Mi jesmo, ali i jednu i drugu inačicu. A možda ćemo i treću, s vremenom. Dok to ne učinimo, "jezer" ostaje kajkavski regionalizam, odnosno hungarizam analogijom prilagođen sličnoj hrvatskoj riječi (tzv. protetsko j kajkavci dodaju kad leksem počinje samoglasnikom pa Ana primjerice u njih postaje Jana).

Od klasičnih rječnika, tisuća se spominje u Vrančićevu (tausend, tisuća), u Mikaljinu (tisuća, hiljada, broj od tisuća, migliaro, millenarius numeru - na tisuća, po tisuća, a mille, milleni - dvi tisuće, duo milla, bis mille, duo milia), u Habdelićevu (tisuče - jezero, mille - tisuče, millio seu decies centena milia), u Vitezovićevu (milliare, tisuć, chilias, tisuć, tisućina, jezero, broj), u Belinu (migliajo, numero di mille, tisuća, hiljada - un migliajo e mezzo, mille quingenti, tisuća i po - un mezzo migliajo, semichilias, po tisuće - due migliaja, duo milia, dvi tisuće - millvolte, milies, tisuću puta, tisućkrat), u Belostenčevu i Jambrešićevu (mille, jezero, tisuće, hiljada), u Voltiđijinu (tisuća, migliajo, tausend) i u Stulićevu (tisuća, s naznakom da je iz glag. brev., mille, millium - tisuća i po, un migliajo e mezzo, mille e quingenti - po tisuće, un mezzo migliajo, quincenti - na tisuće, a migliaja, milleni - tisuć krat, sto tisuća, cento milioni, milies centena milia). A budući da je prepisivao iz hrvatskih rječnika, donosi je dakako i Vuk.

No ostaje pitanje zašto su neki naši leksikografi, koji kako vidimo spominju i u nas noviji grecizam hiljada, pokušavali riječi tisuća pridati značenje milijun, a riječ hiljada zadržati sa značenjem tisuću.

Bilo kako bilo, oba su leksema potvrđena u hrvatskoj tradiciji. Pa su stoga oba i naša.

[Stitch]

Zašto su na Filozofskom odjednom izmislili konsultacije?

Nema razloga da pišemo konsultacije umjesto konzultacije jer riječ u izvorniku nema dva s (con + selere). Inzistirati? In + sisto. "Udvojeno s" imamo primjerice u disertaciji, zato je pišemo sa "s", a ne sa "z"; naime - dis + serere = disserere, od čega se razvilo dissertare, a na posljetku i dissertatio. No ima mnogo, previše iznimaka (noviji luksus umjesto luksuza, nepotrebno; galicizam pejzaž postao je analogijom pejsaž, kao da je riječ o latinskoj posuđenici i slično) pa je i to pravilo dvojbeno iako imamo oblike: esencija (essentia), disolucija (dissolutio, dissolvo), agresija (aggredior, aggredi, agressus sum), digresija, disocijacija (dissociare), asocijacija, disonanca (dissonantia), posesivnost (possidere), impresija (imprimere, impressus), asistencija (assistere), diskusija (discutere, discussus), emisija (emittere, emissio), fosil (fossus, fossilis), masa (massa), misa (missa), profesor (professor), secesija (secedere, secessio), (ko)misija (co)mmissio), klasik(a) (classicus)... I za kraj Borg - asimilacija (assimilatio).

Načelno, svako "s" između samoglasnika prelazi u "z", to vrijedi ponajprije za imena, primjerice Cezar (Caesar) i Heziod (Hesidios/Hesiodus). Skupovi "ls", "ns" i "rs" uglavnom mijenjaju "s" u "z" (emulzija, menza, Perzija - emulsio, mensa, Persia). Kažem uglavnom; ako je to "s" između suglasnika, često ostaje "s" - npr. konstelacija (constellatus). Također, "s" neće prijeći u "z" ako je drugi dio neke složenice samostalna riječ (asimetrija - simetrija). Ako se spomenuto "ss" nađe između samoglasnika, ostaje s, a ako je samo jedno "s" između samoglasnika, najčešće prelazi u z, primjerice - konfuzija (confusio), rezidencija (residentia), kohezija (cohaere, cohaesus). U tu skupinu ulazi i vrlo česta zabluda - kaseta, a ne kazeta; došla nam je iz starofrancuskog casse -> casset -> cassette.

