Stitch wrote: ↑16 Oct 2017, 16:06
Lasić je prilično realno prikazao Krležinu borbu za umjetničku slobodu. Tito je tu bio krut, no Krleža ga je uspio omekšati. Da nije njega bilo, još bi se dugo pisala poezija tvornica i traktora. Ovako smo imali krugovaše, razlogovce, egzistencijalizam i fenomenologiju - Stamać bi rekao: slikovno i pojmovno pjesništvo - umjesto veličanja udarničkih i proleterskih dosega.
U pravu si kada tvrdiš da je to naš, lokalni fenomen, ali nije bio beznačajan, naprotiv - bio je utjecajan i dalekosežan. Filmska i scenska umjetnost, likovna umjetnost, arhitektura čak... Sve to patilo je od partizanskog manirizma. Zato je sukob na književnoj ljevici bio iznimno bitan. Kao i Lasić, koji ga je prvi opisao, procijenio i vrednovao.
To je tema za dulje analize, a ne da mi se, niti mislim da je to nešto odredivo tek tako...
Česi i Poljaci su imali odurni socijalizam, pa su umjetnički imali bolje pisce nego prije- za Bugare i ne znam, kao ni Rumunje.
U FNRJ/SFRJ traktoraška poezija je nestajala sama od sebe, a K. je odigrao važnu ulogu u "cvjetanju 1000 cvjetova". No- mislim da bi to išlo i bez njega. Tito je bio diktator koji nije baš mario za kulturu, više za lov i maserke.
Zapravo, dobar jer dio svodiv na nacionalno. Bez želje da dam prijegledan post- 2.svj.rat za jugoslavenske književnosti (izostavit ću K. i Andrića) čini mi se da je srpska literatura bila jača do 50ih/60ih jednostavno zato jer su bili više u partizanima: R. Čolaković, Davičo, M. Lalić, D. Ćosić, B. Ćopić, M. Oljača, V. Dedijer, kasnije Gojko Nikoliš, a u poeziji ..već netko.
Od nas do kraja 50-ih skoro ništa, nešto Baraković, Kaleb, ona smiješna Parunova koju je Ladan s pravom oprao kao egzibicionističko burgijanje i tim potvrdio da su politkomesari, nekad, estetski u pravu. Onda dolaze full-60-te, pa do 80ih Srbi dominiraju, to im je Zlatno doba.
Mi smo imali nekoliko značajnih auktora (Marinković, Slobodan Novak, unekoliko Šegedin, tu i tamo poezija, Ladan u kritici i eseju, ..), no Srbi se raspisali u romanima i općenito ( Selenić, Kovač, Kiš, D. Ćosić, M. Bulatović, Milotad Pavić, B. Pekić, pa i M. Kapor, pa i razni Smiljanići, Ugrinovi, Markovi, Konstantinovići, Tišme, ..te brdo pjesnika (Simonović, Bećković,..koji mi djeluju apsurdno i bizarno)).
Sumarno - Hrvati dobili po tamburi 1971. i otišli u eskapizam Pavličića, te plitku erotomaniju i tako učenoga autora kao što je Ivan Kušan. Aralica i jest imao takav uspjeh 80ih jer je na svoj nezgrapan i sporohodan način zahvatio problem koji tišti hrvatsko srce, da budem patetičan. Ljudima je bilo dosta jebivjetara kao Majetić, Majdak, Raos, Hitrec...pornića i purgera u prčvarnicama.
Sve bi to išlo i bez K. samo možda s 5 godina zakašnjenja.
A nakon 1990. literatura je prirodno omlitavjela, tako je u cijelom svijetu ...