Možda će vas zanimati

O duhovnim i materijalnim dobrima
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

09 Dec 2017, 20:02

Ne mogu reći da Wikipedia baš ništa ne zna o ovome pa otvaram posebnu temu. Ako netko ima bolju ideju za naslov, slušam. :)

U međuvremenu počinjem s prvom pričom.


User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

09 Dec 2017, 20:05

Slijepi miš

Svi smo se toga igrali, ništa posebno. Ne znam zabavljaju li se klinci tako i danas, recimo, u vrtićima, a ako se i zabavljaju, kako tete tu igru zovu. Šišmiš je bez veze jer ne naglašava privremenu „sljepoću“ zbog poveza na očima, a slijepi miš baš i nije hrvatski. :D

Svejedno. Igra je vrlo stara. Najprije je to doista bila dječja igra, a onda su je preuzeli odrasli. Pod nazivom brončana muha (χαλκῆ μυῖα) igrala se u antičkoj Grčkoj, a spominju je Svetonije i Polideuk. Cilj igre bio je uhvatiti nekoga od suigrača, no nije bilo nužno prepoznati ga: „slijepi miš“ trčao je za suigračima i izvikivao stih „trčim za brončanom muhom“, a suigrači su mu odgovarali drugim stihom: „samo ti trči, uhvatiti je nećeš“. Usto su ga dražili udarajući ga vrpcama od papirusa. Stihovi su bili u anapestičkom katalektičkom dimetru, ali to vas vjerojatno baš puno i ne zanima. :cerek:
Image
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

09 Dec 2017, 20:09

Ne znam kako se i je li se ikako zvala ta igra na francuskome prije 16. stoljeća, no odonda se zove le colin-maillard. Isto tako ne znam je li se riječ pojavila kod nekoga drugog pisca, no kod Rabelaisa se sigurno može pronaći. Nikakvo čudo! Francuski mu duguje nemali dio svojega leksika. Akademijin rječnik navodi dosadnu etimologiju tvrdeći da je riječ sastavljena od Colin (deminutivni oblik od imena Nicolas) i prezimena Maillard, osim ako, kažu francuski akademici, nije u pitanju izvedenica od riječi le mail (malj) pa bi onda u pitanju bio nadimak.

Legenda o divu koji se zvao točno kao i igra, dakle, Colin-Maillard opisana je u jednoj od posljednjih chansons de geste odnosno pjesmama ili spjevovima o junačkim djelima: Geste de Liège, napisane u 14. stoljeću. Poslije toga chansons de geste zamjenjuju se romanima u prozi.
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

09 Dec 2017, 20:13

Dakle, naš se div zapravo zvao Johan Coley odnosno Jean Colin, ovisno o tome s koje se strane granice gleda, a živio je u 10. stoljeću u grofoviji Huy. Rodio se u plemićkoj obitelji, vjerojatno šljivarskoj, ali je do tridesete godine uspio sprčkati obiteljski imutak pa se odlučio prihvatiti zidarskoga posla, kao što vidimo na prvoj sličici u stripu. Strip govori o bitnim trenucima u njegovu junačkome životu, a ja ću vam ga pokušati prepričati.


Image
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

09 Dec 2017, 20:17

Godine 998. Lambert I. Bradati, grof od Louvaina, grada koji danas poznajemo pod nazivom, odlučio je svojoj grofoviji pripojiti i Liège. To je, jasno, značilo rat u koji se nisu uključili samo vitezovi. Tako je i Jean Colin / Jehan Coley ostavio špahtlu, ali je sa sobom ponio zidarski čekić koji se onda nazivao maillet. Vidite već kamo to vodi. :mig:

Kao što smo rekli, dečko je bio pravi div. Legenda kaže da je bio visok deset stopa, što je, prema svakome računanju, otprilike tri metra, koji centimetar manje ili više. A čekićem je opako mahao (treća sličica) i borio se pod zastavom kneza-biskupa Notgera odnosno Notkera, opet ovisno o tome s koje strane granice gledamo. Ukratko, za pobjedu je upravo on najviše zaslužan. I sam je Lambert Bradati u borbi umalo stradao od njegove ruke, ali se izvukao s ranom i gubicima od 20.000 ljudi. :eek:

