Imao sam rijetku sreću da mi predaje petnaestak akademika, i to ne akademika po partijskome ključu nego vrhunskih svjetskih stručnjaka.
Prije nego što je otišao na neki simpozij koji je organizirala japanska vlada, Hercigonja nam je ispričao kako se izrađuju pergamene. Čovjek je otputovao u Siriju da bi na svoje oči vidio kako se kolju jarići, kako im se koža s trbuha, koja je najfinija i najmekša, trlja plovučcem i pijeskom da bi se očistila i odmastila... - cijeli je blok-sat posvetio opisivanju tehnike, sve kako bi dočarao koliko je izrada tih knjiga bila mučna i skupa. Da ne govorim o pisanju rukom uz svjetlost svijeće, perom i tintom kojoj dan-danas ne možemo odrediti sastav i koja ne blijedi nakon nekoliko stoljeća, za razliku od knjiga tiskanih prije 150 godina, recimo.
Svaki taj rukopis bio je ukrašen draguljima i vrijedio je poput velikoga seoskog imanja ili manjega grada, sa svim njegovim stanovnicima. Zato su samo vladari, velikaši i bogataši imali te knjige. Stvarale su se mjesecima i godinama, a nekoliko ih ima i Bratulić, istarska enciklopedija s najvećom i najboljom privatnom bibliotekom u ovom dijelu Europe. Skuplja ih cijeli život, a meni bi trebalo barem pet-šest postova da prenesem samo djelić njegova znanja i ushita kada govori o tome.
Svima njima, Hercigonji, Damjanoviću, Bratuliću, Vončini..., glas zadrhti kad ih priupitam npr. za Millesa i krađu rukopisa iz trezora Nacionalne i sveučilišne knjižnice.