Odgovaram bez citiranja. Ja uopće nisam tolerantna osoba. Mislim, nisam tolerantna u smislu da ću dopustiti zajebavanje, no tolerantna sam prema onoj "ili se pokloni ili se ukloni". Ili je možda bilo "prikloni", ne znam točno. Uglavnom, ako mi netko ili nešto ide na živce, a ne moram s njim ili s tim imati posla, okrenem se na peti i odem. Nekada sam si dopuštala i da na sav glas izrazim svoje mišljenje, sada mi se na to više ne da gubiti ni vrijeme ni energiju. Osim ako nije u pitanju neki viši cilj.
U vezi s tetovažama teško da će se naći neki viši cilj. Ne volim ih, bezvezne su mi, ne bih se nikada tetovirala. Najveća fizička promjena koju sam namjerno nanijela svojem tijelu bilo je bušenje ušiju za naušnice. Iz zezancije ili iz mode možda bih nalijepila onu tetovažu koja se poslije skine, ali zaista ne vidim u tome nikakve svrhe. Osim zajebancije, kao što rekoh. "Ooooo, uvijek si bila protiv tetovaža, a vidi sad, popustila si!"
Tko je zanimljiv, zanimljiv je i bez tetovaže, tko je nezanimljiv, tomu ni sto tetovaža ne može pomoći. Okej, ako netko na taj način liječi neke svoje komplekse, misli da će tako privući njega ili nju, neka to učini. Ne osuđujem. Samo smatram glupim. Što je, vjerujte mi, još gore.
Što se tiče "lakorastrgljivih" pasa i pasa za borbe, to su vrlo rastezljive kategorije, pogotovo ova prva. Imam dvije velike beštije, sve skupa 70-ak kila pesetine koje bi valjda i maltezer mogao mirne duše pojesti - uostalom, maltezerica moje frendice neki dan ugrizla je stafa za nogu. Da, ima sreću što joj nije vratio, ipak postoji razlika u veličini zubala i težini, no frendica se skrušeno ispričavala stafovu vlasniku.
Ovo moje, to su dvije labradorice, trebalo bi "psu za borbe" malo više posla da to rastrga, no dovoljno je da na krivome mjestu zagrize, recimo, na vratu, i ode moj pas.
Prvi je lab bio Rikard Zečjeg Srca - kad bi netko navalio na njega, okrenuo bi se pa su mu sve ozljede bile na guzici.
Mali mješanac, terijerske naravi, upola manji i lakši (nekih 20 kg) uredno je ugrizao pitbula za oko kad ga je pit napao i ugrizao za leđa. No razumijem o čemu govoriš, Herbicidna, odnosno mislim da razumijem. Poplava pitova i stafova krenula je kod nas tokom polovicom 90-ih, valjda kao još jedan od izraza opće agresivnosti - slučajno sam se našla u prilici da čujem slijepog čovjeka kojemu su nudili psa vodiča kako kaže da će on nabaviti
svog psa, i to isključivo pitbula. A o likovima obrijanih glava i s rejbanicama na nosu bolje je i ne govoriti.
Mislim da je tu u pitanju ista priča kao i odnos između centimetara u gaćama i veličine auta.