Poslije bitke dao ga je knez pozvati k sebi te ga zapitao (četvrta sličica): „Tko si ti što si bez oružja i oklopa pobijedio oštre mačeve za koje se tako skromno oruđe pokazalo kobnijim od kopalja mojih vitezova?“ – „Ime mi je Jean Colin“, skromno će zidar, „a to što sam ovim jadnim oruđem oborio pokojeg neprijatelja znači da mi je Bog vodio ruku i da je vaša stvar pravedna.“ :durica:

Na petoj ga je sličici knez proglasio barunom i za ženu mu dao kćer „ovdje prisutnoga gospodara Arnaulda“. Cura se zvala Jeanne. Potom je na šestoj sličici izišao iz šatora – nema slika vjenčanja ni prve bračne noći, žalim! – uz opće odobravanje, a od toga dana više ga nisu zvali Jean Colin, nego Colin-Maillard ili Le Grand Maillard (Veliki Maillard), prema oruđu kojim je izvojevao pobjedu.

Naš će junak ubuduće sudjelovati u brojnim bitkama, a sve u obrani kneževine Liège – nedajbože da bi biskupi išli u kakav osvajački pohod. :raspa: Ne zna se točno kada je stradao: moglo je to biti 1015. kod Florennesa, gdje se sukobio sa svojim starim neprijateljem Lambertom Bradatim, ili pak u borbi s Frizijcima 1017. Uglavnom, kaže legenda da je u jednome trenutku skinuo kacigu ne bi li otro znoj s čela pa je neki vrsni protivnički strijelac ulučio zgodu i pogodio ga strijelom u desnu zjenicu, a malo potom i u lijevu te ga tako oslijepio. Nakon što nam kroz glavu proleti Legolasova slika, zapitat ćemo se jesu li to zbilja bili luk i strijela ili špriherica: već bi se prva strelica zabila dublje od zjenice i dokrajčila Velikoga Maillarda. No u legende se ne sumnja, a priča dalje ide ovako.

Na sedmoj sličici hrabri Maillard čupa strijelu iz oka, a na osmoj se nastavlja naslijepo boriti. Dvojica likova iza njegovih leđa kao da mu šapću na koju stranu treba zamahnuti. Krasni suborci! Sada znamo zašto se igra zove onako kako se zove, a tom su prilikom, kako se čini, postavljena i pravila: čas ga je jedan neprijatelj dozivao zdesna, čas drugi izazivao slijeva, sve uz neizbježno ranjavanje. Nimalo viteški. :crying: Mahao je čekićem na sve strane, ali se napokon izmorio i podlegao: tužan svršetak za plemenitoga ratnika. :mama:

Deveta sličica prikazuje klince u igri slijepoga miša, sudeći po odjeći, negdje krajem 19. ili početkom 20. stoljeća. No ni u međuvremenu nije se stajalo skrštenih ruku. Doslovce. :p
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

09 Dec 2017, 20:22

Početkom 16. stoljeća stanoviti je Pierre Sala, antikvar i sobar Luja XII: objavio knjigu pjesama pod naslovom Petit livre d'amour (Knjižica o ljubavi), bogato ilustriranu. Na jednoj od slika prikazana je igra slijepoga miša. Ne treba puno mašte da pogodimo čemu je ova igra zapravo služila: kanaliziranju izvanbračne seksualnosti, a bračna navodno nije ni postojala – ruka se mogla slučajno omaknuti i završiti u gospinu dekolteu.

Image

S vremenom je ova društvena igra razrađena pa su se smišljale i kojekakve podvale. Mislim da objašnjenje nije potrebno, a očito je da se svi dobro zabavljaju smijući se nasamarenome slijepom mišu.

Image

Gravura iz 17. stoljeća
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

09 Dec 2017, 20:41

Već se u 18. stoljeću pojavila varijanta pod nazivom le colin-maillard assis (sjedeći slijepi miš ili slijepi miš na sjedećke). Igralo se tako da bi osoba s povezom sjela u krilo nekome od suigrača ili nekoj od suigračica te je pipala guzom pokušavajući pogoditi o kome je riječ. Prema šuškanju tkanine ili prema drugim pokazateljima trebalo je iznaći rješenje. I još kažu da je twerk današnja izmišljotina! :bicedobro:


Image

Fragonard: Le Colin-Maillard

Igra se nastavila i u 19. stoljeću...

Image

Bez ruku, rekli smo!

No Francuzi ne bi bili Francuzi da se nakon Krimskoga rata nisu zezali na račun Kozaka.

