Gledam malo neke srpske knjige- sad će im sajam ili jest- pa rekoh: te cijene su upravo smiješne (možda za nas). Znam da naši izdavači stalno jadikuju, no možda to i nije bez veze.
Na primjer, MH je u ediciji "Stoljeća hrvatske književnosti" prosječno izdavala godišnje 5-8 knjiga, a 2017- ništa, možda jednu. Čudi me da nijedna vlada ne može riješiti to pitanje koje, glede financija, nije nešto silno teško. Budući da ne vjerujem u urote- ne znam što da kažem ...
Hrvatsko izdavaštvo
- judolino
- Swine Who Must Be Obeyed
- Posts: 6223
- Joined: 25 Sep 2011, 09:03
Ne trebaš ništa reći, jebeš knjige.
Treba šatordžijama kupit limuzine, nismo se za knjige borili.
Proklet bio Tito i njegovo opismenjavanje, živili fejzbuk i cajke!
Treba šatordžijama kupit limuzine, nismo se za knjige borili.
Proklet bio Tito i njegovo opismenjavanje, živili fejzbuk i cajke!
- MmeTipfeler
- Posts: 9913
- Joined: 23 Mar 2012, 21:20
I za Jugoslavije se daleko više knjiga izdavalo u Srbiji nego u Hrvatskoj, a tržište je bilo zajedničko i bez jezičnog ustručavanja. Međutim, sjetite se kada je BIGZ krenuo sa svojom džepnom bibliotekom, a koliko je godina trebalo Crnkoviću da se zbrkne i napravi nešto slično s Evergrinom i Itd.-om (ne sjećam se više kako se točno ta biblioteka pisala, samo znam da je imala uvez za popizdit), ali ni izdaleka tako dosežno. Dečje novine iz Gornjeg Milanovca izdavale su kaubojce i slične pizdarije, što se sve prodavalo k'o alva, a od viška zarađenih para izdavala ozbiljnije tekstove za malobrojnu publiku. Mi smo uvijek bili nekako ukočeni, i to ne samo kao izdavači, nego i kao kupci: knjiga je morala biti tvrdo ukoričena inače nije bila zanimljiva. O politici u stranom izdavaštvu - izdaj tvrdo ukoričenu knjigu, prodaj to izdanje, pokrij troškove, a od zarade izdaj isto to kao džepno izdanje. Od čega praktički samo zarađuješ.
Naši izdavači samo nastavljaju dosadašnju hrvatsku tradiciju.
Naši izdavači samo nastavljaju dosadašnju hrvatsku tradiciju.
-
- Posts: 565
- Joined: 28 Sep 2011, 18:16
Ovdje ima dosta istine, no mislim da su stvari složenije. Budući da sam kao mladac imao dosta dobar pristup knjigama i knjižnoj produkciji raspadajuće Yu, rekao bih nekoliko stvari:MmeTipfeler wrote: ↑22 Oct 2017, 17:30I za Jugoslavije se daleko više knjiga izdavalo u Srbiji nego u Hrvatskoj, a tržište je bilo zajedničko i bez jezičnog ustručavanja. Međutim, sjetite se kada je BIGZ krenuo sa svojom džepnom bibliotekom, a koliko je godina trebalo Crnkoviću da se zbrkne i napravi nešto slično s Evergrinom i Itd.-om (ne sjećam se više kako se točno ta biblioteka pisala, samo znam da je imala uvez za popizdit), ali ni izdaleka tako dosežno. Dečje novine iz Gornjeg Milanovca izdavale su kaubojce i slične pizdarije, što se sve prodavalo k'o alva, a od viška zarađenih para izdavala ozbiljnije tekstove za malobrojnu publiku. Mi smo uvijek bili nekako ukočeni, i to ne samo kao izdavači, nego i kao kupci: knjiga je morala biti tvrdo ukoričena inače nije bila zanimljiva. O politici u stranom izdavaštvu - izdaj tvrdo ukoričenu knjigu, prodaj to izdanje, pokrij troškove, a od zarade izdaj isto to kao džepno izdanje. Od čega praktički samo zarađuješ.
Naši izdavači samo nastavljaju dosadašnju hrvatsku tradiciju.
* dobar dio sadašnjice nema veze s onim u Yu. Propale su skoro sve velike izdavačke kuće (Otokar Keršovani, Naprijed, Veselin Masleša, Vuk Karadžić-Jugoslavija,...)
* vjerojatno su dio srpske kulturne tradicije improvizacije, "muvanje" i domunđavanje. Njihova izdanja i u Yu su bila- čast iznimkama- neka raspadljiva, lošega dizajna, muljavo-spetljana... no imali su nos za brzi biznis. Recimo, srpski su izdavači imali njuha za Hessea, Castanedu i slične burgije. Hrvatsko ondašnje izdavaštvo je bilo nekoliko kopalja iznad srpskog glede, recimo tako, visoke kulture- u beletristici to su bila izabrana ili sabrana djela Prousta, Camusa, Kafke, Faulknera, Garcie Marqueza, Borgesa, Joycea, Lawrencea,... dok su hrvatska izdanja, npr. Dostojevskoga, Stendhala i sl. bila bolja od srpskih (o Karlu Mayu i Zane Grayu da i ne govorimo).
