Utjeha, što bi to bilo ?

Blago onom tko rano poludi
User avatar
Donna Sole
Posts: 3084
Joined: 30 Sep 2011, 23:18
Location: Virgin Valley

Utjeha, što bi to bilo ?

Post by Donna Sole » 11 Jun 2013, 22:41

Na dva topika različitih sadržaja sam se dotakla pojma utjeha. Što je po vama utjeha, kako ju nalazite; treba li vam uopće i prepoznajete li utjehu ili ju brkate sa nekakvim drugim stanjem, pojmom...


Da se ja odmah izrazim dok sam već ovdje.
Utjeha je meni stanje u koje se sakrijem kad sam jako loše. A jako sam loše često. Utjehu mi daju moja djeca i to samo svojim postojanjem. Samo da ih vidim, da s njima boravim, ja sam odmah bolje.
Utjeha mi je često umanjivanje lošeg što me okružuje i nazivanjem toga drugim nazivom.
Ili traženje dobre strane u svemu što ne valja. Pri tom ne mislim na moje subjektivno gledanje u loše/dobro nego u realno loše, standardno loše u svim društvima.
Smrti sam dala značaj slavlja života, momnetu kojem svi idemo..recimo..
da ne duljim, zbunnujem sama sebe, ne nalazim riječi...
Treba mi utjeha.
Koliko sam uspjela ubrati na ovom forumu,većinsko stanovništvo je ateistično. Kako se vi nosite s uutjehom ako ne pribjegavate molitvi? Idete li psihiću?
Na kavu s frendicama? Mali nogomet? Varate žene?


kurvanjski avatar, a

User avatar
Euklid
old school
Posts: 14813
Joined: 04 Jun 2012, 18:13
Location: una ballata del mare salato

Post by Euklid » 11 Jun 2013, 23:03

ovo zadnje...


'if you fall, i'll be there' (floor)

Éowyn
Posts: 2398
Joined: 17 Oct 2011, 20:13

Post by Éowyn » 11 Jun 2013, 23:54

Kad mi treba utjeha, moram biti sama sa sobom. I moram razmisljati o tome sto me cini nesretnom, iako jako boli. I moram plakati.

Mislim da ako u pocetku jednostavno pustim da boli i ne pokusavam izbjeci bol, kasnije boli sve manje.


Desire makes slaves out of kings.

User avatar
Bara huda
Posts: 3056
Joined: 03 Nov 2011, 21:49

Post by Bara huda » 11 Jun 2013, 23:58

Chilimama » wrote:Na dva topika različitih sadržaja sam se dotakla pojma utjeha. Što je po vama utjeha, kako ju nalazite; treba li vam uopće i prepoznajete li utjehu ili ju brkate sa nekakvim drugim stanjem, pojmom...


Da se ja odmah izrazim dok sam već ovdje.
Utjeha je meni stanje u koje se sakrijem kad sam jako loše. A jako sam loše često. Utjehu mi daju moja djeca i to samo svojim postojanjem. Samo da ih vidim, da s njima boravim, ja sam odmah bolje.
Utjeha mi je često umanjivanje lošeg što me okružuje i nazivanjem toga drugim nazivom.
Ili traženje dobre strane u svemu što ne valja. Pri tom ne mislim na moje subjektivno gledanje u loše/dobro nego u realno loše, standardno loše u svim društvima.
Smrti sam dala značaj slavlja života, momnetu kojem svi idemo..recimo..
da ne duljim, zbunnujem sama sebe, ne nalazim riječi...
Treba mi utjeha.
Koliko sam uspjela ubrati na ovom forumu,većinsko stanovništvo je ateistično. Kako se vi nosite s uutjehom ako ne pribjegavate molitvi? Idete li psihiću?
Na kavu s frendicama? Mali nogomet? Varate žene?
Ovako napisano, utjeha mi izgleda kao analgetik protiv bolova. :D
A mozda to i jest. :ne zna:

Bol nije losa, ne zato sto boli nego zato sto je indikator da nesto u tijelu ne stima. Pa se onda ide lijeciti.
Za razne boli, razne jacine analgetika, zajeb je kod neizljecivih bolesti koje mozes eventualno otupiti pa dok traje djelovanje analgetika, dobro je.
tu je problem stvaranja tolerancije pa trebas sve jace doze i stvaranje navike. Ako ostanes bez medicine, onda si tek vriti, em te boli samo po sebi ono od prije, em patis radi apstinencijske krize.

Razgovor s nekim, frendicom, psihicem, cak i anonimno na forumu moze pomoci u olaksavanju boli. Em moras sam sebe izanalizirat, poslozit to u nesto smisleno, samim time sto si rekao na si neki nacin podijelio dio svog tereta pa ti se cini lakse nosti ostatak a mozes cuti i neku pametnu od nekog. Ne mora znaciti da ce ti pomoc, ali ako ti i okupira vrijeme u kojem neces misliti na bol, pa i to je nesto.