Image

Daumier: Ruski slijepi miš

That's all Folks! Bar za danas. Ili za ovaj put. :)
User avatar
Stitch
Head Honcho
Posts: 16389
Joined: 17 Sep 2011, 23:06
Has thanked: 42 times
Been thanked: 31 times
Gender:
Contact:

09 Dec 2017, 20:58

Super tema. :top:
Potpisi su za budale.
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

09 Dec 2017, 21:49

Stitch wrote:
09 Dec 2017, 20:58
Super tema. :top:
Samo da uhvatim vremena za nastavak. Ili da se još tkogod uključi. :)
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

18 Dec 2017, 19:46

Ne pada mi na pamet pisati o francuskoj književnosti, kao ni o lektiri pa ću Flauberta strpati ovamo. Dakako, Gospođa Bovary.

Image

Ovisno o izdanju, kao i o tome je li tekst popraćen predgovorom, bilješkama, bibliografijom i tumačenjima, jesu li mu pridodani spisi sa suđenja te je li obogaćena ilustracijama, Flaubertova Gospođa Bovary varira u pogledu broja stranica. Najopsežnije izdanje koje sam uspjela izguglati ima nekih 550 stranica, a i to ovisi o formatu. Preračunato u autorske kartice, ono od 1800 slovnih mjesta, dobivamo rezultat od 380 kartica. Otprilike. Da bi tih 500-tinjak stranica odnosno 380-ak kartica, plus-minus razni dodaci, ugledalo svjetlo dana, Flaubert se bome pošteno namučio. Knjiga se rađala više od četiri godine, točnije, 53 mjeseca, a za to je vrijeme Flaubert ispisao 1788 stranica. Rukom.

Ispisao, iskrižao pa ponovo pisao…

Image
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

18 Dec 2017, 19:51

Pisao je teško, a bio je i cjepidlaka. Negdje je sam rekao da točno zna kako treba pisati, samo još mora u tome uspjeti. :D Za razliku od Balzaca koji je u pet noći znao napisati 200 stranica, poslati ih u tiskaru pa onda ispravljati špalte jer bi tiskari redovito pogrešno pročitali njegove črčkarije ili od Hugoa koji bi prije doručka bio u stanju napisati stotinjak aleksandrinaca, i to praktički bez ispravka, Flaubert je uspijevao napisati maksimalno dvije stranice dnevno, od čega bi sutradan polovicu poderao i bacio.

Čak će i onome tko ne zna francuski biti jasno kako je to izgledalo pogleda li prikaz rukopisa objavljen na netu: krenite lijevo od riječi feuilleter pa će vas link odvesti na popis gdje možete pratiti Flaubertove črčkarije, prepisivačevu verziju te ispravljene špalte. Verzija objavljena 1856. u nastavcima u La Revue de Paris nije konačna, a nije konačna ni ona koja je objavljena iduće godine kao knjiga. Koliko pamtim, tek je 1877. objavljen konačan i potpun tekst.

Gospođa Bovary nije Flaubertov prvi roman, ali je prvi tekst pri čijem je pisanju zastao izričito se brinući o stilu. Pjesnikinji Louise Colet, koja mu je u tome trenutku bila i ljubavnica, i to po drugi put, piše u rujnu 1851.: J’ai commencé hier au soir mon roman. J’entrevois maintenant des difficultés de style qui m’épouvantent. (Sinoć sam počeo pisati svoj roman. Već sada, u vezi sa stilom, nazirem poteškoće koje me užasavaju.) Nekoliko mjeseci prije toga bio je završio Iskušenje sv. Antuna, djelce na kojemu je iznimno dugo radio i koje je smatrao svojim najuspješnijim ostvaranjem. Jaoj! Kada ga je na čitanje dao dvojici svojih prijatelja i pisaca, Louisu Bouilhetu i Maximeu Du Campu, vratili su mu tekst nakon nekoliko dana uz preporuku da rukopis spali. :rolleyes: Budući da su mu ipak bili dobri frendovi, predložili su mu da napiše nešto posve drukčije, bez podlijeganja romantizmu, pa makar mu kao inspiracija poslužila kakva vjestica iz crne kronike. Poslije će Flaubert, bar tako tvrdi Du Camp, inače vlasnik i izdavač časopisa La Revue de Paris gdje je Gospođa Bovary prvi put objavljena, izjaviti kako ga je to izliječilo od raka lirizma. Točnije: J'étais envahi par le cancer du lyrisme, vous m'avez opéré ; il n'était que temps, mais j'en ai crié de douleur. (Mnome je bio ovladao rak lirizma, operirali ste me; bilo je za to i krajnje vrijeme, no ipak sam vrištao od boli.)

