Introverti, ekstroverti i osobni prostor

[Éowyn]

Auf.

Ne znam, ja nikako da si osvijestim činjenicu da sam više manje oduvijek sama i da zapravo ne trebam nikoga, a opet, čudno sam sklona prijanjati uz nekakav kalup kad određen odnos to "zahtijeva". Radim to nesvjesno. Ako se družim s čudacima onda izložim čudniji dio sebe, ako se družim s normalnijima onda prikrijem čudniji dio sebe. I na kraju mi te uloge dopizde, jako dopizde.

Nije baš grozno kao što zvuči. Samo sam na carini morala objašnjavati zašto pobogu nosim tolike količine baklava iz Turkske (frend ima laganu opsesiju), zašto nosim 4 boce Porta iz Portugala, a dozvoljeno je 2, zašto radim nered u parku (čudan tulum iznenađenja za frenda) i tako

Ja se uopće ne trudim biti normalnija nego što jesam. Nije mi nikakav problem sjediti sama sa sobom na kavi i sl.
Ja bih ljude s kojima se družim procijenila više-manje normalnima. Zapravo, svi smo sjebani na različite načine, tako da sasvim dobro funkcioniramo

[Eks]

Nije baš grozno kao što zvuči. Samo sam na carini morala objašnjavati zašto pobogu nosim tolike količine baklava iz Turkske (frend ima laganu opsesiju), zašto nosim 4 boce Porta iz Portugala, a dozvoljeno je 2, zašto radim nered u parku (čudan tulum iznenađenja za frenda) i tako

Ja se uopće ne trudim biti normalnija nego što jesam. Nije mi nikakav problem sjediti sama sa sobom na kavi i sl.
Ja bih ljude s kojima se družim procijenila više-manje normalnima. Zapravo, svi smo sjebani na različite načine, tako da sasvim dobro funkcioniramo

Nah, nije mi problem ni kava, ni kino, ni koncert, sve bila sama. Više mislim na neke finese u odnosu, neke ću stvari s nekim prešutjeti, a s nekim istaknuti i tako.
Bitno je da se sjebanosti upotpunjuju.

[Zekoslawa]

Ponekad se začudim oko koliko stvari se ja zamaram samo da bih bila "normalna". I nastojanje uklapanja u taj neki "normalni" život me toliko sludi da na kraju mislim da sam daleko luđa nego jesam. Zato me ovakvi upisi utješe.
Zajebato je kad u tim normalnim fazama navikneš ljude na svoje prisutstvo i onog trena kad je tebi već do grla socijaliziranja onda nastane awkward moment.

Ma gle, svi zapravo vole ekscentrike, ili im se barem dive, tako da to ima svojih prednosti.

Jedino, znaš što je meni olakotna okolnost - ja sam s vilozovskog, tamo je malo lakše biti čudak. Naime, ima vas još. Naravno, nije to slučajno, odabir je išao prema tome gdje ću se najbolje uklopiti.

Mene to još uvijek nervira kod mene. Ponekad jednostavno ne znam što bih rekla u većoj grupi ljudi, a znam da pristojnost nalaže da nešto moram reći i održavati nekakav small talk. A ne mogu. I onda se živa požderem.
Trebam se prestat žderat. Najgore je što svi ti ljudi laprdaju gluposti, ali opet, laprdanje se cijeni, ako ne laprdaš onda izazivaš sućut.

Ah, s ovim se još uvijek borim. I koliko sam se samo puta iznervirala kad bih recimo na faksu ostavila dojam nezainteresiranosti i gluposti jer se ne znam javiti za riječ da bih otkirivala toplu vodu, prodavala posvemašnje banalnosti i srala bez pokrića. A to je vještina koja se cijeni, nažalost. Opet, bog me nagradio korisnom osobinom da me spopadne kurcobolja za to što sam neshvaćena jerbo malo intuitivniji ljudi koji imaju dvije čiste u glavi vrlo brzo skuže zašto šutim, a odobravanje onih drugih ionako mi malo znači.

