Trkeljanje.com

Ovdje bih ja nešto o duhovitosti, humoru općenito a ako je moguće utvrditi postoji li muški i ženski humor kao zasebne jedinice . Ima ljudi koji su duhoviti, imaju smisla za humor, a ima ih koji ništa od toga nisu i nemaju.
E, sad, koliko je to vezano za spol ne znam, ali bilo bi dobro da to utvrdimo. Ako ne danas, može sutra, preksutra, ovih dana.


Neću tvrdti, ali ima indikacija da su ljudi koji su izuzetno duhoviti, zabavni, s izraženim smislom za humor , zapravo prikriveni depreisvci , neki skloni i suicidu.

Uza se nema stručnu literatur, a neću skidat članke s wikipedije pa ako neko od vas nešto zna ili misli nešto o tome, ajmo pogledat širu sliku.
Naime, poznati su britanski humor, židovski humor kao specifični.
Mene zanima ima li u tome i podgrupa muški i ženski.

Ako postoje teoretičari koji već desetljećima tumače da je moguće čitati kao žena, zašto se onda ne bi moglo i smijati kao žena? Eh, sad - ovako na prvu loptu rekao bih da su žene općenito suptilnije od muškaraca, koji su, opet općenito, grublji i siroviji. Jane Austen klasičan je primjer fine ironičnosti, zajedljivosti koja bode poput noža, ali uvijek ostaje pristojna, daleka od svake vulgarnosti.

Ako se poslužim tvojim slikama, rekao bih da opreka britanski humor - američki humor može poslužiti kao svojevrsna ilustracija tih razlika, kao nekakva metafora koja opisuje tu generalizaciju. No generalizacije su, znamo, često neprecizne.

Postoji li specifični britanski muški/ženski, američki muški/ženski, židovski muški/ženski humor... nisam baš gledao tu Jane Austin, ali koliko se njen humor razlikuje od humora jednog Blackaddera? (kreveljenje Mr.Beana neću uspoređivati). Meni se poimanje humora više čini kao stvar percepcije umutar neke lokalne kulture, zajednice, a vulgarnošću se mogu služiti ili ne podjednako žene kao i muškarci, jedino što možda imaju različite standarde za vulgarizme.
Mislim da je srž humora ona neka krajnje neočekivana ali ultraopuštajuća reakcija, a što bi to bilo varira od kulture do kulture, čak utječu i svjetonazori i dob -smisao za humor kod male djece u svim kulturama nimalo se ne razlikuje upravo zato što su ona još nekontaminirana kulturnim, ideološkim, ili bilo kojim razlikama. Meni recimo humor jednog Jackie Chana jako sjeda baš zato što je simpatično infantilan jer se bazira na mimici i gegovima poput Stanlija i Olija ili Čaplina, ali nisam siguran da bi me jako nasmijale neke njihove komedije koje se baziraju na igri rječima ili kakvim već simbolima, jer vjerojatno ne poimaju ironiju, sarkazam i slične faktore koji pobuđuju iznenadne relaksirajuće eksplozije na isti način kao i mi zapadnjaci.
Na doživljaj humora jako utječe i inteligencija, recimo psiholozi kažu da su inteligentniji ljudi više skloni crnom, čak morbidnom humoru, vjerojatno tako i dolazi do onoga što je Ćili spomenula -da ljudi koji djeluju jako duhovito i zabavno drugima, zapravo jasnije vide i onu drugu, mračnu stranu života koja ne ostavlja ravnodušnim nikoga tko nije sociopat ili psihopat, i skloniji su većim varijacijama raspoloženja, pa i suicidima.

Jane Austin se čita, a ne gleda. I to po mogućnosti u originalu.

Kratko jer se, kao i obično, idem malo proluftati. Za mene humor i duhovitost nisu isto iako jesu povezani, dijele li se na muške i ženske, ne znam, općenito mi postmodernističke pizdarije idu na živce, ali rekla bih, onako zdravo seljački: nešto je ili duhovito ili nije, ili je odbar humor ili nije. Što će koga nasmijati i kakav će taj smijeh biti - gromoglasan, osmijeh krajičkom usana, smijuckanje potiho u sebi, posve je druga priča.