Ove vjerske utjehe meni idu nesto slabije, jedino ako mislis da je zivot sranje pa da se covjek spasi kad vise ne mora zivjeti, ali i to je tricky . Vec i radi nagona za prezivljavanjem kojeg imamo.

Varanje bi trebalo biti zabava i veselje a ne trazenje utjehe od drugih problema. Obicno takva utjesna varanja ne zavrse utjesno :D Umjesto da se pocetni problem olaksa, desi se da se zapravo jos pojaca.
Ako varanje gledas kao kratkotajni dop bez puno brige i pameti jos i ima smisla, ako njime zelis krpati rupu na bracnom brodu, ne cini mi se kao kvalitetan materijal.

Jbg, ne mos paucinom sprijeciti da voda ne ulazi pod provu. :ne zna:

Imas li mogucnost ukloniti uzrok loseg raspolozenja?
I da li znas sto je razlog ili zapravo i ne ali znas da se osjecas lose iako ne znas zasto.



User avatar
azizi
Posts: 217
Joined: 08 Nov 2011, 16:19

Post by azizi » 12 Jun 2013, 00:03

Chilimama » wrote: ...Kako se vi nosite s uutjehom ako ne pribjegavate molitvi? Idete li psihiću?
Na kavu s frendicama? Mali nogomet? Varate žene?
"Alkohol ubija... znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi." (D.C.)

:zivili:

Oprosti, no na naslov teme su mi najprije pali ovi stihovi na pamet. :shy: A cijela pjesma vapi za utjehom. Samo... kako tješiti nekoga u bezizlaznoj situaciji, kao što su ti vagonaši? Ili osobu koja je svjesna svog preranog umiranja? Kao i osobu koja je izgubila dijete, supružnika, brata ili bilo koga bliskoga?

Druga asocijacija na riječ utjeha bila mi je majčin zagrljaj kada sam se kao dijete osjećala izdano, uskraćeno, prestrašeno i to mi je donosilo sigurnost. Danas... danas mi utjehu pruža suosjećanje bliske osobe. Kada se osjećam pritisnuta zastrašujućom neminovnošću, utjehu mi pruža mogućnost da o svojim jadima zbog takvog stanja stvari mogu glasno izgovoriti.

Utjehu pruža i zagrljaj razumijevanja, samo što smo danas postali nekako više cerebralni, a manje taktilni, pa taj iscjeljujući dodir sve više izostaje iz naše komunikacije. Još se kao podrazumijeva da te netko zagrli kada ti izražava sućut, ali te prijatelj puno rjeđe zagrli u trenucima kada je jasno da ti treba utjeha. Zapravo, u pokušaju da me utješi tako jednostavnom gestom, osoba to pokušava riječima, govoreći da će vrijeme izliječiti rane, da će sve na kraju biti dobro, da ovo... da ono... i umjesto da me utješi, samo me još više ojadi.

Da spomenem da prije traženja utjehe trebam u samoći "provariti" situaciju u kojoj sam se našla (primjerice, teška bolest ili mogući gubitak važne osobe). Budući da sada već znam svoju reakciju, obavijestim bliske osobe da molim da me se ne naziva sljedećih tjedan ili dva, jer kada mi se otvaraju ponori u utrobi moram biti sama i nikakvo tješenje tada ne dolazi u obzir.

Ono što mi konačno može donijeti mir je mirenje sa situacijom, odnosno prihvaćanje stvari kakvima jesu. To je najteži dio 'posla' i mnogi ga nikada ne odrade. Tu je dobro pribjeći psihološkoj pomoći ili hagioterapiji, tko što smatra prihvatljivijim svom svjetonazoru i uvjerenjima. Jer, bol najčešće jako raštima dušu i ako je vrijeme ne uštima, ostaje zauvijek raštimana. A tu onda mira više nema, kao ni te utjehe koja bi mogla srediti duševni nered.

Chilimama » wrote:Treba mi utjeha.
:grli:



ex anais

Post by ex anais » 12 Jun 2013, 04:39

Jedina utjeha koja mi je zaista funkcionirala i odnosila teret je bila psihoterapija. Sve ostalo nije odnosilo onu neku tupu bol i kamen na duši i u želucu. Pisala, trčala, plakala, vježbala, šta god, ništa nije pomagalo. Ni bliske osobe. Jer sam sve drugo probala, i plakanje sa sobom nakon kojeg bi teret bio još veći, i razgovore s bliskim osobama koje mi nisu mogle pomoći jer sama ispovijed ponekad zbilja ne znači ništa, trebali su mi drugi uvidi i netko tko me potpuno razumije. Tek danas sam svjesna koliko sam bila sretna što sam imala takav vid pomoći i preporučam ga svakome tko tuguje bez obzira u vezi čega.