Nije Flaubert uzalud bio liječnički sin! :mig:
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

18 Dec 2017, 19:54

I tako je nastala Gospođa Bovary. Točnije – nastajala je, dugotrajno, mučno i bolno, ali na kraju uspješno. Vrlo uspješno. Flaubert se zapravo sam operirao od lirizma, stvorio antibalzakovski roman – da, stari je Honoré, unatoč svemu svojem promatračkom daru i smislu za realistične detalje, u duši ostao nepopravljivi romantičar! – a Flaubert je doslovce secirao stvarnost. Poslušao je frendove, potražio i pronašao dvije vijesti iz crne kronike, jednu o ženi koja je čeznula za uzbuđenjima, trošila i zaduživala se, a nakraju se i otrovala, te drugu o ženi koja je upadala iz jedne ljubavne afere u drugu, nakraju zapala u dugove, krivotvorila punomoć prema kojoj je mogla slobodno raspolagati obiteljskim (čitaj: muževljevim) prihodima, a muž je za sve doznao tek pošto im je kuća prodana – ta je priča završila razvodom, u svojemu sjećanju potražio uspomene na djetinjstvo i mladost – na prijatelja koji se prokurvao u Parizu, baš kao i Emmin Léon, na doktora Duvala koji je bio učenik tate Flauberta, kao i mjesto zbivanja: Gornja Normandija, okvir koji obuhvaća sve gradiće i gradove – Tostes u kojemu Charles započinje liječničku karijeru, Yonville kamo će se mladi par preseliti te, dakako, Rouen. Roman je, međutim, daleko od toga da bude autobiografski, dozlaboga je pronicljiv i precizan.

Pustimo Emmu, pogledajmo Charlesa. Nije ubio prvu ženu, ali jedva je dočekao da umre. Nakon njezina pogreba vraća se kući, gdje nikoga ne nalazi – čudna mi čuda! – pa odlazi u bračnu spavaonicu, ondje ugleda pokojničinu kućnu haljinu i do večeri ostaje „izgubljen u bolnim mislima“. Elle l'avait aimé, après tout. (Najzad, ona ga je ipak ljubila.) I to je sve njegovo žalovanje.

Otprilike slično secirani su reakcije i prikazi svega s čime se susrećemo u romanu. Namjerno ne kažem „osjećaji i zbivanja“.Vjerojatno su upravo zbog toga čitatelji, a poslije i suci shvatili koliko je ovaj roman poguban za visoko mišljenje o sebi što ga svatko od nas ima, poguban za visoko mišljenje o društvu kao ljudskoj zajednici, koliko ukazuje na to da smo pod kožom svi krvavi – nastavi niz. I još je k tomu čitljiv, a nije dosadna filozofska rasprava. Što ćeš s time drugo nego zabraniti?
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

18 Dec 2017, 20:00

Već Du Camp u predizdanju izbacio prizor u kočiji, prizor u kojemu najerotičnija rečenica glasi: Une fois, au milieu du jour, en pleine campagne, au moment où le soleil dardait le plus fort contre les vieilles lanternes argentées, une main nue passa sous les petits rideaux de toile jaune et jeta des déchirures de papier, qui se dispersèrent au vent et s'abattirent plus loin, comme des papillons blancs, sur un champ de trèfles rouges tout en fleur. (U jednom se trenu, u pol bijela dana, nasred polja, u času kada je sunce najjače zabadalo zrake u stare posrebrene ulične svjetiljke, jedna gola ruka pomoli ispod zastora od žuta platna i baci poderane komadiće papira što se raspršiše na vjetru i poput bijelih leptira popadaše nešto dalje po polju crvene djeteline u punom cvatu.) Zbog čega je Flaubert malo popizdio i zatražio da se u narednome broju zbog toga objavi isprika.
Svejedno, ostalo je i previše toga što nije baš naišlo na opće odobravanje. Ipak, ova dva odlomka iz presude sjajno iznose kako definiciju realizma, tako i ocjenu Flauberta kao pisca:

S obzirom na to da nije dopušteno, pod izlikom opisivanja karaktera ili lokalne boje, prikazivati u njihovim zastranjivanjima postupke, riječi i vladanje likova koje je pisac stavio sebi u zadatak opisati; da bi takav sustav, primijenjen na djela ljudskog duha kao i na proizvode lijepih umjetnosti, vodio k realizmu koji bi bio nijekanje lijepoga i dobroga i koji bi, stvarajući djela jednako uvredljiva za pogled kao i za duh, počinjao neprestane povrede javnog morala i dobrih običaja (...)

