Nješto o jezičnonacionalnim sporovima

Od kunilingvistike do pravopižđenja
Hroboatos
Posts: 565
Joined: 28 Sep 2011, 18:16

Nješto o jezičnonacionalnim sporovima

Post by Hroboatos » 20 Feb 2013, 17:04

Stavit ću ovdje nekoliko tekstove koje sam početkom o.g. napisao na situsu srpskih nacionalnih paničara, a tema je bila "krađa ćirilice", t.j. srpske optužbe o tom kako smo im, eto, "ukrali" pismo, kao što smo, prije, jezik. To je bilo pod jednim od mojih 10000..pseudonima, a supolemičar generalno nije imao što reći. Dakle, možda monotono, nu mislim da je dio mojih komentara neloš.

+++
G. XY, već neko vrijeme čitam vaše tekstove, i slažem se unekoliko s Vašim stajalištima. Naravno, držim da su stavovi kako smo mi Hrvati vama-Srbima- “uzeli” jezik smiješni i absurdni. Mi smo, kao i većina zapadnih Slavena, imali pismenost i književnost na narodnom jeziku više stoljeća, a konačna standardizacije je samo završetak jednoga procesa- dok kod vas sve počinje od Vuka i ostalih.

No, da ne duljimo:

hrvatska ćirilica (bosančica, zapadna ćirilica) nije nikakav izum HAZU, već postoji kao priznati dio hrvatske baštine odavno. Njezini su spomenici Humačka ploča, listine kneza Đure Kačića iz 13. st. u Makarskoj i Dubrovniku, Povaljski prag i listina iz 1250., veći dio nadpisa na mramorovima, povelja Kulina bana, veći dio- ne sav- prepiske Dubrovnika i bosansko-humskih velmoža, Hvalov zbornik i znatan dio krstjanskih spisa, Poljički statut, dubrovački molitvenici i lekcionari iz 1512. i Libro od mnozijeh razloga 1520., golem korpus bosanskofranjevačkih pisaca iz 17. i 18. st.(Divković, Matijević, Margitić, Posilović, Papić, Lašvanin …). To je poznato i iz doba 19. stoljeća i nadalje, kad su ti spisi uvrštavani u antologije i prikaze hrvatske pismenosti i književnosti (Šurmin, Kombol, Krešimir Georgijević, Hercigonja, Herta Kuna, Slavko Ježić, Liberova “Povijest hrvatske književnosti” 1-5, Prosperov Novakova Povijest hrvatske književnosti,..te razni pretisci i obradbe te baštine, od Jagića i Račkog do Šidaka, Ignacija Gavrana, Ankice Nazor, Jagode Jurić- Kappel ili Darije Gabrić-Bagarić). Nema tu ništa novo ni urotničko.



Hroboatos
Posts: 565
Joined: 28 Sep 2011, 18:16

Post by Hroboatos » 20 Feb 2013, 17:07

Hrvati nisu tijekom Hrvatskoga narodnoga preporoda prihvatili Vukovu ćirilicu,jer sam je preporod autohtoni hrvatski pokret koji se “zagrijavao” od 1790-ih i o kom postoji opsežna knjiga povjesnika jezika i književnosti Franje Fanceva iz 1933., izdana u Zagrebu u ediciji JAZU “Građa za povijest književnosti hrvatske”, a i većina je Hrvata ionako u cijeloj sadašnjoj Hrvatskoj , Bosni i Hercegovini i dijelu Vojvodine (Bačka) pisala na latinici prije Gajeve reforme (npr. bitna djela lekskografije i književnosti od 1750-ih do 1830-ih sva su na latinici: rječnici Joakima Stullija i Ardellia della Belle, Josipa Voltića, Franje Appendinija, gramatike Relkovića, Šime Starčevića, Marijana Lanosovića, te svjetovna i vjerska djela Relkovića, Andrije Kačića Miošića, Matije Katančića, Pavla Rittera Vitezovića, Tituša Brezovačkog, Antuna Kanižlića, Vida Došena… O tom imate raspisano- iako sumnjam da Vam se da s tim daviti- u hrvatskim povijestima književnosti i jezika koje su izašle još u doba SFRJ, dakle do 1990, a od kojih se moderne razlikuju po detaljima i slobodi da se više ne piše po dikatu kojeg je određivala komunistička jezična politika- među inima “Putovima hrvatskoga književnog jezika” Zlatka Vincea; “Novi jezikoslovni ogledi” Radoslava Katičića; “Povijest hrvatske književnosti” Ive Frangeša; “Povijest hrvatske književnosti”, izdanje Liber, 1-5, “Povijest hrvatske književnosti do preporoda” Mihovila Kombola,..