User avatar
Beau
Posts: 7076
Joined: 28 Sep 2011, 10:43

Post by Beau » 12 Jun 2013, 09:36

Ne znam što bi mi bila utjeha osim nastavit radit što i inače radim. Pokušat se zabavit ili skrenut misli.

Jako se teško prepuštam tuzi i jadu, uću reć, na neki određeni period, čak ni na cijeli dan. Zapravo nisam to nikad ni napravila.
Nekoliko sati je maksimum. Sve preko toga bilo bi mi naporno, neprirodno, dosadno čak...ili tako nešto. Jednostavno nisam sklona tome.
Mogu spremit tugu negdje u zakutak, sakrit je i od sebe i ostalih, al na površini i vidljivu, to ne znam. Mogla bih pokušat, al ne vjerujem da bi mi pomoglo.

Ni to baš nije normalno :misli:



User avatar
Euklid
old school
Posts: 14813
Joined: 04 Jun 2012, 18:13
Location: una ballata del mare salato

Post by Euklid » 12 Jun 2013, 10:26

tuga je precijenjena...


'if you fall, i'll be there' (floor)

User avatar
azizi
Posts: 217
Joined: 08 Nov 2011, 16:19

Post by azizi » 12 Jun 2013, 11:19

Ex i Bo pokazuju dvije krajnosti kada je tugovanje u pitanju.

Kako nismo na početku definirali o kojim događajima u životu govorimo, a koji izazivaju tugovanje, teško je reći tugujemo li zdravo ili stvar izmiče kontroli, bilo pretjeranim tugovanjem, bilo odsustvom tugovanja.

Ja sam Cilimamu shvatila kao da pita kako naći utjehu u krucijanom gubitku u životu. Znači, kada nam umre bračni partner, dijete, sestra... a ja sam se nadovezala s činjenicom gubitka zdravlja (karcinomi, neizlječive bolesti).

Ex je dobro uradila kada je potražila stručnu pomoć, jer, slažem se, u mnogim situacijama prijatelji ne pomažu. No, istina je i da danas imamo malo vremena za sebe, pa tako i za svoje bližnje i prijatelje. A i nekako, u vrijeme kada je na općem planu kultura zabave toliko glorificirana i podržavana, kulturi tugovanja naravno da nema mjesta.

Vjerujem da ću sada zvučati jako arhaično, no nekada su postojala pravila tugovanja. I koliko god to danas zvučalo zastarjelo i primitivno, činjenica je da je osoba u tuzi imala određen tretman, u smislu posjećivanja / ne posjećivanja, nošenja crnine, ponašanjem okoline prema tugujućem.

A danas ne smiješ ni pokazati da tuguješ, e da ne bi pokvario raspoloženje okolini. Tako je i crnina s cjelokupne odjeće spala na crni gumbić, a onda više ni to. Ne zagovaram crninu, no moram priznati da ona itekako ima svoje značenje.

Kada mi je umro otac nisam je nosila. No, kada mi je umrla majka, nisam izlazila iz nje gotovo pola godine. Da mi je prije toga netko rekao da ću nositi crninu za bilo kime, odmahnula bih rukom. Nisam kalkulirala s tom crninom, jednostavno sam ušla u nju i pretpostavljam da sam je stavila kao znak svima da mi je duša ranjena i da želim biti ostavljena na miru u svom tugovanju. I ljudi su stvarno otprilike tako i reagirali.

Bo, ne znam o kojoj tuzi govoriš, no pretpostavljam da se ne radi o ovako krucijalnim stvarima koje spominjem. A ako tako reagiraš, onda imaš isti problem kao dvije moje prijateljice. Prije sam im čak i zavidjela kako se nose s tugom, no onda se ispostavilo da one svoju tugu transponiraju ili u defetizam ili sarkazam koji im itekako ometaju interpersonalne odnose, jer se stalno sudaraju s nerazumijevanjem okoline, odnosno, svjesno ili nesvjeno povređuju ljude oko sebe.

Tugovanje je prirodan proces, ima svoj tok (ne tijek :gaah:) i mislim da se s ovim dobro upoznati prije nego nas dostigne događaj koji donosi tugovanje. Ili da smo u stanju shvatiti i pomoći bliskoj osobi koja je u tugovanju, a onda, sljedom toga, znati sebi ili njoj pružati utjehu.



User avatar
Beau
Posts: 7076
Joined: 28 Sep 2011, 10:43

Post by Beau » 12 Jun 2013, 11:35

azizi » wrote: Bo, ne znam o kojoj tuzi govoriš, no pretpostavljam da se ne radi o ovako krucijalnim stvarima koje spominjem.
O smrti bračnog partnera, djeteta, sestre ne želim razmišljati niti znati kako bi se tu nosila s tugom. Te mi se stvari čine jednostavno nenosivo.