No, s obzirom na to da je djelo čiji je Flaubert pisac, djelo koje je čini se, dugo i ozbiljno rađeno s gledišta književnoga i s gledišta proučavanja karaktera; da su odlomci na koje ukazuje odredba o upućivanju pred sud, ma koliko da zaslužuju prijekor, malobrojni, ako ih se usporedi s opsegom djela; da ti odlomci, bilo po idejama koje izlažu bilo po situacijama koje predočuju, ulaze u sastav karaktera koje je pisac htio opisati, preuveličavajući ih doduše i prožimajući ih vulgarnim i često sablažnjivim realizmom (...)


Gadno, ha?

A ipak u cijelome se romanu ama baš ništa ne događa. Nižu se opisi i likovi, odnosi među njima, ali nema uzvišene napetosti, božanske jeze, ništa nas ne dovodi do katarze. Dokumentarac, ukratko. No kako sjajno napisan!
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

18 Dec 2017, 20:10

Stil je, kao što sam rekla, Flaubertu bio glavno pitanje, čak možda i opsesija. Neprestano je tragao za le mot juste (pravom riječju) nastojeći stvoriti un style juste (pravi stil, točan stil, stil koji pogađa u pravo mjesto) umjesto „lijepoga stila“, stila koji će se čitateljstvu sviđati.

U jednome od pisama već spomenutoj Louise Colet kaže ovako:

Ce qui me semble le plus beau, ce que je voudrais faire, c’est un livre sur rien, un livre sans attache extérieure, qui se tiendrait de lui-même par la force interne de son style, […] un livre qui n’aurait presque pas de sujet ou du moins où le sujet serait presque invisible. (Ono što mi se čini najljepšim, ono što bih htio stvoriti, to je knjiga o ničemu, knjiga bez izvanjske vezanosti, koja bi se sama po sebi držala na okupu zahvaljujući unutarnjoj snazi svojega stila, [...] knjiga koja gotovo da i ne bi imala teme ili bar takva u kojoj bi tema bila gotovo nevidljiva.)

Što ga nipošto nije spriječilo da sve u svojemu romanu secira, a tako glasi i potpis ispod karikature Achillea Lemota iz 1869.: Flaubert secira Gospođu Bovary.

Image

Ono što je uspio sadržajno, Flaubert se iz petnih žila trudio postići i u pogledu jezika. Nije podnosio stilske figure – aliteracije, asonance, ponavljanja. Cjepidlački je u rukopisu ispravljao fit-il u dit-il i obratno – oba glagola znače jedno te isto, prvi bi se na hrvatski mogao prevesti kao „na to će on“, a drugi kao „reče on“, ali se u francuskome razlikuju samo u jednome jedinom fonemu. Na ustrajno izostavljanje veznika „i“, kao i na osobitosti u uporabi glagolskih vremena, ukazao je Proust, unatoč tomu što, prema vlastitoj izjavi, „pretjerano ne voli Flauberta“: veznika „i“ nema tamo gdje bi ga svatko drugi normalno upotrijebio. Rezultat je svojevrsna parataksa, rečenični niz, i to tamo gdje bismo prema svim pravilima, a zna se da su Francuzi majstori pravilâ, očekivali zavisno složenu ili bar nezavisno složenu rečenicu. Potkraj romana, nakon svih sintaktičkih akrobacija, uporabe aorista, imperfekta, pluskvamperfekta, konjunktiva, kondicionala, sudbina se male Berthe, Emmine kćeri koju tetka ne može valjano uzdržavati, opisuje prezentom, i to odmah nakon rečenica u kojima su uredno upotrijebljeni aorist i imperfekt (kao zamjena za francuski particip sadašnji):