[Stitch]

Tko, što, šta

U indoeuropskom prajeziku postojao je korijen *kwo-, kwe-, fem. kwā; gen. kweso, instr. kwī za zamjenice, iz kojega su se razvili primjerice latinski "quis" ili engleski "who". Potonji je slučaj zanimljiv jer je analogan. Naime, vrijedio je takozvani Grimmov zakon, koji je na početku riječi (i nakon naglaska) glasove p, t i k oslabljivao za jedan stupanj odnosno u pretvarao ih je u f, th i h u germanskim jezicima (npr. three i tri). Tako je germanska zamjenica umjesto k na početku imala h. Znači, hwo (u staroengleskom zapravo hwa) metateziralo se u who jer im je lakše bilo izgovarati. No i danas u nekim engleskim dijalektima čujemo tu početnu aspiraciju pa izgovaraju recimo [hwot] za what.

Ista se stvar dogodila i u nas. Naša je zamjenica bila kъ te joj je dodana pokazna zamjenica to i dobiven oblik kъto odnosno nakon što je ispao poluglas (izgovarao se vjerojatno kao tzv. šva, npr. kao a u engl. a cat) dobili smo oblik kto. Suglasnička je skupina bila atipična pa su Hrvati to metatezirali u tko, a mnogi pogrešno vjeruju da je u kosim padežima ispalo t pa pišu tkoga i slične nebuloze. A paradigma je pravilna: k-to, k-oga, k-omu i slično. Oblik kto danas je sačuvan primjerice u ruskome. Slično se tvorio i oblik čьto, od istoga korijena, samo što je prednji poluglas palatalizirao to k i dobilo se čь. Vokalizacijom poluglasa dobijemo zamjenicu ča u čakavskome, a dodavanjem pokazne zamjenice dobijemo čьto, što je dalo čto, a potom se to č razdijelilo na t i š (afrikate su sastavljene od okluziva i frikativa) te smo dobili oblik tšto te je prvo t ispalo. Sukladno tomu, kaj (izveden iz istoga korijena, samo bez povratne zamjenice i palatalizacije), ča i što etimološki imaju isto počelo, a ostalo se diferenciralo dodavanjem zamjenica, premetanjem i drugim glasovnim promjenama.

U hrvatskome je standardu tko, koga, a u srpskome ujednačeno ko, koga, s ispadanjem. I kad smo već kod toga, dijalekatno sklanjanje zamjenice što bilo je što, šta. Eto kako je nastao taj oblik, od genitiva koji je tvoren analogijom (iz sklonidbe riječi kao što su sto i selo: sto, sta, stu - ostatak toga vidimo u brojevima dvjesta i trista, a u Crnoj Gori i četirista; dvje- je nekoć išlo uz ženski i srednji rod).

Pravi je genitiv zamjenice čьto bio česo (nastao palatalizacijom od kegso > čegso, pa ispadanjem suglasnika g), a potonji je oblik očuvan u dijalektima (čakavica) jer je analogijom prema kogo > koga uzet i oblik čega. Isto kao što je genitiv od kъto > kto > metateza (premještanje) > tko bio koga.

[Stitch]

Jad i jed

I jad i jed istoga su korijena - jedak (odr. jetki) znači zajedljiv, pakostan, zloban; koji grize, štipa, peče... Od praslavenskog *(j)ědъ nastao je staroslavenski jadъ, što znači otrov. Pa tako imamo jedić, koji kajkavci nazivaju jadič - vrlo otrovnu biljku. A kad smo već kod otrova, maknemo li prefiks (o-trov) i prijevoj (promjenu korijenskoga samoglasnika), postane očito da je riječ nastala od leksema trava. Logično, s obzirom na vrlo jake alkaloide u nekima...

A jad (kako rekoh, otrov) i jesti odnosno jelo imaju isti korijen jer nas otrov pojede iznutra, ne odnosi se to na eventualno kušanje sumnjiva bilja premda je dakako moguće povezati i to dvoje, dogodilo se slučajno ili namjerno. Dodamo li pak tomu staroslavenski oblik glagola jesti - koji glasi jasti - postane nam jasno i kako su nastale jasle.

Dalje, engleski poison dolazi od piti (latinski potare) pa imamo potion kao čarobni, medicinski (dakle lijek) ili otrovni napitak. I pivo su mnogi indoeuropski narodi nazvali prema piti, toliko je uobičajeno bilo (npr. engleski beer dolazi od latinskog bibere, glagola koji za razliku od spomenutoga potare ne podrazumijeva pijanstvo). To je stoga što je pivo bilo mnogo slabije nego danas, uživala su u njemu čak i djeca. Zdravije je bilo da piju pivo nego vodu zagađenu ljudskim i životinjskim fekalijama, pogotovo u velikim gradovima.

