Chilimama » wrote:Blago tebi...
Ma vidi, ova priča traje i traje već toliko godina otkad znam za sebe i u meni je stvorila neku vrstu ...pa, ajd, da ne biram riječi sjebanosti..i tobaš u kontaktu s nima. dakle što se više trudim biti dobra kćer, to mi je stanje gore...
psiholog mi kaže da ću to riješiti određenom terapijom ...
E, sad, da dovršim ovaj dio... ja ne ttražćim savjet, nisam ja baš ni tako neiskusna ni takva neznalica..
samo sam htjela komentirati problem usamljenosti jer iz mog kuta gledanja to je blagoslov...
Onda ovo što ti govorim nemoj doživljavati kao savjet nego kao komentar.
Mislim, svejedno je,
nije cilj da tebe smjestimo na mjesto tražitelja savjeta, a ostale na mjesto savjetnika pa da baš iz tih pozicija moramo pričati. Samo tako i nikako drukčije.
Napisala si nešto, pa onda nešto Beau pa ja pa opet ti i tako, pomalo trkeljamo, iznosimo svoja iskustva, mišljenja, kako to već biva u ovim situacijama.
pikčr dis: nikome nisma dužna ništa objašnjavati u strahu oću li biti shvaćena...za sad to još ne znam, još sam djevojčica i želim tu djevojčicu ubit..ili njih...naravno, pod navodnicima...
U duhu ovih iznošenja iskustava i mišljenja, mogu reći da je u mom slučaju to i sa starcima vrlo ograničeno. Mislim, šta je uopće dobra kćer? Onako kako oni misle da bi trebala biti dobra, ti, netko treći? Društvo? Koje društvo? Naše, američko, skandinavsko?
Na razne načine sam starcima što rekla, što dala do znanja, da ne možemo tako razgovarati ni imati takav odnos. Oni su takvi kakvi jesu, ja sam opet nekakva drukčija i možemo funkcionirati u tim okvirima.
Ne mogu postati ono što oni misle da bih mogla ili trebala niti će oni postati drukčiji nekakvi, kakvi bi se meni više sviđali.
Takvi smo kakvi smo, možemo u tim okvirima funkcionirati najbolje što možemo. Ako ne možemo tako, ne moramo uopće.