Da, teško je ponekad imati stalno na umu da te ljudi ne poznaju i da zaključuju na temelju onoga što vide, ali opet, dok nisu imali priliku vidjeti kako funkcioniram u manjoj grupi ili prozborili pet riječi sa mnom nasamo, znam da imaju pogrešnu percepciju da nemam što reći, da se stidim i štatijaznamšta. Tako da me nije briga. Ako me žele upoznati i čuti što imam reći, neka me izvole uljudno pitati; ako ne, neka misle da sam čudna.

[Éowyn]

Ja ne znam prešutjeti (ako su u pitanju bliski prijatelji), mislim da čak ponekad znam zvučati jako grubo, čisto zato jer se ponekad samo držim činjenica i vjerojatno ne zvučim nimalo utješno.

Upoznala sam jednog dečka koji tvrdi da je moj muški alter ego jer smo karakterno skoro isti. Jednom prilikom sam pred njim prijateljici davala savjete vezane za njen odnos s nekim tipom i on je na to rekao da kuži o čemu pričam, ali da ne mogu takve savjete davati normalnim ljudima
I još je rekao da je ona jadna spala na to da joj savjete daje dvoje sociopata

[Eks]

Ma gle, svi zapravo vole ekscentrike, ili im se barem dive, tako da to ima svojih prednosti.

Hm, ja sam oduvijek stjecala dojam da vole ekstroverte, ono "duše društva" ili čak klaunove.
Mene su često smatrali umišljenom zbog introvertiranosti. I za moj ukus, previše ih je zanimalo što stoji iza toga. Divljenje baš nisam iskusila, barem ne u vezi toga.

Jedino, znaš što je meni olakotna okolnost - ja sam s vilozovskog, tamo je malo lakše biti čudak. Naime, ima vas još. Naravno, nije to slučajno, odabir je išao prema tome gdje ću se najbolje uklopiti.

Ah, s ovim se još uvijek borim. I koliko sam se samo puta iznervirala kad bih recimo na faksu ostavila dojam nezainteresiranosti i gluposti jer se ne znam javiti za riječ da bih otkirivala toplu vodu, prodavala posvemašnje banalnosti i srala bez pokrića. A to je vještina koja se cijeni, nažalost. Opet, bog me nagradio korisnom osobinom da me spopadne kurcobolja za to što sam neshvaćena jerbo malo intuitivniji ljudi koji imaju dvije čiste u glavi vrlo brzo skuže zašto šutim, a odobravanje onih drugih ionako mi malo znači.

Ja sam jako sretna što me nije zakačila Bolonja. Taj princip aktivnosti na satu je nešto što me oduvijek istinski užasavalo. Još jednu srednju teško da bih podnijela.
Ma gore od srednje, u srednjoj si mogao mirno crtkarati u klupi bez opasnosti da ne skupiš dovoljno bodova i padneš godinu.
I oduvijek su mi išli na živce oni puževi iz prve klupe koji su ticalima iskapali oči profesoricama "Mogu ja, mogu ja". Prezirem ulizice. Možda jer ja nemam neki odnos s autoritetima pa me nešto tu svrbi, ali zbilja su mi takvi ljudi iritantni. I da bar ikad išta natprosječno izjave. Ne, gluposti zbog kojih se iole pametnijoj osobi ne da otvarati usta.
I zato isto ne volim Bolonju. Ako se ne varam, potiče upravo štreberaj i prosječnost. S tim da ne hvalim stari sistem, uopće, nisam ni primjer, ali bar sam bila pošteđena puževa iz prve klupe. Joj, osim jedne iritantne tuke koja se glasala kao da je upravo sišla iz polja u klupu i doslovce vikala javljajući se za riječ. Vidjeh je par godina kasnije sa decentnom pundžicom kako imitira profesoricu kojoj je virila iz guzice. Mislim da je postala asistentica.

