Samo ću nabacati, kao lopatom, nekoliko ključnih sitnica vezanih uz Kordićevu:Stitch wrote:Ama kakva Kordićeva, nikad se s njom nisam slagao. Daleko joj kuća! Pročitao sam apsolutno sve što je napisala i neke joj argumente i kritike priznajem, no kad se udalji od jezikoslovlja i upetlja u sociologiju, povijest i druge stvari koje joj nisu struka - prilično ju je lako razmontirati na proste faktore, kako bi braća rekla.
prvo, lingvistika jest znanost, ali lingvistika se po egzaktnosti ni po čemu ne može mjeriti s prirodnim znanostima poput matematike i fizike. Štošta je u lingvistici stvar konsenzusa, konvencije, tradicije. I Kordićeva to prilično dobro iskorištava zastupajući teze slavista iz 19. stoljeća. Drugo, o tome jesu li hrvatski i srpski isti ili različiti jezici dalo bi se pisati. Istina je u ovom slučaju relativna. Evo činjenica:
1. ako se u obzir uzmu samo genetičko-tipski kriteriji, strukturni kriteriji – riječ je o jednom jeziku. I to nitko normalan nije ni pokušao zanijekati. Ne negiraju to ni hrvatski akademici, što god se o njima pisalo;
2. ako se u obzir uzme stupanj razumijevanja, to je relativan kriterij pa prva činjenica gubi na težini. Em ne postoji točno određen postotak na osnovi kojega se utvrđuje istost ili različitost, em se u istom jeziku mogu naći goleme razlike, em se ni sama lingvistika ne drži toga kriterija pa se u svijetu mogu naći prijepori oko toga što su isti, a što različiti jezici;
3. ako se u obzir uzme standardizacija (što uključuje i tzv. jezično-kulturnu nadgradnju), to su po svemu različiti jezici jer ne postoji duži tekst npr. na hrvatskom koji će Srbin ili Bosanac smatrati svojim – i obrnuto;
4. ako se svemu tomu dodaju retoričke smicalice (lažne generalizacije, selektivno čitanje literature, podmetanja) – a ja sam na forumima 15 godina, i sve ih znam – što je u znanosti nedopustivo, doslovce skandalozno, to su opet različiti jezici, jer mnogo argumenata suprotne strane slijedom toga ne drži vodu.
Mogao bih još, ali ne da mi se. Sve dakle ovisi o tome što se gleda. Hrvatski jezik predaje se na 60-ak svjetskih sveučilišta (dvije razine lektorata, razni zavodi i sl.). Neka su vrlo poznata. Rimsko, Sorbona u Parizu, da ne nabrajam. Dijalektički, taj će se broj samo povećavati – jer će se i razlike povećavati. Za sto godina trebat će nam titlovi, najvjerojatnije, neovisno o internetu i svijetu koji je globalno selo. Jednostavno zato što iza svega ovoga stoji namjera, svjestan napor da se sadašnje stanje promijeni.
A znanost je spora. Sad se stvari polako mijenjaju, što zbog inercije, što zbog nezainteresiranosti stranaca, što zbog financija, i hrvatskih i stranih. No nemojmo se zavaravati. Ne postoji gomila svjetskih znanstvenika zainteresirana za nekakvu svetu istinu. To su, ispričavam se zbog francuskog – Snježanine pizdarije. Jezik je dijalekt s vojskom i mornaricom, prešutna je definicija. A mi Hrvati imamo i jedno i drugo. Pa gospođi – koja nigdje u inozemstvu ne radi, čisto usput! – ne preostaje ništa osim kukanja i povlačenja novinara za rukav.
(I da, pritom provodi istu nacionalističku politiku poput onih koje za to optužuje. Te Hrvati nisu Hrvati, te hrvatski rječnici nisu hrvatski rječnici, te ovo, te ono. Možda se razumije u lingvistiku, ali u povijest i sociologiju kuži se ko Mara u krivi kurac. Pola knjige može se opisati starom narodnom: trla baba lan da joj prođe dan.)
Što se pak tiče hrvatske akademske zajednice – kako ne bi ispalo da neupitno podržavam te veleumnike – ona u startu pogrešno postavlja stvari. Koncentrira se na zaradu i novac, a ne na korist vlastita naroda. Da nije tako, ne bismo imali pet-šest pravopisa, ne bismo imali zastarjelu i neujednačenu gramatiku, ne bismo imali toliko loše jednojezične rječnike... Kroatisti su besprimjerni škopitelji hrvatskoga jezika, štetočine koje trijebe riječi, broje im krvna zrnca i bave se perifernim, kozmetičkim stvarima poput pisanja "neću" umjesto da se uhvate bitnog. Zašto ne napišu rječnik čakavskog narječja, recimo? Zašto ne dovrše rječnik kajkavskoga? Silno će nam bogatstvo propasti jer nitko ne mari za dijalektologiju. Umjesto da jezik shvaćaju više deskriptivno, a manje preskriptivno, umjesto da bilježe, fotografiraju stanje, oni se bave standardizacijom, ali u laserskom opsegu, standardizacijom shvaćenom samo kao purizam. Da se odmah razumijemo, purizam sam po sebi ne mora biti loš – primjerice, francusko je ministarstvo kulture 2003. godine zabranilo upotrebu naziva "e-mail" u službenoj korespondenciji radi zaštite francuskog jezika od pretjerane upotrebe engleskih riječi. Preporučilo je termin "courriel", skraćenicu za "elektroničku poštu" (courrier electronique), jer to "više odgovara duhu francuskog jezika". Znači, svi su puristi, u manjoj ili većoj mjeri. Ali pretjerani purizam zaglupljuje narod, čini ga jadnim i nesigurnim. Čini ga stadom bez naslijeđa, bez baštine – bez mozga i muda, na posljetku.
- što je s terminologijom? Naziv "srpskohrvatski" na našim se prostorima više ne smatra politički korektnim. Da bude onda "standardna štokavština"? Je li to preciznije ime? Nije etničko, obuhvaća sve prijeporne idiome i standarde, nema emocionalnog naboja pa je stoga pogodno za metajezik... 