Psihoterapija za sve

Blago onom tko rano poludi
User avatar
..a unda
Undaminator
Posts: 21246
Joined: 18 Sep 2011, 16:27

22 May 2013, 02:02

ex anais » wrote:Ne znam, ja sam se na terapiji suočila s nekim negativnim stvarima o sebi, odnosno sama sam ih priznavala njoj i sebi. Za koje bih se prije pasivno agresivno borila da nisu istina. :o
moze to ic i na drugu stranu, tj odmah se pocnes gadit i to sve, najgore. stvar je u tome da to i nije bas toliko bitno, sve su to neke price koje svako ima i za koje sbvako kmisli da su najvaznije ili da su njemu najvaznije, nego se mozda vise radi o tome da je i takav nastup o sebi neki pokazatelj. :D


User avatar
Zekoslawa
Posts: 15792
Joined: 18 Sep 2011, 20:01

22 May 2013, 02:04

ex anais » wrote:
To je istina. :/ Sve ostalo ide daleko sporije. A do kraja ne ide nikako ako se ne makneš.
I onda dođosmo do čega? Da psihoterapija nije baš prvo rješenje za kojim treba posezati. Nekad treba krenuti od vrlo konkretnih stvari koje su ti pred nosom. Onda se nekad stvari poslože same od sebe ili krenu u drugom pravcu. Ovako kad ostaješ gdje jesi, ponašaš se kao i dosad i čerečiš se dva sata dnevno ili koliko već, možda se nešto i pomakne, ali sporije.
Eks
Posts: 21733
Joined: 18 Sep 2011, 18:25

22 May 2013, 02:07

..a unda » wrote: moze to ic i na drugu stranu, tj odmah se pocnes gadit i to sve, najgore. stvar je u tome da to i nije bas toliko bitno, sve su to neke price koje svako ima i za koje sbvako kmisli da su najvaznije ili da su njemu najvaznije, nego se mozda vise radi o tome da je i takav nastup o sebi neki pokazatelj. :D
Ne, meni je to došlo s vremenom. Ja sam snažno bila identificirana sa stavom da sam ja žrtva i da su svi zli. :o Istodobno se jesam krivila, ali to je bilo malo drukčije prirode. Tek kasnije sam počela bit svjesna uopće o manipulativnosti uloge žrtve i koliko i ja sama imam odgovornost za postupke, život, odnose itd. Ok, priznajem, ja jesam svoj najstroži kritičar i to je nešto na čemu moram raditi i dalje, ali barem sam se malo odmakla od "svijet mi je kriv za sve". :zubo:

@Zec, u pravu si. Međutim, kako kod koga. Ja sam pri pomisli da moram odselit, prije tri godine, imala :mama: kako će oni bez mene :mama: stav da bih skužila da je to povezano, da ja nisam mogla bez njih, ne samo oni bez mene, uglavnom nekakva separacija jest nastala tijekom terapije, a sad, netko se separira i bez toga, nekom treba više, manje itd, a druga je stvar što sam ja lijena guzica sad i apropos toga, idem spavat da se mogu ujutro dignut. :facepalm:
User avatar
Zekoslawa
Posts: 15792
Joined: 18 Sep 2011, 20:01

22 May 2013, 02:14

A ja sam pak živjela u limbu i infišala da ako ja sad odem, to znači da sam s tim završila, nikad se ništa neće popraviti i ja sam odustala od toga da popravljam stvari. Čitav ću život morati biti to što jesam - dijete iz disfunkcionalne obitelji. Ovako dok sam s njima, možda ih uspijem popraviti. :facepalm: S druge pak strane, ufilmala sam da mater moram štititi od nje same, što je donekle i istina, ali to ne znači da je to moja dužnost i obaveza. S treće pak strane, kako ću ćaću ostaviti bolesnoga. Itd. Nalazila sam stotinu razloga da se ne maknem i ne separiram od njih. Dok mi sve to skupa nije postalo previše. I onda sam se maknula. I dogodilo se - pa, ništa. A ja sam se olakšala. Možebitno sam i malo manji control freak otkad sam se maknula, premda ću to vjerojatno uvijek biti.