Ali recimo, neizlječiva bolest i smrt roditelja. To sam proživjela. I tu sam tugu rješavala u hodu. Doslovno. Rezultat toga su bile grozne akne. Valjda je od toga. Nemam pojma.

Ne znam jesam li to odbolava, pretpostavljam da nisam (po nekim pravilima tugovanja), a možda i jesam. Crninu nisam nosila, inače sam često u crnom, al mogu reć da sam u tom periodu bila čak manje. Imam problem s pokazivanjem intime na taj način. Samo što ja to ne osjećam kao problem :o
A ako tako reagiraš, onda imaš isti problem kao dvije moje prijateljice. Prije sam im čak i zavidjela kako se nose s tugom, no onda se ispostavilo da one svoju tugu transponiraju ili u defetizam ili sarkazam koji im itekako ometaju interpersonalne odnose, jer se stalno sudaraju s nerazumijevanjem okoline, odnosno, svjesno ili nesvjeno povređuju ljude oko sebe.
Za ovo boldano, pa nemam pojma stvarno...
Nisam postala ništa sarkastičnija nego inače. A ni defetističnija.

Nerazumijevanje okoline. Pa nekim je ljudima bilo čudno moje 'dobro držanje', to da.
Ali ne mislim da povrjeđujem ljude oko sebe.



User avatar
Donna Sole
Posts: 3084
Joined: 30 Sep 2011, 23:18
Location: Virgin Valley

Post by Donna Sole » 12 Jun 2013, 11:42

azizi » wrote:.

Ja sam Cilimamu shvatila kao da pita kako naći utjehu u krucijanom gubitku u životu. Znači, kada nam umre bračni partner, dijete, sestra...


.
Da, dijete. Našla sam milijun načina da se utješim, lagala sebi, oblikovala istinu da se lakkše nosim s tim.




azizi » wrote:.


A danas ne smiješ ni pokazati da tuguješ, e da ne bi pokvario raspoloženje okolini.
Skoro da je tako, zapravo ja sam se tako osjećala. Često mi je jao neugodno pred ljudima kad mi daju sućut jer kao, pokvarila im dan i sad se ne zaju ponašati, pa ajd, nisu krivi , potapšem ih po ramenu, jer, eto..štoš sad..Zapravo, to je moje i ja se nosim s tim, kog vraga bi se drugi osjećali tužno kad nemaju razloga. A , da pravo kažem, zašto ne..Pa imamo previše tužnih i ružnih događaja oko svih nas, ne treba nas na to stalno podsjećati..


azizi » wrote:.


i pomoći bliskoj osobi koja je u tugovanju, a onda, sljedom toga, znati sebi ili njoj pružati utjehu.
.. a to je najteže.. Mene je moje iskustvo naučillo nositi se s tim, ne želim da zato mene neko uvlači u svoju tugu..Ja sam utjeha, znam da se može i treba boriti s tim bez da se nameće svoja emocija drugima.


Crninu nosim, osjećam se u tome prirodno iako se s vremena na vrijeme obučem u nešto običnije, jeans ili gipsy suknje,

košulja u boji , nekad traperice jer smatram da je moje žalovanje trajno i intimno, ne oglašavam ga zato drugima.
Na plažu sam počela ići ponovo prošle godine i to zbog zdravlja pa sam si čak kupila kostim i par tunika za more...

Ne vidim šokirane poglede, ljudi žive bez primisli o mojem odijevanju.

Utjehe mojem tugovanju nikad nisu bile usporedbe s tuđim mukama, nego ja kao ona koja to može podnijeti.
Kao, lakše mi je nego kad vidim patnju drugih..To me znalo rasturiti...


kurvanjski avatar, a

User avatar
Euklid
old school
Posts: 14813
Joined: 04 Jun 2012, 18:13
Location: una ballata del mare salato

Post by Euklid » 12 Jun 2013, 11:49

:grli:


'if you fall, i'll be there' (floor)

User avatar
azizi
Posts: 217
Joined: 08 Nov 2011, 16:19

Post by azizi » 12 Jun 2013, 11:52

BoDerek » wrote:
Ali recimo, neizlječiva bolest i smrt roditelja. To sam proživjela. I tu sam tugu rješavala u hodu. Doslovno. Rezultat toga su bile grozne akne. Valjda je od toga. Nemam pojma.

Ne znam jesam li to odbolava, pretpostavljam da nisam (po nekim pravilima tugovanja), a možda i jesam. ... Imam problem s pokazivanjem intime na taj način. Samo što ja to ne osjećam kao problem :o

...
Nisam postala ništa sarkastičnija nego inače. A ni defetističnija.

