Vidiš drugarice Tipfeler da možeš da razgovaraš na temu, i sad možemo o nečemu da diskutujemo.
(...) ne postoji pravilo koje možeš da smisliš pa da naguraš ovaj oblik prezenta "se" usred subjekta (...) Povratna zamjenica se, kao prvo, nije nikakav "oblik prezenta", ali jest enklitika (...)
.
Tačno je naravno da "se" nije oblik prezenta, ali i da su golubovi na tavanu gukali, bilo bi sve isto, jasna je poenta. Razumijemo se potpuno i sve što sam rekao da važi za oblike prezenta, važi i za "se" kao i za "bi" i sve drugo što zoveš enklitikama.
Taj je Ajmike do skora radio kod firme Digitarjev pa ju je Kiš, kako ti veliš, "nagurao" usred subjekta, a subjekt je svakako taj Ajmike. U Grobnici to je stilem, a neutralni bi izričaj bio Taj Ajmike do skora je radio kod firme Digitarjev - enklitika dolazi iza prve moguće naglašene riječi, pri čemu se pazi da ne razbija sintagmu.
Ovo je dobra poenta časti mi. Može da se nagura i interesantno je kad pogledaš. Ne znam da li bi bio moj izbor u ovoj rečenici, ali sigurno da zvuči potpuno prirodno naravno "Taj je Ajmike do skora radio" (možda bih pogurao "je" posle subjekta, Taj Ajmike je do skora radio..ali pitanje je stila zaista. Ja ću da razmislim o ovome drugarice Tipfeler.
I ne Selimovićev redoslijed nije nikakvo stilsko sredstvo, nego pokazatelj da je bosanskome manje stalo do Wackernagelova pravilo. Što se tiče Pekića, tehnički postoje samo dvije mogućnosti: prvo, da se razbije sintagma (Događaji su u knjizi fiktivni. (...) Izbor je londonskog aerodroma Heathrow slučajan.) ili drugo, da se enklitički oblik je stavi na kraj () Osobno mislim da bi u hrvatskome najbolje bila kombinacija Događaji u knjizi fiktivni su. (...) Izbor je londonskog aerodroma Heathrow slučajan.
Nesuvislo objašnjenje zaista, malo je stalo bosanskom jeziku do toga kako je htio Wackernagel. Kladio bih se u zadnjih dvadeset evra da će tvoji izbori u ovom slučaju zvučati grbavo milionima ljudi koji govore što veliš bosanski i srpski i crnogorski. Tu dje je Pekić odabrao da metne oblik prezenta je jedino dje meni lično zvuči prihvatljivo, i nešto ne mislim da bi mogao smisliti neki kontekst dje bi neko naglašavanje učinilo da odaberem: Događaji su u knjizi fiktivni, i još manje sigurno, Događaji u knjizi fiktivni su. Možda Laza kad bi mu trebala rima bi to možda ispreturao tako.
uočio je da se u indoeuropskim jezicima enklitika, kao riječ bez vlastita naglaska, naslanja (to joj i ime kaže jer u prijevodu znači 'naslonjenica') na naglašenu riječ koja stoji ispred nje, a da ne može stajati na početku rečenice odnosno izgovorne skupine. Pa je to pravilo zapisao. Hrvatski njegovani stil dan-danas pazi na to pravilo i drži ga se, pogotovo u pisanome jeziku.
Moram da uzmem engleski, taj još samo znam i indoevropski je jezik, a srpski sam objasnio zašto to nema smisla. I objasniću još malo kasnije, i za srpski i za sve ostale ove, indoevropske.
Ovo su primjeri koje autori daju da ilustruju ovu gramatičku konstrukciju u trenutno referentnoj gramatici engleskog jezika. Tri od četiri primjera koje daju kao tipične su se pokakila u ovo Wackernagelovo pravilo, jer
pomoćni glagol ide iza toga zareza, nakon relativne rečenice, ili apozitiva:
The necklace which her mother gave to her was in the safe.