[Stitch]

Etimologija Zagreba

Etimologija imena Zagreb u znanosti nije jednoznačno određena, povjesničari i lingvisti predložili su sedam mogućnosti, a predložena rješenja glase:
1. Zagreb je mjesto gdje je bl. Augustin Kažotić zagrebao motikom u suho tlo, zbog čega je ondje izbio vrutak koji ne presušuje pa je iz njega uvijek moguće zagrabiti živu vodu.
2. Zagreb je naselje za brijegom, uz metatezu Zabreg > Zagreb.
3. Zagreb je naselje iza bedema, ukopano iza grabe koja ga štiti od neprijatelja.
4. Zagreb je naselje koje se nalazi iza obale, jer bi riječ greb mogla imati i značenje brijeg, obala, nasip neke rijeke.
5. Obala na kojoj se nalazi Zagreb nije obala potoka Medveščak (kako je to mislio Petar Skok u četvrtoj tezi) nego je to obala rijeke Save (Nada Klaić), te je stoga Zagreb naselje koje se nalazi s druge strane rijeke Save (tj. sjeverno od nje).
6. Zagreb je naselje koje se još od rimskih vremena nazivalo Agria, što se zatim protetskim dodavanjem glasa Z pretvorilo u Zagrabia odnosno Zagreb.
7. Zagreb je riječ koja opisuje seljaka koji se uzdržava radom na tuđoj zemlji. Takve potkmetove poznaju i slavenske zemlje na istoku Europe. Rječnik Ruske akademije iz 1809. godine bilježi naziv zahrebetnjik, s objašnjenjem da ta starinska, pučka riječ označava neimućna seljaka koji je bio pomoćna radna snaga imućnijim kmetovima. Jezgra je naziva zahrebetnjik riječ hrbet, koja u današnjem ruskom jeziku znači kralježnica, hrbat, leđa pa je zahrebetnjik onaj koji živi socijalno i ekonomski zaklonjen, za leđima drugog seljaka.

Prva je etimologija očito pučka, druga i treća prilično su izgledne, što vrijedi i za četvrtu, Skokovu. Prihvaćanje objašnjenja Nade Klaić nameće dva pitanja: prvo, koliki je razmak od obale Save pa sve do područja na kojem je Ladislav Arpadović godine 1094. osnovao zagrebačku biskupiju; i drugo, tko je taj subjekt koji je živeći na jugu od Save imenovao to naselje udaljeno dva-tri kilometra od nje?

Šesta teorija opet zvuči nategnuto zato što ne objašnjava mehanizam prelaska agria > agrabia, a sedma ne odgovara ni lingvistički ni povijesno. Hrbat ili leđa na kajkavskom su hrb(e)t, što jest slično, no u zahrebetnjiku nema glasa G. Čak i da to preskočimo, što je u rekonstruiranom imenu *Zahreb sa sufiksima -et i -nik, kamo su oni nestali?

Po svemu sudeći, teorija *Zabreg > Zagreb, grad "za bregom", najuvjerljivija je, neovisno o tome govorimo li o "brdu" ili "obali", pogotovo što sličnih mjesta ima mnogo u drugim južnoslavenskim područjima (npr. u Sloveniji: Zabrdo, Zagora, Zagrič, Zahrib, Zaplanina, Zavrh).

[Stitch]

***

Ovo sam već toliko puta objašnjavao da mi se ne da pisati eseje. Zato ćemo brzometno, za sve namjernike koji vole prostačiti na internetu.

Kurac je kur + ac, staroslavenska riječ za pijetla plus nastavak za umanjenice. Mali pijetao, pjetlić dakle. Kokoš je kurva.

Pička je umanjenica od pizda, a da bismo došli do etimologije te riječi, potrebno je malo detektivske vještine. Pi-zd-a. Prefiks je prijedlog u značenju nad ili na (episkop), korijen je -sjed- koji se stegnuo u -sd- te jednačenjem postao -zd- da bi se mogao lakše izgovoriti, a sufiks je uobičajeni nastavak za imenice ženskoga roda. Na čemu sjediš, tako se može parafrazirati značenje. Mala moja, što se tol'ko stidiš / za njom ginem, a ti na njoj sidiš - glasi stari, naravno ikavski bećarac. Nimalo slučajno.