Nerazumijevanje okoline. Pa nekim je ljudima bilo čudno moje 'dobro držanje', to da.
Ali ne mislim da povrjeđujem ljude oko sebe.
Nisam željela da se osjećaš prozvanom. :five:

Govorim o tome da je tugovanje prirodno, a time i potrebno. Odustvo tuge je neprirodno, pravilinije, potiskivanje tuge je neprirodno. Ovo potiskivanje čak i nije svjesno. One akne koje spominješ govore o tome da je duša tugovala, ali je pronašla neki drugi put da to pokaže. Kada sve ostane samo na aknama, dobro je. Čak i ako ostane samo na lošijim interpersonalnlim odnosima, dobro je, ali manje, ali hajde... No, neodrađeno tugovanje zbog ozbiljne situacije u životu, na dugoročnom planu nosi sa sobom ozbiljne probleme i bolesti.

Moja prijateljica često povrjeđuje bliske i manje bliske osobe, a istovremeno je potpuno nesvjesna ovog svog ponašanja. Kada joj netko tu i tamo ukaže na to ili joj, pak, okrene leđa, onda je jako pogođena. Čak i dobije poruku o čemu se radi, ali ona uopće ne vidi ovu stranu svoje naravi. Tada joj pružam utjehu, ne i uvide, jer jedno s drugim ne ide. Uvidi dolaze nakog tugovanja. Jer, eto, može se tugovati i zbog nerazumijevanja okoline, a koje smo na neki način sami izazvali.

Bo, ovo pišem kao svoje iskustvo, tako da bi mi bilo žao ako bi se osjećala prozvanom :)



User avatar
Beau
Posts: 7076
Joined: 28 Sep 2011, 10:43

Post by Beau » 12 Jun 2013, 11:57

Ma kakvo prozivanje, Az, ne budi luda.

Pa pričamo ontopično, sve je kako treba bit :five:

Znam da je tugovanje prirodno, i najiskrenije mislim da mi ne bi bilo niti najmanje neugodno tugovati i pokazati svoju tugu kad bih imala potrebu za tim. Dapače, ponekad sam se trudila prizvat što više toga, jer znam da bi to sad tako trebalo bit. Al velim, ne paše mi taj način. Nisam si to ja.
E sad, što se sve podvsjesno tu nalazi, zbilja nemam pojma.



User avatar
Beau
Posts: 7076
Joined: 28 Sep 2011, 10:43

Post by Beau » 12 Jun 2013, 12:12

azizi » wrote: Moja prijateljica često povrjeđuje bliske i manje bliske osobe, a istovremeno je potpuno nesvjesna ovog svog ponašanja. Kada joj netko tu i tamo ukaže na to ili joj, pak, okrene leđa, onda je jako pogođena.
A na koji način povrjeđuje bliske osobe, a da to ima veze s njenim način tugovanja, tj. odsustvom tugovanja?



User avatar
azizi
Posts: 217
Joined: 08 Nov 2011, 16:19

Post by azizi » 12 Jun 2013, 12:17

Chilimama » wrote:Da, dijete. Našla sam milijun načina da se utješim, lagala sebi, oblikovala istinu da se lakkše nosim s tim.
Draga Chili, strašan je to gubitak, kažu najveći. Jako mi je žao da ti je život priskrbio ovo prebolno iskustvo. Zbog ovakvog gubitka ili poludiš ili postaneš mudrac. A na tom putu do mudrosti ne jednom će ti trebati utjeha. Nadam se da je dobivaš u svojoj okolini.

Chilimama » wrote: Često mi je jao neugodno pred ljudima kad mi daju sućut jer kao, pokvarila im dan i sad se ne zaju ponašati, pa ajd, nisu krivi , potapšem ih po ramenu, jer, eto..štoš sad..Zapravo, to je moje i ja se nosim s tim, kog vraga bi se drugi osjećali tužno kad nemaju razloga. A , da pravo kažem, zašto ne..Pa imamo previše tužnih i ružnih događaja oko svih nas, ne treba nas na to stalno podsjećati..
Nemoj da ti bude neugodno. Imaš pravo na svoju tugu, imaš je pravo pokazati. Iz našeg forumskog 'poznavanja' nisam stekla dojam da si osoba koja neumjereno i neprimjereno davi svojim problemima. Vjerujem da si i u RL takva. Zbog toga u ovom trenutku nemoj previše brinuti o doživljaju drugih. Stoljećima su ljudske zajednice postojale da bismo bili okrenuti jedni drugima. Danas se okrećemo jedni od drugih zbog vlastite komocije, te vlastitih strahova i nelagoda. Briga te! Tebi i ne treba utjeha svih. No, kada pokažeš svoju bol, naći će se oni koji će ti iskreno pružiti utjehu. Za ostale ćeš znati da će ti biti dobri za revijalne trenutke.

Chilimama » wrote: .. a to je najteže.. Mene je moje iskustvo naučillo nositi se s tim, ne želim da zato mene neko uvlači u svoju tugu..Ja sam utjeha, znam da se može i treba boriti s tim bez da se nameće svoja emocija drugima.

