Stitch wrote:Ne baš. Prolistaj malo knjige. Kad je '71. prepisao pravopis od Cipre i društva - i to doslovce, s primjerima, Babić je imao tri iznimke: oci, suci i sveci. Vizualna ljepota, ponavljam, nije lingvistički kriterij, a nije ni razlog da suci postanu sudci, a sveci ostanu sveci.
Populističko pojednostavnjivanje. Nijedan pravopis nije i ne može biti uzrok nepismenosti. Ali loš školski sustav, malo sati posvećenih jeziku u nastavi i duhovna lijenost pojedinaca, da nabrojim samo neke razloge - može.
Kao što rekoh, prolistaj knjige. Osobito Cipru. Jednačenje po zvučnosti provodi se u izgovoru nekih riječi, ali ne zapisuje se još od NDH, desetljećima već. I što ako se neki 'doktori' u tome ne snalaze? Je li to razlog za promjenu pravila? Ili da ti bude lakše, je li oko 137.000 rezultata u kojima se na Googleu pojavljuje 'riječnik' razlog za promjenu pravila o pisanju jata? Jasno da nije. Tako možemo unedogled - i besmisleno je.
Ne da mi se pisati nadugačko, pa stoga nekoliko opasaka...
- pravopis nije trebalo mijenjati 1880-ih, iako se može oprostiti budući da znamo da je to bio potez "zarad Bosne" (Broz, Klaić). Žilavost Šulekova pravopisa vidi se po tom što je, uz manje ispravke, ostao prevladavajućim do 1918. (izvan škole i drugih stvari. Konačno, Vladimir Mažuranić je napisao jedan od 2-3 najvažnija hrvatska rječnika u posljednjih 200 godina tim pravopisom).
- no što je, tu je. Sad bi bilo suludo vraćati se na nj, ili ići još dalje, kao što je htio Laszlo. Dakle, Pavelić je bio u krivu.
- pravopis mora biti funkcionalan, a za kulturne jezike kao što je hrvatski, i slijediti tradiciju. Psihološku izmjeru pravopisa ne treba zanemariti (govorim o mentalnom kapacitetu). Treba ići na pojednostavljenje, no ne na uštrb. Jednostavne preporuke, uz malo iznimaka.
- naši su lingvisti (možda lingvisti općenito ?) ne baš neka umna ekipa. Nikad nisu postavili opća načela, a jedino kad su bili pritjerani uza zid, nešto su mumljali. Ivšić je dao solidne prijedloge tekar 1942. kad je išao spašavati fon. pravopis svim sredstvima; Babić je uglavnom slijedio Brozovića komu je glavni problem u pravopisnom životu bio jat, dok ništa drugo nije vidio.
- nu, da ne duljim: postoji znatno preklapanje između Ivšića 1942., Armina Pavića u nekrologu Daničiću, amaterskih pokušaja Šamije u "Rječniku.." i dr. (n.pr. dio knjiga "Hrvatske revije" 1970-ih). Ni Maretićevica "Istorija.hrv. prav. lat...", 1889., nije za odbacivanje, uza sve nedostatke.
a) prefiksi na d se ne mijenjaju, kao ni u sklonidbi ( podhodnik, nadkriliti, predpotopni, podkategorija, predka, redka,..) Ivšić 42. je bio i za ob-
(obsada, obkopati,..), no mislim da je nepotrebno jer ob- ne opstoji samostalno, a opći je to je pojeo. .Druga je situacija dubsti, robski, rabski,..što bi valjalo ispitati. Slatko, glatko, rijetko...ostaje.- posve u skladu s pisanjem Zlatarića, Gundulića..
b) glede pre (e je rogato) jednostavno bi pravilo koje bi uklonilo sve zbunjenosti bilo- ako završava na samoglasnik, onda je pre-, inače prije- (prijepis, prijezir, prijegled, prijeljub, prijenos, prijepjev,..preporuka, prepiska. Naravno, u glagolima je pre-. Za pred- treba odlučiti, ili "ne talasaj" pa ostaje unicum od prijedloga, ili ga maknuti, ili pak sve (i)jekavizirati- prijedsjednik, prjedkršćanski,..
c) nitko od starih nije pisao bitno izmijenjene prefikse bez-, iz-. Dakle, bolje bezćutan ili besćutan (Držićev način- isčupati: tu je Ivšićeva argumentacija slaba pješčani > iščupati. Ivšić razmišlja mehanički, po sluhu, a ne analitički (što vjerojatno nije ni mogao).
d) ne ću je najbolje vratiti jer postoji odvojeno, kao i starije suvislije pisanje t.zv. i n.pr. Ne ću nije kao nema, budući da nemamo više neima.
Ima tu još njekoliko sitnica, no glavno je ovo: uspostaviti kontinuitet sa starijim pravopisom u 16. i 17. koliko ide (ne ondje gdje je bizarno- platiću, hrvaski, š njim,..). Sustavno to pregledati, i iz Šuleka uzeti da se i tu pojača kontinuitet (zadatci, početci,..). Ne ići u radikalna odstupanja (izsjeći, izpit, oddvajati,..).
I ako treba- napraviti dva pravopisa, morfemskiji i fonemskiji, pa nek se služe ovim ili onim oni koji ne žele progutati "onaj drugi".