Pokušat ću se još osvrnuti na neke Vaše primjedbe, no bez prevelikoga ulaženja u detalje, ali s podatcima i prikazom općega stajališta javnosti i jezikoslovaca. Prvi rječnici i hrvatske gramatike potječu iz doba davno prije Vuka Karadžića: prva je tiskana gramatika Kašićeva iz 1604., a rječnik Vrančićev iz 1595. Sve hrvatske gramatike do pobjede hrvatskih vukovaca u zadnjoj trećini 19. st. nasljeduju Kašićevu-npr. Della Bellina, Relkovićeva, Mažuranićeva ..i ostale, uz nužne ispravke; Hrvati i Srbi -susjedi- koji imaju uglavnom isti govorni jezik nisu isti narod kao što to nisu Nijemci i Nizozemci koji govore praktički istim “narodnim” jezikom, sjevernonjemačkim Plattdeutsch, jer nacionalnu pripadnost određuje sklop jezika, kulture, povijesnih tradicija kao i književnoga jezika; Srbi-katolici je moderan pojam i pojava koja je imala manji broj pristaša, a napose u Dubrovniku u zadnja dva desetljeća 19. st. i početkom 20. st. zbog više uzroka (o tom je fenomenu nedavno objavio veliku monografiju povjesničar iz Dubrovnika Nikola Tolja, što se može vidjeti na svemreži/internetu). Inače , entitet i kultura Srba-katolika ne postoji u 14., 15, 16., 17., …stoljeću jer se nijedna skupina ljudi nije izjednačivala sa srpskim narodom i istodobno bila srpske narodne svijesti, te to oprimjerila u kulturnim proizvodima; nitko od Hrvata ne misli da je srpski jezik bio Hrvatima prihvatljiv- to je hrvatski jezik, koji je u raznim stilizacijama kao takav postojao u obliku prepoznatljivoga vernakulara od najkasnije 13. stoljeća. Sami Hrvati su svoj jezik, u književnim djelima, kao i filološkim, zvali osim hrvatskim imenom, također i slovinskim (to je općeslavenski u ikavskom izgovoru), ilirskim , pa katkad i dalmatinskim, bosanskim ili slavonskim. Tu je slavistika kraja 18. i početka 19. stoljeća napravila velike pogrješke, pokušavši nametnuti srpsko ime djelima autora koji sami sebe zovu Hrvatima i svoj jezik hrvatskim, neovismo o tom radi li se o čakavskom, štokavskom, kajkavskom narječju ili intedijalektu tih triju narječja (npr. svoj jezik hrvatskim zovu Marko Marulić Splićanin, Hanibal Lucić Hvaranin, Nikola Nalješković i Dominko Zlatarić Dubrovčani, Filip Grabovac Vrličanin, Augustin Vlastelinović Sarajlija,…).

Djela u kojima je obrađena problematika imena hrvatskoga jezika brojna su, a najvrjedniji je spis najvećega živućega hrvatskoga filologa Radoslava Katičića: “Slověnski i hrvatski kao zamjenjivi nazivi jezika hrvatske književnosti”, časopis Jezik, br. 4, 1989. Zato je i istaknuti slovenski slavist Matija Murko, profesor Karlova sveučilišta u Pragu, u svom djelu o protureformaciji u južnoslavenskim zemljama, objelodanjenome na njemačkom 1927. i napisao da su od 16. do 18. stoljeća pojmovi za jezik- hrvatski, slovinski i ilirski, značili jedno te isto.