Utjehe mojem tugovanju nikad nisu bile usporedbe s tuđim mukama, nego ja kao ona koja to može podnijeti.
Kao, lakše mi je nego kad vidim patnju drugih..To me znalo rasturiti...
Prepoznajem ovaj osjećaj i ponašanje. Kada sam akutno natopljena vlastitom mukom i tugom, jednostavno nemam kapacitete za suosjećanje i, kao što kažeš, moja je duševna bol još toliko velika da se i zbog kapi tuđe boli može preliti preko ruba. Shvatila sam to u situacijama kada su mi išli govoriti kako se nekome njihovom bliskom dogodilo nešto grdo, a ja samo čekala da prestanu. Zbog toga se izmičem. Nije to znak manjka empatije, već zdravo samospašavanje.



User avatar
azizi
Posts: 217
Joined: 08 Nov 2011, 16:19

Post by azizi » 12 Jun 2013, 12:29

BoDerek » wrote: A na koji način povrjeđuje bliske osobe, a da to ima veze s njenim način tugovanja, tj. odsustvom tugovanja?
Stalnim sarkazmima, ismijavanjem, omalovažavanjem. Kako je ona istovremeno veoma inteligentna i duhovita osoba, sve je to upakirano u duhovite primjedbe, ali ta stalna potreba da bocne, manje ili žešče, stalno je pristuna. Kako je poznajem od djetinjstva, znam sva bitna događanja u njezinom životu, a i kako sam jedna od rijetkih kojoj se otvara, gotovo da znam sve trenutke koji su umjesto u žalovanje ili barem tugu, otkliznuli u emocionalno zaleđivanje. Ta ljutnja zbog same situacije (jer je ljutnja gotovo obavezni dio žalovanja) je transponirana u ljutnju spram svih, a iskazuje se ovim bodljikavim humorom, ali i žešće, vrijeđajućim sarkazmom. Dok okolini djeluje kao uberkontrolirana kulerica, tko bolje razumije ljudsko ponašanje, vidi osobu na rubu pucanja. A sve samo zbog toga jer se tugovanje nije znalo odraditi, a poslije je to racionalizirano kao znako slabosti ili, 'eto, ja sam takva'.


EDIT: Kako stavim umlaud? :misli:



User avatar
Beau
Posts: 7076
Joined: 28 Sep 2011, 10:43

Post by Beau » 12 Jun 2013, 12:43

azizi » wrote:
Stalnim sarkazmima, ismijavanjem, omalovažavanjem. Kako je ona istovremeno veoma inteligentna i duhovita osoba, sve je to upakirano u duhovite primjedbe, ali ta stalna potreba da bocne, manje ili žešče, stalno je pristuna. Kako je poznajem od djetinjstva, znam sva bitna događanja u njezinom životu, a i kako sam jedna od rijetkih kojoj se otvara, gotovo da znam sve trenutke koji su umjesto u žalovanje ili barem tugu, otkliznuli u emocionalno zaleđivanje. Ta ljutnja zbog same situacije (jer je ljutnja gotovo obavezni dio žalovanja) je transponirana u ljutnju spram svih, a iskazuje se ovim bodljikavim humorom, ali i žešće, vrijeđajućim sarkazmom. Dok okolini djeluje kao uberkontrolirana kulerica, tko bolje razumije ljudsko ponašanje, vidi osobu na rubu pucanja. A sve samo zbog toga jer se tugovanje nije znalo odraditi, a poslije je to racionalizirano kao znako slabosti ili, 'eto, ja sam takva'.
Aha, kužim.
Imam i ja takvu prijateljicu. Ili bolje reći, imala sam, budući da sam prešutno prestala održavat s njom kontakte. Nisam više mogla trpit tu preglumljenost.
Ova moja je izrazito agresivna i napadna u tom svom crnom humoru. Strašno joj je bitno svima davati do znanja, i to iznova i iznova, kako je ona kul i jaka i kako sve okreće na zajebanciju.
A vidljivo je iz aviona da ima gadnih nepreboljenih problema.

Ova ne vrijeđa direktno, već na nečiju tuđu ispovijest obavezno ide red komentara u stilu: pih, nema toga kod mene, ja sam to ovako onako BUAHAHAHAHAH, kak sam luda, otkačena i tako dalje :visi:

Nema ništa napornije. Mogu suojsećat s takvim ljudima, ali na distanci, odnosno iz velike udaljenosti :rofl:
Umaraju me i ne želim takve gluposti trpiti i pristajati na njih kao da su normalne. Budući da nema tog načina da joj se ukaže koliko je neuvjerljiva, a pogotovo da se promijeni.