Jebati krije sanskrtski korijen koji ne označava snošaj. Smisao mu je dodirivati (rukom), milovati (ženu). Lascivnost je došla naknadno, širenjem u druge indoeuropske jezike, pa čak u današnjem govornom sanskrtu priznaju taj pomak iako je prije mnogo, mnogo vremena bilo drukčije. S tim u vezi, jebati stoji u prvoj zapisanoj hrvatskoj psovci. Neki tvrde da je pop Domenigo na margini jednoga glagoljskoga kodeksa iz 13. stoljeća piscu (prepisivaču) poručio "(j)ebi ga vrag", no prije će biti da je psovač neki anonimac kojem se Domenigo zamjerio i koji mu se htio osvetiti. Jer pop je, dokazuju drugi izvori, bio poznat po strogosti i kreposti. A volio je kulturu i zbornike.

Što još imamo? Dojka je, to je sasvim lako, povezana s djevojkom. Lijepa riječ, kao i sve druge. Duboko vjerujem da ružne riječi ne postoje. Naoštrene namjerom, mogu povrijediti, istina. Ali to je naša krivnja, a ne njihova. Riječi su samo alat, sredstvo komunikacije.

[Stitch]

Neću, nemam i nisam

Uvijek me raduje kada pročitam da je hrvatska tradicija pisati ne ću. Veliki Hrvati nažalost ne znaju da je rastavljeno pisanje prvi uveo Vuk Karadžić, i to u srpski pravopis i jezik, a u Hrvatskoj su ga slijedili tzv. hrvatski vukovci. Akademici Babić i Katičić tu su činjenicu redovito mudro prešućivali.

Pa hajdemo onda o tim argumentima i pravom jezikoslovlju. Neću je nastalo prije barem tisuću godina tako što je *ne hoću dalo *ne oću (h se izgubilo) pa se to stegnulo u ne:ću. Provedena je i naglasna i morfološka promjena - ne:ću, s kratkosilaznim naglaskom, postalo je néću, s dugouzlaznim. Znači, to više nije negacija ne + glagol kao u ne želim i sl. nego je to dugo ne:- u kojem je stegnuta negacija ne i o- iz *oću.

Isto vrijedi za ne:mam i ni:sam, gdje *ne imam daje ne:mam, a *ne jesam > něsam > nijesam > nisam. U nemam i nisam prefiks opet nije negacija nego stegnuto, dugo ne:-. To se i u naglasku vidi. Zato, stručno gledano, nema nikakvog razloga da se neću piše rastavljeno, što je prije nekoliko desetljeća tumačio veliki akcentolog Stjepan Ivšić, ali nekako se previdjelo.

[Stitch]

Bok!

Primijetio sam da hrvatska Wikipedija više ne navodi onu glupost o "starom austrijskom pozdravu" u kategoriji Etimologija nego ju je, gle čuda, strpala u kategoriju Zanimljivosti! Trud se očito isplatio. Šteta što je objašnjenje nemušto, katastrofalno sročeno i izgleda kao da ga je napisao bot, a ne čovjek. Možda i jest, doduše, znana nam je njezina kvaliteta.

- određeni izvori na internetu navode da navodni arhaični austrijski pozdrav "Mein Bücken" koji je navodno iskvarena verzija austrijskog njemačkog koja se u Zagrebu čitala kao "majn bokn" ili "moj naklon", nije pozdrav u njemačkom jeziku i ne postoji značenje navodnog starog izraza "moj naklon". Njemačka riječ "Bücken" znači prevedeno na hrvatski "saginjanje".

Ponešto sam ga prepravio, a dodat ću dvije činjenice koje će, vjerujem, dokazati kako je prijašnja "teorija" upravo nevjerojatna podvala. Prvo, ni u jednoj hrvatskoj, austrijskoj i njemačkoj knjizi ili rječniku pozdrav "Mein Bücken" nije zabilježen, što je dozlaboga čudno ako je riječ o nečemu što se svakodnevno ponavljalo i čulo. Prije ili poslije neki bi pisac, barem autentičnosti radi, zapisao tu sintagmu, isto onako kako je Šenoa primjerice naveo "pomoz Bog i sveti Nikola" ili "pomoz Bog".

Drugo, ne postoji glasovni zakon po kojem bi se /i/ (u "Bücken") mijenjao u /o/, toga u lingvistici nema. Ali ono čega ima, recimo tisuću puta uočeno i opisano obezvučenje završnoga suglasnika (vrak, krf) u kajkavskom narječju, savršeno objašnjava promjenu bog > bok. I to je tô, nema dalje!