Sumarno, hrvatske su knjige na nešto ličile i bile i vizualno puno bolje, a o prijevodima (kad se radilo o prevedenim djelima) da i ne govorimo. Točno je da je dio knjiga u SFRJ bio isključivo na srpskom (Jansonova istorija umetnosti), no tu bi se dalo pričati o centralizmu i ostalom.
* ti su se trendovi unekoliko zadržali. No, u novom društvenom ustroju - koliko vidim- kod komšija na istoku nije bilo tako centralizatorskih zakonskih odredaba koje bi gušile male izdavače, pa je tako kod njih i opstalo manje-srednje izdavaštvo, dok je kod nas upropaštavano u zadnjih nekoliko godina- bilo je solidno do 2005-2010. Ugasio se ili prestao je s radom oveći dio manjih izdavača koji bi uspjeli da nisu ugušeni nametima. To nema veze s njuhom za dobar posao- konačno, piraterija je i dalje srbijanska odlika par excellance- nego s običnim zakonodavstvom koje u RH pomaže monopol velikih kuća.
-
- Posts: 565
- Joined: 28 Sep 2011, 18:16
Da dopišem i još nekoliko asocijativnih stvari, tek tako, bez neke dublje analize. Nešto što sam primijetio ili mi je palo na pamet, što se interesa tiče (raznih).
* čitajući i starija izdanja iz Yu, očigledno je da se zbio prijevrat negdje 1970-80. Od tada izdanja svega postaju življa, vizualno bolja, a rekao bih i hrvatskija u jeziku (napose prijevodi). Knjige iz 1960-ih, uz manje iznimke, bile su dosta sive, kilave, dosadne, nikakve... O onima prije da i ne pričamo.
* sigurno je da postoje razlike u mentalitetu i nacionalnoj kulturi. Srbi se nešto muvaju i aktivniji su, a kod nas je sve ukočenije. No naše su knjige bile i ostale razvidno vizualno bolje i privlačnije, dok su njihove neke nikakve, dosta je mekoukoričenih s jadnim ljepilom koje se raspadnu čim ih otvoriš i sl. O prijevodima da ne govorim- meni su njihovi praktički svi slabiji, pa čak i oni hvaljeni, recimo Mićevićev prijevod Villona naspram Rabadanova.
* nerazmjer se vidi u polju koje je i tema nekih slijedova, naime povijest nacionalnoga jezika. Imao sam u rukama i pročitao- ili prelistao ozbiljnije- glavne knjige, i njihove i naše. Naše su puno bolje sadržajno (ne bih sad o slabostima), no posebice su vizualno za njih stratosfera. Srpske knjige o povijesti nacionalnoga jezika su dvije od Pavla Ivića, zatim po jedna od A. Milanovića i A. Mladenovića, a sad je izašla i neka od Jelice Stojanović. To je sve jad jadova. Kod nas to su Moguševa, zatim ukoričena dva puta Brozovićeva studija iz 1978, pa Katičićeva, enciklopedijska izdanja croatica.hr o povijesti i pisanoj kulturi, pa Vinceova, .. To je za naše komšije 22. stoljeće. No- te su knjige i skupe, veći dio njih. Slično je i s djelima iz povijesti, kulture itd.
Na primjer, prijevodima Le Goffa, Eliadea, Campbella, Braudela, Mumforda, Fukuyame, Raymonda Arona, Kissingera, .. dok- koliko znam- cjelovitih srpskih prijevoda Dantea, Montaignea, Tassa, Beowulfa, arapskih filozofa, .. ni nema, ili su tek u začetku.
* no- dosta o komšijama i komparacijama. To da se čitateljsko tržište smanjilo jedna je od post-Yu iluzija. Sad ima i više i bolje knjiga, i bolji je jezik i zanimljiviji su i privlačniji naslovi. U doba SFRJ ipak je svatko preferirao "svoje", pa su se knjige tako i prodavale. Ono što stvara iluziju o nekoj većoj čitanosti u Yu promjene su u kulturi- prevlast audiovizualnih medija i propast "klasične" knjige tipa enciklopedija i sabranih djela. Bolja i jača TV i internet su glavni činitelji navodnoga smanjenja čitanja, a ne razlaz Yu. Norvežani su veliki čitači, a mala su - brojem naroda- zemlja. Razlog je u dobroj plaći i standardu, jer je jasna korelacija između visokog standarda, dijela stanovništva koje ima visokoškolsku diplomu (kod Skandija preko 40%), a manji u brojnosti (npr. u SAD je razina čitateljstva kao u 3. svijetu).