Quand tout fut vendu, il resta douze francs soixante et quinze centimes qui servirent à payer le voyage de mademoiselle Bovary chez sa grand-mère. La bonne femme mourut dans l'année même; le père Rouault étant paralysé, ce fut une tante qui s'en chargea. Elle est pauvre et l'envoie, pour gagner sa vie, dans une filature de coton. (Kada sve bi rasprodano, ostade dvanaest franaka i sedamdeset i pet centima, čime se plati put gospođice Bovary k njezinoj baki. Dobra žena umrije još iste godine, a kako čiča Rouault bijaše uzet, brigu za malu preuze jedna tetka. Siromašna je pa djevojčicu, da zasluži svoj kruh, šalje u predionicu pamuka.)
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

18 Dec 2017, 20:17

No, da ne bi sve tako „nesretno“ završilo, našla se dobra duša – Amerikanka, jašta! – koja se potrudila napisati nastavak pod naslovom Madame Bovary's Daughter. I ne pada mi na pamet da to čitam. :mad:

O bovarizmu mi se ne da. Guglajte. Vjerujem, međutim, da ćete se složiti sa mnom u jednome: sva je sreća što se Gospođa Bovary priznaje kao remek-djelo francuske književnosti, a Flaubert kao klasik francuskoga realističkog romana, inače bi možda i danas bila predmetom sudskoga procesa. Ipak, zahvaljujući današnjim hrvatskim dušobrižnicima, možda knjigu i izbace s popisa školske lektire. Tko zna? :cheer:
User avatar
Zmaj021
Posts: 3509
Joined: 25 Oct 2011, 17:51

18 Dec 2017, 20:31

zavodljivo. :cerek:
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

18 Dec 2017, 21:04

Zmaj021 wrote:
18 Dec 2017, 20:31
zavodljivo. :cerek:
:B
User avatar
Riona
Posts: 4078
Joined: 25 Feb 2017, 09:01
Location: Zagreb

21 Dec 2017, 10:27

MmeTipfeler wrote:
18 Dec 2017, 20:17
No, da ne bi sve tako „nesretno“ završilo, našla se dobra duša – Amerikanka, jašta! – koja se potrudila napisati nastavak pod naslovom Madame Bovary's Daughter. I ne pada mi na pamet da to čitam. :mad:

O bovarizmu mi se ne da. Guglajte. Vjerujem, međutim, da ćete se složiti sa mnom u jednome: sva je sreća što se Gospođa Bovary priznaje kao remek-djelo francuske književnosti, a Flaubert kao klasik francuskoga realističkog romana, inače bi možda i danas bila predmetom sudskoga procesa. Ipak, zahvaljujući današnjim hrvatskim dušobrižnicima, možda knjigu i izbace s popisa školske lektire. Tko zna? :cheer:
kakva udica i nitko nita? :zubo:
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

21 Dec 2017, 13:03

Riona wrote:
21 Dec 2017, 10:27
kakva udica i nitko nita? :zubo:
Svi su pozaspali nakon prvoga posta, a Željkica ratuje s Fejsom i nema vremena za lektiru. :raspa:
User avatar
Riona
Posts: 4078
Joined: 25 Feb 2017, 09:01
Location: Zagreb

22 Dec 2017, 13:21

MmeTipfeler wrote:
21 Dec 2017, 13:03
Svi su pozaspali nakon prvoga posta, a Željkica ratuje s Fejsom i nema vremena za lektiru. :raspa:
nije zaspo, ko je zaspo!?
:durica:
Željkica?
User avatar
MmeTipfeler
Posts: 9913
Joined: 23 Mar 2012, 21:20

22 Dec 2017, 21:24

Riona wrote:
22 Dec 2017, 13:21
Željkica?
Pa Željkica, bona. Ko ne zna Željkicu? :eek:
User avatar
Riona
Posts: 4078
Joined: 25 Feb 2017, 09:01
Location: Zagreb

22 Dec 2017, 22:24


MmeTipfeler wrote: Pa Željkica, bona. Ko ne zna Željkicu? :eek:
A, sta ces. :tuzni:

Sent from
T

User avatar
Stitch
Head Honcho
Posts: 16389
Joined: 17 Sep 2011, 23:06
Has thanked: 42 times
Been thanked: 31 times
Gender:
Contact:

23 Dec 2017, 11:38

Evo, uživaj. ;)
Potpisi su za budale.
User avatar
Riona
Posts: 4078
Joined: 25 Feb 2017, 09:01
Location: Zagreb

23 Dec 2017, 14:57

A taaaa Zeljkica!


Sent from
T

Post Reply