Da. Nego nisam mislila o glasnoći smijanja, ni na mimiku. Mislila sam na drugačiji doživljaj smiješnog. Nekako mi se čini da muškarci imaju širi spektar smiješnog ( od zahodskog humora pa do finijih varijanti) dok žene često ne drže ništa od toga smiješnim.
Ne znam ima li ovo znanstvene podloge, čitala sam o tome negdje , niti kanim to istraživati stručno, osim što me zanima , kako je rečeno u uvodnom postu, vaš doživljaj zabavnijih od manje zabavnih ljudi. Pri "zabavnom" ne mislim na ljude s kojima je ugodno jer lijepo pjevaju / znaju lijepo i zabavno pričati o spolnom životu dupina / pletenju košara. Znam da to neko zna zabavno ispričati a neko ne, ali ne smatram to humorom (iako može biti). No može biti duhovito. I ja dijelim humor i duhovitost iakoo su stvarno vrlo blizu.

Često se nađem u društvu ljudi koji me toliko nasmiju bez pričanja viceva , ali primjećuje se da žene to nekako ne kuže. Ili kuže a nije im smiješno. Pa vidim da žene često i ne skuže ni viceve.

Banalni primjer je gledanje komedija. Neću tvrditi, ali čini mi se da muškarci više vole komedije a žene ne preferiraju taj žanr.

haram wrote: ↑

09 Mar 2017, 05:54

Postoji li specifični britanski muški/ženski, američki muški/ženski, židovski muški/ženski humor... nisam baš gledao tu Jane Austin, ali koliko se njen humor razlikuje od humora jednog Blackaddera? (kreveljenje Mr.Beana neću uspoređivati). Meni se poimanje humora više čini kao stvar percepcije umutar neke lokalne kulture, zajednice, a vulgarnošću se mogu služiti ili ne podjednako žene kao i muškarci, jedino što možda imaju različite standarde za vulgarizme.
...
Na doživljaj humora jako utječe i inteligencija, recimo psiholozi kažu da su inteligentniji ljudi više skloni crnom, čak morbidnom humoru, vjerojatno tako i dolazi do onoga što je Ćili spomenula -da ljudi koji djeluju jako duhovito i zabavno drugima, zapravo jasnije vide i onu drugu, mračnu stranu života koja ne ostavlja ravnodušnim nikoga tko nije sociopat ili psihopat, i skloniji su većim varijacijama raspoloženja, pa i suicidima.

mala djeca ne razumiju humor, a sarkazam pogotovo ne.
ljudi koji su zabavni u društvu, a doma jezivi nisu takvi zbog sklonosti crnom humoru, nego zato jer se iscrpu u izvedbi klauzna pred publikom koja aplaudira, a doma, pred ljudima kojima više i nije sve to smiješno, pune baterije.
Crni humor je nešto drugo.

MmeTipfeler wrote: ↑

09 Mar 2017, 06:51

Jane Austin se čita, a ne gleda. I to po mogućnosti u originalu.

Da!

MmeTipfeler wrote: ↑

09 Mar 2017, 06:51

Kratko jer se, kao i obično, idem malo proluftati. Za mene humor i duhovitost nisu isto iako jesu povezani, dijele li se na muške i ženske, ne znam, općenito mi postmodernističke pizdarije idu na živce, ali rekla bih, onako zdravo seljački: nešto je ili duhovito ili nije, ili je odbar humor ili nije. Što će koga nasmijati i kakav će taj smijeh biti - gromoglasan, osmijeh krajičkom usana, smijuckanje potiho u sebi, posve je druga priča.

Ne slažem se potpuno.
Da li nam je nešto smiješno ovisi i o iskustvu. Ako sam vanzemaljac i ne znam za gravitaciju, nečiji pad na nos mi neće biti smiješan - eventualno iznenađujuć, nerazumljiv.
Kako mi reče jedan Englez: "Ručnik ima osobito mjesto u našem humoru"


Kako ćemo se smijati ovisi i o osobi, o općem raspoloženju, o kvaliteti humora koji smo u stanju primiti.

Riona wrote: ↑

09 Mar 2017, 08:45

Ako sam vanzemaljac i ne znam za gravitaciju, nečiji pad na nos mi neće biti smiješan - eventualno iznenađujuć, nerazumljiv.