Oću reć - nemoj si utvarati da ti to ne možeš, da si gori slučaj, da nismo svi isti i koješta. Možeš ti, možeš, puno više nego što misliš. Samo te nema što natjerati, a sama sebe nećeš natjerati.

Okej, sad ćemo opet privatizirati temu. :zubo:
User avatar
..a unda
Undaminator
Posts: 21246
Joined: 18 Sep 2011, 16:27

22 May 2013, 02:17

ex anais » wrote:..
Jeste, ali je recimo i pitanje kako primaš inpute iz okoline. Ako ih primaš na kriv način, začas se napuni ta neka dozica stresa i prelije. I onda bi se psihoterapija mogla nekako nazvat pokušaj ispravljanja tih krivih drina da ne primaš toliko pritiska izvana u sebe i ne interpretiraš neke stvari na dosadašnji način. Nekad uspijeva, nekad ne.

Možeš ti recimo otić u društvo, ali džabe ti to ako misliš da si vakav, nakav ili evo ti elmim svježi primjer da si po strani i onda se samo puniš negativnom energijom i tako se ispizdiš. Ili ako šetaš pa razmišljaš o koječemu. Ja sam dugo izbjegavala šetnje upravo zbog mentalnog otpada koji se izlijevao u meni dok bih šetala istim stazama. Na netu ti je um zaokupljen nečim i zato ljudi vjerojatno odabiru upravo to jer kad šetaš, ti sam bistriš svoj um, a često se baš onda sve izlije po tebi, em negativne uspomene, em loše misli itd. S vremenom to postane podnošljivije ako se tretira nekako.
ma je, je.. nije sve isto u vezi tih inputa, kako ih ti zoves. a cuj, neko je ovakav, neko onakav. neko filtrira ovako, neko onako. neko moze podnijet veci intezitet, neko manji, neko je osjetljiviji, neko je naucio nekako drugacije neke stvari dozivlajvat, interpretirat, usvajat..

ne mogu o primjerima i detaljima.. to mi je spam. :D ..tj nebitno. manifestacije, senzacije su mi nebitne. mislim, mogao bih i okrenut pricu i pitat sta se ocekuje? ..izadjes vanka i..sta? u centru si paznje, svi te vole i ti si..sta? vesela, taj je dan uspito, zadovoljna si sobom, imas elana, motiva za neko novo dokazivanje..sta? :D

Je, ali trebaš imat motivacije za to.
a trebas, ne trebas..ne znam. mozda ne zelis motivaciju. :zubo:

mislim, koliko god se mi trudili bit nesto drugo, razviti nas u nesto drugo gdje bi bili sretniji i zadovoljniji, dio nas smo..ne znam kako reci..mi sami, to smo mi, s nekim stvarima u nama se mozda bolje pomirit nego ih mijenjat..pa tek tada onda, mozda neki proces krene negdje. :D

uopstalom, ko kaze da ako se razvijamo u nekom smjeru za koji mislimo da cemo bit zadovoljniji, ko kaze da cemo i stvarno bit zadovoljniji kad tamo dodjemo? :D