I još ovo. U mnogim trenucima sam uspjela prizvati njene prave osjećaje, tako da mi se povjerila milion puta i znam točno kakva sranja nosi u sebi. Al jebiga, ti trenuci traju pola sata, sat ili dva. I onda opet slijedi dva mjeseca sve po starom, eda bi onda opet dva sata bila normalna. Ma ajde molim te :durica:



User avatar
Donna Sole
Posts: 3084
Joined: 30 Sep 2011, 23:18
Location: Virgin Valley

Post by Donna Sole » 12 Jun 2013, 12:43

Ja sam u RL vrlo vesela i živahna osoba, sa smislom za humor kojeg bez srama izražavam u priličnim situacijama. Pri tom mislim kako priliči, jelte.
Ljudi koji znaju moju situaciju, cijene to . Takvu me oduvijek poznaju.
Koji me ne znaju i dalje ne znaju a ja se ne reklamiram.
Vi na forumu to više trpite jerbo, eto, ne mogu izbjeći a ipak je ova komunikacija zakinuta za mimiku, geste i slično...smajlići to nedovoljno pokazuju.


Otvorila sam topik s ovom temom jer sam se "uhvatila" već na par tema toh pojma utjehe , pa me, eto zanimalo što je to zapravo.
Jel to štaka, jel to laž, jel to ublažavanje stanja ili otvaranje očiju ...

Zapravo, to me Emerioci pitao tamo negdje vezano za religiju na temi zašto bismo/ ne bismo bili sa sobom ( dakle, nije riječ ni o sobi, ni tinelu, a ni o losu i jelenima :zubo: )
Pa sam se htjela malo podružit i proširit viđenje...




Ja sam u to doba, kad sam najfriškije bila zatečena s tragedijom, utjehu davala i smirivala svoju okolinu jer me užasavalo njihova sućut . Ponukana nečim, utjehu sam nalazila i u razgovorima sa samom sobom i pomalo sam se vraćala vjeri. Kao, imam ja s onimgore neki morbidni pakt..ma što to bilo :zvrko:


Počela sam pisati blog, a uz blog i vratila se svojoj poeziji, stvaralaštvu općenito. malo slikanje, malo pisanje...

Nisam opet ko nekad a nije da baš želim biti. I ovo iskustvo me izgradilo i ne mogu i ne želim ga ignorirati.
Nadam se da postajem bolja....
Last edited by Donna Sole on 12 Jun 2013, 12:51, edited 1 time in total.


kurvanjski avatar, a

User avatar
Beau
Posts: 7076
Joined: 28 Sep 2011, 10:43

Post by Beau » 12 Jun 2013, 12:51

Chilimama » wrote:Ja sam u to doba, kad sam najfriškije bila zatečena s tragedijom, utjehu davala i smirivala svoju okolinu jer me užasavalo njihova sućut .
Ovo totalno kužim... I mene to užasava.

Inače, glede utjehe, meni nije jasno na koji način ljudi nađu utjehu u vjeri :o
Ja to nisam nikad uspjela.
Pretpostavljam da mi je, kako je rekao Emerici na jednoj temi, previše neuvjerljiva da bi me utješila.



User avatar
Donna Sole
Posts: 3084
Joined: 30 Sep 2011, 23:18
Location: Virgin Valley

Post by Donna Sole » 12 Jun 2013, 13:11

BoDerek » wrote:

Inače, glede utjehe, meni nije jasno na koji način ljudi nađu utjehu u vjeri :o
Ja to nisam nikad uspjela.
Pretpostavljam da mi je, kako je rekao Emerici na jednoj temi, previše neuvjerljiva da bi me utješila.

Ne znam.
Samo znam da sam se nalazila smirena i pomirena.
Nije to misa, nije to obred. To su dugi razgovori sa samim sobom ( bože, koliko soba i sobova :zubo: ) , mantra, dijalog, nazovi kako oćeš.
Pitanja, odgovori, pitanja bez odgovora..odgovori bez pitanja...


kurvanjski avatar, a

User avatar
ElliQuinn
Felis nebulosa
Posts: 5409
Joined: 18 Sep 2011, 11:56
Location: Na raskršću, upravo krećem u svim smjerovima.

Post by ElliQuinn » 12 Jun 2013, 13:53

Nekako ne obraćam previše pozornosti na utjehu. Samo se povremeno zateknem u situaciji da mi dođe okrenut šalicu, pa da mi netko gata iz soca ili da odem na web na nekakve horoskope. I tad shvatim da mi treba utjeha. Pa se onda nekako utješim bez ovih pizdarija. Nitko se nije naučen rodio; ide - ide, ne ide - ne ide; sve je to za ljude...


Light up, as if you have a choice.

Pričuvni moderator.

User avatar
Margarita
Posts: 4060
Joined: 20 Sep 2011, 21:52

Post by Margarita » 12 Jun 2013, 14:24

Kad me boli onda bih se najradije sakrila pod krevet, stol, u ormar, babi u špajzu i vrištala. Kako to ne mogu, nakrkam se tabletama. Ili tako radim nešto što nema veze sa mnom, živim tako da to nema veze sa mnom, glumim da to nisam ja, pa polako prestanem i biti.