Ovo je , rekla bih, vrlo važno. U našoj sredini humor se bazira na mentalitetu uglavnom, a da se ide prevest Englezu (ili bilo kome) ne bi mu bilo jasno . Pogotovo naši politički vicevi.



Sad ću malo skrenit s teme, ali malo . Naime Lenny Bruce. Stand up komičar ( r.1925.-um.1966.) Židov. Njegov je humor bio osebujan i snimljen je film po njemu (Dustin Hoffman ga je glumio i bio nominiran za Oskara 1974. preporučujem pogledati film, filma radi a i Lennyja također )

Ja ga obožavam. Iako je to neki čudan, pomalo bolestan humor. Ne poznajem puno ljudi koji to gledaju ko ja.

Na jednome mjestu - mislim u Improvizaciji u Versaillesu, Didi će bolje znati - Molière otprilike kaže da je lako napisati tragediju: smisliš dobar zaplet, ubaciš nekoliko intriga, ubiješ nekoliko likova - i to je otprilike tô. Za razliku od toga, teško je napisati komediju, jer 'treba znati nasmijati otmjenu čeljad'.

Je li bio u pravu, teško je reći, ali istina je da smiješno, duhovito, komično... ovisi o publici. Pretjerivanje, spajanje nespojivog, igre riječi, sarkazam... kao metode odgovarat će možda svima, dočim će se humor nadmoćnosti (npr. Danijele Trbović u Najslabijoj karici) ili humor besmislenog (zviždanje, pjevušenje, povisivanje i snizivanje glasa...) jednima svidjeti, a drugima ne. Sjetimo li se nijemih filmova, humor ostvaren neverbalnim znakovima (gestama, mimikom) oduševljavao je i klince. Djeca razumiju humor, smiju se crtićima jednako kao i odrasli.

Sve ovisi i o vrsti, dakle. Ja ne volim onoga glupog Strippyja koji se stalno krevelji - netko ga drugi obožava. Je li tako, Elli?

Ispričaj djetetu vrtićke dobi vic.

Pročitaj opet što sam napisao.

Riona wrote: ↑

09 Mar 2017, 11:36

Ispričaj djetetu vrtićke dobi vic.

Interesantno je to što kažeš. Djeca ne kuže naše viceve.
Međutim u toj dobi se u neke djece prepoznaje duh , vidi se da ga imaju , da imaju humor dok već kod neke djece uopće toga nema. Na stranu mogućnost da su neka djeca pod pritiskom odgoja pa se ne usuđuju niti komunicirati. Mislim da jednu prosječnu , normalnu skupinu.

Isto tako sam vidjela osobe s povećanim potrebama koji imaju izuzetan smisao za humor. Znaju prepoznati situaciju, znaju je i stvoriti, a imaju (ajmo to reć) intelektualna ograničenja.

Jesul' vama aforizmi nešto što je smiješno?

Šabović Adis wrote: ↑

09 Mar 2017, 13:45

Jesul' vama aforizmi nešto što je smiješno?

Duhovitost je drskost koja je stekla obrazovanje!



- nije smiješno

Smiješni aforizmi su mi vazda smiješni.



Imaš li kojeg?

Muškarcima se nema što zamjerit ako im je preko osamnaest.


Ili ovako nešto: Ne vjeruj ženi koja laže.
Bolje živ nego mrtav.
Bolje sto dana bogat nego sto dana siromašan.

Al pazi ovaj, Adise:

Semper ubi sub ubi!

VRIIIŠT!!! Urnebesno

Jest, kad prevedeš na engleski.

Chilimama wrote: ↑

09 Mar 2017, 14:03

Jest, kad prevedeš na engleski.

I mi imamo jedan u tom stilu:
"Ne hodaj po svijetu bez gaća" - iliti "ne budi besraman / stoj iza onoga što govoriš"
Ali tek sa gaćama je smiješan ... hm, zašto?

haram wrote: ↑

09 Mar 2017, 13:59

Duhovitost je drskost koja je stekla obrazovanje!



- nije smiješno

Ovdje kaže, doslovno, da je aforizam određenje ili definicija: https://sh.wikipedia.org/wiki/Aforizam

a ovdje da je kratak oblik jednostavne i duhovito izrečene tvrdnje ili sažete misli, sa svojstvima paradoksa: https://hr.wikipedia.org/wiki/Aforizam

Hipokrat je referenca i jednom i drugom.