Nemam pojma, ja sam kroz ovih par godina imala nekih padova, nekih velikih stagnacija, a opet, napravila sam neke stvari koje vjerojatno inače nikad ne bih, neke stvari su mi iz perspektive nekadašnjih vremena nezamislive bile. S nekima nisam zadovoljna, ali to sam više sklona pripisati svojoj inerciji.
I separirala sam se od nekih obiteljskih situacija, drama u smislu da sad kužim da su neke stvari lude i bok, prije sam se s tim ludilom dosta poistovjećivala na nekoj nesvjesnoj bazi. Ali kod mene j eto malo složenije nego kod ostatka vjerojatno.
ma, mozda je slozenije, mozda nije, ko zna. sve je slozeno. a to ostalo, to sti si uspjela i ako ti je to donijelo neki mir, nesto slicno..pa bravo, bravo.. :D
Ali ja ne govorim o statusnom simbolu nego o ulaganju u sebe. Zapravo smo se malo udaljili od teme što je logično s obzirom da nemate takvih iskustava, početna premisa je bila treba li sebe popraviti i krenuti dalje ili se doživotno "popravljati".
pa najprije, zasto se popravljat. ko kaze da si pokvarena? a ako ti kod sebe vidis neke.,.kako se to kaze..prepreke? ..onda ih nastojis nekako uklonit. ako ne uspijes, ides i s njima dalje, mozda ih neces uklonit, mozda ce same otpast.
ali da, treba dozivotno raditi na sebi. mislim treba..ne radi se tu o treba ili ne treba, nego sto drugo, sto drugo preostaje? :D
Eks
Posts: 21733
Joined: 18 Sep 2011, 18:25

22 May 2013, 02:18

Zekoslawa » wrote:A ja sam pak živjela u limbu i infišala da ako ja sad odem, to znači da sam s tim završila, nikad se ništa neće popraviti i ja sam odustala od toga da popravljam stvari. Čitav ću život morati biti to što jesam - dijete iz disfunkcionalne obitelji. Ovako dok sam s njima, možda ih uspijem popraviti. :facepalm: S druge pak strane, ufilmala sam da mater moram štititi od nje same, što je donekle i istina, ali to ne znači da je to moja dužnost i obaveza. S treće pak strane, kako ću ćaću ostaviti bolesnoga. Itd. Nalazila sam stotinu razloga da se ne maknem i ne separiram od njih. Dok mi sve to skupa nije postalo previše. I onda sam se maknula. I dogodilo se - pa, ništa. A ja sam se olakšala. Možebitno sam i malo manji control freak otkad sam se maknula, premda ću to vjerojatno uvijek biti.

Oću reć - nemoj si utvarati da ti to ne možeš, da si gori slučaj, da nismo svi isti i koješta. Možeš ti, možeš, puno više nego što misliš. Samo te nema što natjerati, a sama sebe nećeš natjerati.

Okej, sad ćemo opet privatizirati temu. :zubo:
Mogu ja odselit sad, onda nisam mogla, samo što eto iz nekog svog podsvjesnog razloga, prolongiram. Kao ono kad moraš ustat u sedam pa ti nekako mrsko leć navečer jer znaš će brzo doć jutro i onda ujutro još pet minuta stojiš pod dekicom iako te ta dekica grebe i šta ti ja znam što. Tako nekako. Glupavo odlaganje.

I sva ta inercija naprosto ide pod ruku s tim. I počela sam žderat ko nespašena od nezadovoljstva i mrzim to, a to sam počela otkad sam se bila zainteresirala nakratko za onog zauzetog lika nedavno i uplašila sam se da ću sebi opet nanijet muke i onda valjda se kažnjavam. Ako sam sebi odvratna, nitko me neće htjet. Đizs, šta ja pišem sad. Al je, tako nekako to funkcionira. Na razne se načine čovjek sabotira i "štiti".
No dosta o meni. :o
Neće unda da ispriča ništa o sebi. :durica:
User avatar
..a unda
Undaminator
Posts: 21246
Joined: 18 Sep 2011, 16:27

22 May 2013, 02:43

ex anais » wrote: No dosta o meni. :o
..
vidi, sve to sto ti pricas o sebi, pa tamo,. pa amo, pa ocu, pa mislim, pa necu.. nece ti pomoc. samo ce ti odmoc. pricom se ne rjesava ama bas nista ili vrlo malo.

ili, amo ovako. ok, nemos nesto, a znas da bi kao trebala, ali sto cuda, objektivnih, ovakvih, onakvih i jednostavno, nemas snage, nemas te volje, motiva.
ok, nemas motiva.