"Ili seri ili marš sa školjke!" - judolino.

User avatar
Morticia
Posts: 10246
Joined: 17 Sep 2011, 21:36

Post by Morticia » 12 Jun 2013, 14:29

Ne poznajem utjehu, ustvari.

Poznajem samo vrijeme koje je polako i uporno činilo da bol postane podnošljiva, prihvatljiva i na kraju nestane.

Ali sva moja iskustva zajedno veliki su i bijedni kurac naspram ovoga što si ti, nažalost, doživjela.


MJERA JE ČOVJEKOVA STVARNOG KARAKTERA ONO ŠTO BI UČINIO KADA ZA TO NITKO NE BI SAZNAO.

User avatar
Bara huda
Posts: 3056
Joined: 03 Nov 2011, 21:49

Post by Bara huda » 12 Jun 2013, 15:24

Chilimama » wrote:
Da, dijete. Našla sam milijun načina da se utješim, lagala sebi, oblikovala istinu da se lakkše nosim s tim.
Skuzila sam na karambolovoj temi prema tvojoj reakciji o cemu se radi. Istina, i prije su mi tvoji upisi bili cudni, ne u smislu cudnosti kao nelogicni ili zbrkani, nego znas ono kad procitas nesto pa to u tebi ostavi dojam jer je pisac znao potrefit rijeci koje prepoznas kao svoj osjecaj. Tvoji su upisi meni ostavljali vrlo razlicite osjecaje jer djelujes pozitivno i vedro a onda uleti nesto sto me znalo bas potresti u sasvim drugacijem smijeru.


Skoro da je tako, zapravo ja sam se tako osjećala. Često mi je jao neugodno pred ljudima kad mi daju sućut jer kao, pokvarila im dan i sad se ne zaju ponašati, pa ajd, nisu krivi , potapšem ih po ramenu, jer, eto..štoš sad..Zapravo, to je moje i ja se nosim s tim, kog vraga bi se drugi osjećali tužno kad nemaju razloga. A , da pravo kažem, zašto ne..Pa imamo previše tužnih i ružnih događaja oko svih nas, ne treba nas na to stalno podsjećati..
Evo, meni je bilo neugodno kad sam skuzila. Ne da se meni pokvario dan tvojom tugom nego radi moje nemoci da ista smisleno kazem. A ne dogadja mi se cesto, kazu da sam dobra tjesiteljica (ako ne lazu), da znam pogoditi sto reci, pomoci makar i slusanjem, prepoznavanjem tudjih osjecaja sto je ljudima vazno kad osjete da imaju razumjevanje sa druge strane, ali u ovakvim slucajevima blokiram. Jer ne znam sto bih rekla.
Cak i kad znam da druga strana zna kako se tu nema sto reci, svejedno mi bude nelagodno, mozda radi mog podsjecanja na nesrecu. Mah, komplicirano je, ne znam jesam li objasnila ali mislim da ces skuziti.

.. a to je najteže.. Mene je moje iskustvo naučillo nositi se s tim, ne želim da zato mene neko uvlači u svoju tugu..Ja sam utjeha, znam da se može i treba boriti s tim bez da se nameće svoja emocija drugima.
Meni ovo zvuci pametno ali imam dojam da uvelike ovisi o tipu osobe.
O njezinoj psihisckoj sposobnosti i snazi da odradi sto treba na nacin na koji joj pase.
Tu su ljudi razliciti pa i njihove reakcije i ponasanje.
Ne nose se svi isto sa istim problemom bez obzira o cemu se radilo a ja cesto ne znam reci ne cak i kad mi nije ugodno.
No to nije problem druge strane nego moj.

Ali mislim da, u biti, svatko mora sam sebi pomoci naci put da bi nastavio dalje.

Utjehe mojem tugovanju nikad nisu bile usporedbe s tuđim mukama, nego ja kao ona koja to može podnijeti.
Kao, lakše mi je nego kad vidim patnju drugih..To me znalo rasturiti...
Tudja patnja nikako ne moze biti utjeha, nije to zdrav pristup svijetu i zivotu.
Ono sto moze pomoci je kad vidis kako se netko nosi s time.
Ne mislim sad na ovakve situacije nego na neke takodje stresne ali ne u tolikoj mjeri.

Vidla sam nesto reakcija prijatelja i poznanika na razvode, mijenjanje zivota i navika iz temelja, privikavanje na nove odnose sa poznatim svijetom i tu su reakcije bile razlicite.
Kao i moje reagiranje. Od onog...svaka cast na snazi pa do onih ...daj se priberi i kreni dalje.


Ali sve su to manje manje-vise pizdarije koje prodju u usporedbi sa stvarnim gubicima.

Ono sto sam pisala o laznoj utjehi koja zna zajebat jer se cini privlacnim osjecaj makar privremenog otupljivanja boli se odnosilo na neke druge vrste boli, nadam se da znas razliku.