Ko ono reče, parafraziram, da tragedija je kad se ja okliznem i prostrem po podu a komedija kad se ti oklizneš, upadneš u šaht i zagineš?

'bem ti aforističnog Bruksa Mela...

Chilimama wrote: ↑

09 Mar 2017, 14:00

Smiješni aforizmi su mi vazda smiješni.



Imaš li kojeg?

Muškarcima se nema što zamjerit ako im je preko osamnaest.


Ili ovako nešto: Ne vjeruj ženi koja laže.
Bolje živ nego mrtav.
Bolje sto dana bogat nego sto dana siromašan.

Što više pravnica - to više rupa u zakonu.

Chilimama wrote: ↑

09 Mar 2017, 12:12

Isto tako sam vidjela osobe s povećanim potrebama koji imaju izuzetan smisao za humor. Znaju prepoznati situaciju, znaju je i stvoriti, a imaju (ajmo to reć) intelektualna ograničenja.

Oftopičarim, ali ovo me podsjetilo na iskustvo moje frendice koja radi s autističnom djecom. Ne kod nas, dakako. Vodi ih na koncerte, izložbe, a u "školici" pokazuje im slike i pušta glazbu. Klinci bez imalo kolebanja preferiraju Mozarta u odnosu na Jelenu Rozgu.

Chilimama wrote: ↑

09 Mar 2017, 08:40

Da. Nego nisam mislila o glasnoći smijanja, ni na mimiku. Mislila sam na drugačiji doživljaj smiješnog. Nekako mi se čini da muškarci imaju širi spektar smiješnog ( od zahodskog humora pa do finijih varijanti) dok žene često ne drže ništa od toga smiješnim.
Ne znam ima li ovo znanstvene podloge, čitala sam o tome negdje , niti kanim to istraživati stručno, osim što me zanima , kako je rečeno u uvodnom postu, vaš doživljaj zabavnijih od manje zabavnih ljudi. Pri "zabavnom" ne mislim na ljude s kojima je ugodno jer lijepo pjevaju / znaju lijepo i zabavno pričati o spolnom životu dupina / pletenju košara. Znam da to neko zna zabavno ispričati a neko ne, ali ne smatram to humorom (iako može biti). No može biti duhovito. I ja dijelim humor i duhovitost iakoo su stvarno vrlo blizu.

Često se nađem u društvu ljudi koji me toliko nasmiju bez pričanja viceva , ali primjećuje se da žene to nekako ne kuže. Ili kuže a nije im smiješno. Pa vidim da žene često i ne skuže ni viceve.

Banalni primjer je gledanje komedija. Neću tvrditi, ali čini mi se da muškarci više vole komedije a žene ne preferiraju taj žanr.

Nedvoumno postoje značajne razlike između m. i ž. glede niza psiholoških manisfestacija- da tako kažem- pa je tu i humor u igri.
No, vjerojatno bi to trebalo rastranširati u podskupine, što je dosta naporno (a i ne znam bi li dalo njekih silnih spoznaja).

Na literarnom polju,ne znam puno autorica-humoristica. U showbizu ima dosta komičarki, napose u SAD, no to je američka specifičnost.

Hroboatos wrote: ↑

18 Apr 2017, 18:32

Nedvoumno postoje značajne razlike između m. i ž. glede niza psiholoških manisfestacija- da tako kažem- pa je tu i humor u igri.

Kako se psihološki manifestira (op.prev.: prikazuje, pokazuje, iskazuje...) različito poimanje humora recimo kod 10-godišnjih dječaka i djevojčica?

Hroboatos wrote: ↑

18 Apr 2017, 18:32

No, vjerojatno bi to trebalo rastranširati u podskupine, što je dosta naporno (a i ne znam bi li dalo njekih silnih spoznaja).

Njikakvih, usudio bih se ustv... ovaj, konstatirati.

Skeč Monthy Pythonovaca sa mrtvom papigom je zapravo interpretacija šale zapisane u najstarijoj sačuvanoj antičkoj zbirci šala - Philogelos (ljubav za smijehom)... samo je umjesto mrtve papige tu mrtav rob. I mnoge druge već otrcane moderne šale mogu se prepoznati u toj zbirci.