The necklace, which her mother gave to her, was in the safe.
They are working on a new production of the opera "Carmen".
Bizet's most popular opera, Carmen, was first produced in 1875.
Onoliko koliko ove rečenice zvuče prirodno i autorima ove gramatike, i svakom ko govori engleski na današnji dan, toliko i odgovarajući prevodi ovih rečenica, zvuče savršeno prirodno čovjeku koji govori srpski na današnji dan. Apsolutno isti zaključci u pogledu upotrebe ovih rečenica (relativna rečenica i apozitiv kao integrisani ili neintegrisani konstituenti rečenice) važe u našem jeziku. U prvom slučaju i nemamo alternativu jer nema drugi glagol: "Ogrlica, koju joj je majka poklonila, je u sefu." a a drugom slučaju (kao i u tvojim alternativama Pekićeve rečenice) guranje glagola sa glavnim značenjem ispred oblika glagola "biti" čini rečenicu manje prihvatljivom: Bizeova najpopularnija opera, Karmen, je prvi put izvedena 1875e. je daleko tečnije nego : Bizeova najpopularnija opera, Karmen, izvedena je prvi put 1875e.
Intuitivno bih rekao da je to generalna tendencija, da će pomoćni glagol zvučati mnogo bolje kad ide prvi. Neću da ulazim u priču o tome kako ćeš da krstiš oblike glagola biti, oće li ti to biti enklitike ili pomoćni glagoli. Mogu samo da kažem da mi nema smisla govoriti o zasebnim riječima kao o enklitikama. Ja sam koristio prezentske oblike glagola biti da ilustrujem poentu i u ovom kontekstu nema potrebe govoriti o tim oblicima kao enklitikama. To su oblici glagola biti, pomoćni glagoli čija osnovna svrha je slična valjda u svakom jeziku, pa i u tako različitim jezicima kao što su engleski i srpski.
I nakraju, tvoja rečenica koja bi trebala poslužiti kao vrhunski dokaz:
Nagomilani dug, koji je dostigao sumu od milion evra, će značajno opteretiti poslovanje preduzeća u ovoj godini.
I na kraju nisam samo jednu rečenicu napisao nego nekoliko da ilustrujem ovu Wackernagelovu strahotu. Ako trebaju primjeri, toga neće faliti zaista, samo ne znam koliko će to pomoći kad je već Wackernagel presudio to pitanje.
Hajde, molim te, zamisli da tu rečenicu izgovaraju tri osobe pa je podijeli na tri izgovorne cjeline:
nagomilani dug
koji je dostigao sumu od milion evra
će značajno opteretiti poslovanje preduzeća u ovoj godini
i objasni mi kako će osoba broj tri izgovoriti svoju ulogu. Je li za tebe normalno postaviti pitanje si bio u kinu? Ili odgovoriti: mi se svidio film? Ću radije drugi put ostati doma? Ako jest, onda govoriš dijalektom i daleko si od svakoga standarda.
Ovaj gramatički test sa podjelom u ovo što zoveš "izgovorne cjeline" je nesuvisao. Nije mi jasno na šta ciljaš sa postavljanjem pitanja koja nisu potpune rečenice, ali mogu da nagadjam bar. Koliko vidim tebi su "izgovorne cjeline" ili "izgovorne skupine" ili "rečenice" , pa valjda su ti sinonimi je li? Djelovi koje možeš da izgovoriš zasebno kao čitavu rečenicu i da to onda nešto znači bez dodatnih pitanja ko, zašto, kako itd. Tako sam shvatio. I sad, ako bi to uzeli za pravilo, onda stvarno "Ću radije drugi put ostati doma" za sebe ne znači previše, ali ne znam kako bi to silno pomoglo govorniku ako bi rekli "Značajno će opteretiti poslovanje u sledećoj godini" (ili možda i znak pitanja da dodam ovako kao ti u ovom tvom testu, ako misliš da bi to pomoglo).