Kod nas je atak na izdavaštvo u tom što su kod nas zakonima i lobiranjem potisnuti ili uništeni manji izdavači, a tradicionalno financiranje koje je zapravo produžetak onoga socijalističkoga, i dalje u svijesti ljudi, a i u praksi, funkcionira kao ideal. Raskorak je između "nacionalnoga programa" financiranja knjiga- što je ostvarivo jer tu uopće nije potreban neki velik novac- i parole o knjizi kao isključivo tržišnom proizvodu, što u zbilji dovodi do osiromašenja i propadanja. Ili ukratko- sve je rješivo ako se ne igra priča ultraliberalnog kapitalizma s burazerskim socijalističkim rodoslovljem, nego državno-pokroviteljskoga (bar za značanija i važnija izdanja) u spoju s razumnijim zakonodavstvom koje bi bilo antimonopolistički orijentirano.
* čitajući i starija izdanja iz Yu, očigledno je da se zbio prijevrat negdje 1970-80. Od tada izdanja svega postaju življa, vizualno bolja, a rekao bih i hrvatskija u jeziku (napose prijevodi). Knjige iz 1960-ih, uz manje iznimke, bile su dosta sive, kilave, dosadne, nikakve... O onima prije da i ne pričamo.
* sigurno je da postoje razlike u mentalitetu i nacionalnoj kulturi. Srbi se nešto muvaju i aktivniji su, a kod nas je sve ukočenije. No naše su knjige bile i ostale razvidno vizualno bolje i privlačnije, dok su njihove neke nikakve, dosta je mekoukoričenih s jadnim ljepilom koje se raspadnu čim ih otvoriš i sl. O prijevodima da ne govorim- meni su njihovi praktički svi slabiji, pa čak i oni hvaljeni, recimo Mićevićev prijevod Villona naspram Rabadanova.
* nerazmjer se vidi u polju koje je i tema nekih slijedova, naime povijest nacionalnoga jezika. Imao sam u rukama i pročitao- ili prelistao ozbiljnije- glavne knjige, i njihove i naše. Naše su puno bolje sadržajno (ne bih sad o slabostima), no posebice su vizualno za njih stratosfera. Srpske knjige o povijesti nacionalnoga jezika su dvije od Pavla Ivića, zatim po jedna od A. Milanovića i A. Mladenovića, a sad je izašla i neka od Jelice Stojanović. To je sve jad jadova. Kod nas to su Moguševa, zatim ukoričena dva puta Brozovićeva studija iz 1978, pa Katičićeva, enciklopedijska izdanja croatica.hr o povijesti i pisanoj kulturi, pa Vinceova, .. To je za naše komšije 22. stoljeće. No- te su knjige i skupe, veći dio njih. Slično je i s djelima iz povijesti, kulture itd.
Na primjer, prijevodima Le Goffa, Eliadea, Campbella, Braudela, Mumforda, Fukuyame, Raymonda Arona, Kissingera, .. dok- koliko znam- cjelovitih srpskih prijevoda Dantea, Montaignea, Tassa, Beowulfa, arapskih filozofa, .. ni nema, ili su tek u začetku.
* no- dosta o komšijama i komparacijama. To da se čitateljsko tržište smanjilo jedna je od post-Yu iluzija. Sad ima i više i bolje knjiga, i bolji je jezik i zanimljiviji su i privlačniji naslovi. U doba SFRJ ipak je svatko preferirao "svoje", pa su se knjige tako i prodavale. Ono što stvara iluziju o nekoj većoj čitanosti u Yu promjene su u kulturi- prevlast audiovizualnih medija i propast "klasične" knjige tipa enciklopedija i sabranih djela. Bolja i jača TV i internet su glavni činitelji navodnoga smanjenja čitanja, a ne razlaz Yu. Norvežani su veliki čitači, a mala su - brojem naroda- zemlja. Razlog je u dobroj plaći i standardu, jer je jasna korelacija između visokog standarda, dijela stanovništva koje ima visokoškolsku diplomu (kod Skandija preko 40%), a manji u brojnosti (npr. u SAD je razina čitateljstva kao u 3. svijetu).
Kod nas je atak na izdavaštvo u tom što su kod nas zakonima i lobiranjem potisnuti ili uništeni manji izdavači, a tradicionalno financiranje koje je zapravo produžetak onoga socijalističkoga, i dalje u svijesti ljudi, a i u praksi, funkcionira kao ideal. Raskorak je između "nacionalnoga programa" financiranja knjiga- što je ostvarivo jer tu uopće nije potreban neki velik novac- i parole o knjizi kao isključivo tržišnom proizvodu, što u zbilji dovodi do osiromašenja i propadanja. Ili ukratko- sve je rješivo ako se ne igra priča ultraliberalnog kapitalizma s burazerskim socijalističkim rodoslovljem, nego državno-pokroviteljskoga (bar za značanija i važnija izdanja) u spoju s razumnijim zakonodavstvom koje bi bilo antimonopolistički orijentirano.