a imas motiva pricat o tome? aj kako sad to?
dakle, motiva imas, snage imas, ali za sto, u kojem smjeru?

eto, ja ne vidim drugog nacina nego da vrijeme odradi svoje i da te, sto se kaze, zivot prisli da mijenjas taj smjer, da usmjerujes tu snagu i volju na drugi nacin.
i ti to znas. cak i ti. tj, ti to znas najbolje. i znas da ce tako bit, i onda te te buducnosti, neizvjesnosti strah, naravno. i onda se jos dodatno zakocis, pa onda jos pocnes hiperventilirat, pa pocnes dobijat panike, pa ne mres dihati, a razloga za to racionalnog nema, a mora ga bit, pa se onda trazi razlog, uzrok, opravdanje, a to moze samo bit, a sto drugo kad je tako gadno stanje i strah, nego neka gadna npr bolest, stanje, sranje i tako se odabire zivot u sranju. u stanju sranja. :D

nitko ti ne garantira, da ako sve ide nekako drugacije, da nece doc do stanja sranja, ali..ako sama pronadjes motiv na nacin da pruzmes kontrolu nad sobom i da ides uzbrdo tom nekom svom idu ili sta je vec koji kua, onda znas da sama preuzimas odgovornost za sebe, a to znaci i slobodu, a to znaci i da se lakse dise, a to znaci i da nema hiperventiliranja..a to znaci da nema..cega ono..stra..stra..stra..strahaaaa, bavooo, bavoo, tako je. :lux:

dakle, trebas radit usprkos sebi..tj sebe i sve ce bit ok. :D

mislim, ne nagovaram te ja na nista, ali ce ti bit tako i ovako i onako, pa onda ustedi na vremenu, bolje sto prije pocet. zasuci rukave, daj sebi dvije odgojne triske, posalji se ukurac i napravi nesto korisno jednom za sebe. :D :D
User avatar
Beau
Posts: 7172
Joined: 28 Sep 2011, 10:43

22 May 2013, 08:46

Volila bih posjetit psihoterapeuta. Onako iz znatiželje, privlači me to.
Čak mislim da bi mi se moglo i svidjet :o

A možda bi i štogod dobroga proizašlo iz toga..
User avatar
Blesava
Posts: 779
Joined: 27 Sep 2011, 20:10

22 May 2013, 23:42

ex anais » wrote: Temu zapravo pokrećem potaknuta mišljenjem jedne stručnjakinje iz tog područja da je psihoterapija proces koji traje cijeli život, proces unapređivanja sebe i malo me to podsjetilo na koncept cjeloživotnog obrazovanja. Ne slažem se nužno, ali njen stav me nagnao na razmišljanje. Imamo psihoterapeute kod kojih postoji jasan cilj i zaključak terapije kad se osoba samostalno može nositi s inputom stresa i koji pacijente u tretmanu zapravo tretiraju upravo kao pacijente- ne mislim pritom u derogativnom smislu nego- imaš problem, došao/la si ga riješiti, ajmo to sanirati. Sanacija može trajati i do deset godina, ali podrazumijeva se kraj terapije.
Ne bi mi se sviđalo da traje cijeli život. Mislim da nije ni dobro za klijenta. Mislim, šalje mu skroz krivu poruku - da je toliko sjeban da ne može sam... I nije baš neka sreća za sliku o sebi, na koju se onda nadovezuje hrpa toga...
Psihoterapija - da. Ali kao što ne može biti (pre)kratka jer nije usmjerena na rješavanje konkretnog problema, već na promjenu u ličnosti, nije dobro ni ako je (pre)duga. Psihoterapeut bi trebao znati kad je dosta jer inače terapija prearsta u ovisnički odnos.
Klijent po završetku terapije mora moći naći način da preživljava i bez terapeuta, da svoju intimu istresa nekome drugome, da ju ne istresa, da se nauči efikasnije suočavati sa stersom i životom...
Tako nekako :D
Ako je stres najveći neprijatelj zdravlju i uzrok mnogih somatskih oboljenja, nije li logično sebi osigurati stručnjaka koji će pošto je za to obučen, smanjivati taj udio. Jednako kao što vodimo računa o karijesu, jajnicima, prostati itd.
Da i ne. Za početak - ima nas svakakvih - neki idu zubaru/ginekologu/proktologu kad zaboli, a neki rade sistematske/kontrolne preglede once in a while.
Sa dušom je to malo specifičnije, ali činjenica je da su neki ljudi introspektivniji, s malo boljim uvidom u sebe, svoje potrebe, emocije, stanja, neki nisu. Neki ni ne znaju da ih (i) taj dio boli.
Kad bi odlazak na psihoterapiju bilo nešto što pokriva HZZO, vjerujem da bi psihoterapeuti imali više posla... Ovako, ljudi krpaju prvo vidljive ili bar jasnije manifestacije unutarnjih problema - glavu, želudac, srce..., a za ostalo kad bude, ako bude...