Ova konstrukcija nije koordinacija, nisu tri rečenice nego je jedna. Ali možeš da uzmeš činjenicu da se ovi prekidi mogu napraviti samo izmedju sintaktičkih konstituenata u rečenici. To je sigurno dosta dobar test kod parsiranja rečenice.
Oću da kažem, ovakvi prekidi kao u ovoj rečenici što sam dao za primjer, uopšte ne moraju da razdvoje subjekat od glagolske fraze, može da se ta pauza napravi dje oćeš u rečenici. I to što ostane tamo iza zareza može da bude bilo šta, ne mora uopšte da sadrži glagol i ne mora da bude rečenica, ni da kaže mnogo. Zato nema smisla razmišljati o tom patrljku od rečenice, riječ, ili frazu, šta ti je već ostalo posle apozicije ili čega, kao o posebnoj rečenici, i da to bude dokaz da je nešto pravilna ili nepravilna upotreba. Misliš li da bi to nešto značilo ako bih te sad pitao "Bez ikakve perspektive?". Pa po tvojem testu to nije ispravno jer sad ništa to stvarno ne znači za sebe, i onda nebi moglo doći iza zareza, jer ne znamo o čemu se tu radi. To je ilustracija posle cirka dvije sekunde razmišljanja, i evo čitavi primjer, iz tvog dijalekta:
A kad ga novi vlastodršci puštaju, evo ga sa ženom i djecom bez sredstava i, što je najgore, bez ikakve perspektive.
Oću da kažem da kad bih ovaj Wackernagelov test primijenio u jeziku koju govorim, bila bi brate kasapnica ni sam ne znam kolika. Veoma je šarolika upotreba ovakvih umetaka u rečenicama, i ovog puta bi koordinacija bila žrtva tog tvojeg pravila. Uopšte nisam siguran dokle bi to uopšte išlo kad bih počeo da primjenjujem ovu tvoju logiku sa izgovornim cjelinama.
Meni je jasno da ti primjeri iz engleskog ne trebaju, ali nisu ti trebali ni iz srpskog, pa da izvučemo sad Njegoša ili koga god oćeš, tebi će i dalje Wackernagel biti glavna orijentacija za to šta je "ispravno" i šta dobro zvuči a šta ne. I to te vodi u dubiozu da prihvataš primjere kao "Dogadjaji su u knjizi fiktivni" i "Događaji u knjizi fiktivni su". Sa ove strane grejt divajda ćeš zvučati kao Djogani sa tim original Wackernagelovim konstrukcijama. Ne rade nikako. Radi onaj Pekićev original. E nemoj da me pitaš što ni kako samo, rekao sam ti što sam znao. Ne radi. Možda nije Wackernagel čovjek putovao ovim krajem, otkud znam šta može biti razlog što mu se učinilo ovo sa enklitikama. Ne znam koje su to bile indoevropske zemlje dje mu se to učinilo, samo znam da nije evo ova odje indoevropska zemlja i nije Engleska, a nije ni Amerika. Vidjela si da taako vele ovi, Englezi i koji.
Generalno stvar koja me najviše zaista fascinira u svemu je to što činjenica da milioni ljudi govore odredjeni jezik, i medju njime i dosta obrazovane i načitane Kurte i Murte, da to ništa ama baš ništa ne znači u životu jednog pravopisca. Ništa. To je samo dokaz da smo gotovi, planeta, čovječanstvo, svi ćemo se ambisati samo što nismo. To je zaključak. Propada jezik kao i sve drugo što propade.
Umjesto da pomisliš, pa Laza, Meša, Kurta, Murta.. svi su ovo govorili, mora da ima razlog što je to u jeziku, logika je potpuno obrnuta. Traže se neki ezoterni razlozi, pa nije vjerovatno Wackernagel bio poštovan nešto u Bosni, a to je sigurno što su Bosanci tvrdoglav narod. Nije ni u Crnoj Gori, a dobro Crnogorci, ti su tek opaljeni itd. O svemu ćemo na kraju pričati samo nećemo pričati o tome što je očigledno.