Zekoslawa wrote: nisam sigurna koliko mi je to usporedivo s jajnikom i krajnikom. Naime, mentalna higijena podosta ovisi o perspektivi i onako je malo teško izmjerljiva.
Nije ni meni.
Liječnici znaju kako treba izgledati i funkcionirati zdrav zub, jajnik, srce... S obzirom da je s ličnošću malo drugačije, ukoliko se ne radi o očitoj patologiji, ne znam tko bi si smio dozvoliti procijeniti čija je duša zdrava, a čija ne i kako bi točno trebala izgledati pa da klijent bude zdrav...
Ne vidim smisao redovnih kontrola, ali vidim smisao cijeloživotne otvorenosti za obratiti se psihoterapeutu ukoliko se za to ukaže potreba...
U krajnjem slučaju - nekad nije potrebna psihoterapija, nego (stručno) savjetovanje.
User avatar
schmokljan
Posts: 2411
Joined: 18 Sep 2011, 16:19
Location: www.mordor.hr

23 May 2013, 00:18

Psihoterapija je zadnja utjeha ispraznih ljudi.
Eks
Posts: 21733
Joined: 18 Sep 2011, 18:25

23 May 2013, 00:32

Blesava » wrote: Ne bi mi se sviđalo da traje cijeli život. Mislim da nije ni dobro za klijenta. Mislim, šalje mu skroz krivu poruku - da je toliko sjeban da ne može sam... I nije baš neka sreća za sliku o sebi, na koju se onda nadovezuje hrpa toga...
Psihoterapija - da. Ali kao što ne može biti (pre)kratka jer nije usmjerena na rješavanje konkretnog problema, već na promjenu u ličnosti, nije dobro ni ako je (pre)duga. Psihoterapeut bi trebao znati kad je dosta jer inače terapija prearsta u ovisnički odnos.
Klijent po završetku terapije mora moći naći način da preživljava i bez terapeuta, da svoju intimu istresa nekome drugome, da ju ne istresa, da se nauči efikasnije suočavati sa stersom i životom...
Tako nekako :D
Tako to i ja zamišljam. Barem trenutno. Mislim da taj kraj čak i simbolično ( :rofl: ) ima nekakav značaj. Jako mi se teško staviti u tu poziciju gdje bih smatrala da sam superok, ali eto, idem doživotno terapeutu. Zato sam to postavila kao pitanje jer nikako ne mogu shvatiti. A opet, očito se dešava.

Ne vidim smisao redovnih kontrola, ali vidim smisao cijeloživotne otvorenosti za obratiti se psihoterapeutu ukoliko se za to ukaže potreba...
U krajnjem slučaju - nekad nije potrebna psihoterapija, nego (stručno) savjetovanje.
Slažem se zapravo.
schmokljan wrote:Psihoterapija je zadnja utjeha ispraznih ljudi.
:natisad:
Zar nije to novac... :misli:
Post Reply