Odlutala sam...

I još je rekao da je ona jadna spala na to da joj savjete daje dvoje sociopata

Ne znam, ja znam biti taktična, ali rezultat toga i nije dobar. Ljudi se naviknu da ih tješiš.

[Éowyn]

Ja sam puno puta čula o sebi da sam bahata i umišljena, ali sam isto toliko puta čula da sam draga i simpatična, pa zanemarujem ovo prvo Bitno mi je čije je mišljenje.

Meni javni nastup nikad nije bio problem. U srednjoj školi sam stalno držala nekakve entuzijastične višesatne referate koje čak niti profesori nisu željeli slušati. Ja bih se uvijek uživila, a ostali su umirali od dosade. Mislim da je problem u tome što mi nikad nije trebala publika. Meni je bilo dovoljno da sama sebi objašnjavam strategiju bitke za Veliku Britaniju.
Sad se stvarno pitam kako sam uopće imala toliko prijatelja u srednjoj školi

Na faksu se u pravilu nisam pojavljivala na predavanjima Kad sam pokazivala entuzijazam na nekim predmetima, u pravilu bi ga asistenti jako dobro iskoristili i uvalili mi neki fizički posao kao što je nošenje vreće cementa ili pranje mješalice za beton. Mislim da na mom faksu Bolonja uopće nije dobro provedena

I ja sam odlutala...

Ja nisam sigurna da li je itko ikad od mene želio da ga na bilo koji način utješim. Jednom prilikom sam istu onu frendicu 'tješila' pa je naš zajednički frend rekao da je to prvi put da je od mene čuo nešto nesarkastično i lijepo.

[Eks]

Nije ni meni problem izlaganje seminara (možda zato jer su bili rijetki ) nego ono javljanje za riječ i sl.

Kod mene se profesori nisu pojavljivali na predavanjima (to je bilo super kad se digneš u osam ujutro) pa sam prestala i ja. Onda je došla Bolonja pa su nas počeli kažnjavati za to jer su i oni bili kažnjeni dolascima.

[MightyMe]

Uzimajući vas za uzorak, ja san skroz normalan.
Drago mi je da postoji ekipa kojoj ne moraš objašnjavat neke tako osnovne stvari.

[Euklid]

Koliko intenzivno se družite s ljudima? Puni li vam to baterije ili prazni?
U fazi školovanja obično steknemo naviku druženja svaki dan s istim osobama, kasnije se to nekako prorijedi, ako se ne varam. Imate li tu naviku i danas? Imate li osoba bez koje/kojih ne možete zamisliti dan (a da nisu partner, naravno)?
Očekuju li osobe da se družite s njima na dnevnoj bazi?

Kako doživljavate virtualna druženja? Ako ste došli s kave i sjeli za komp, je li vam too much još i chatati s nekim (1 na 1, ne ove vorumske )?

Koliko vam osobnog prostora treba?

Zanimljiva tema.

Što sam stariji sve više cijenim (rijetke) trenutke samoće.

Imam par hobija/aktivnosti koji iziskuju masovnija druženja ali više cijenim trenutke provedene s uskim krugom frendova koje imam još iz srednje škole.
Iako su nam druženja sve rjeđa.
A nekad nam je glavna životna preokupacija bila gdje i kad ćemo izaći taj dan. Od 5-6 dana u tjednu provedenih zajedno sad se svelo na 1 u 2 tjedna.

Virtuala mi je super jer se ulogiram i odlogiram kad god mi paše. Ne moram se obazirati ni na koga.
Volim PM-ove, stigneš na miru pročitati poruku i razmisliti o odgovoru.

Chat 1 na 1 nisam imao priliku iskusit sve dok nisam došao na Trkeljanje
Zabavno i napeto


Jedino što ne volim su ljudi koji mi doslovno sišu energiju ko pijavice. Bilo u živo, bilo prek telefona, bilo prek društvenih mreža...
Prije ili kasnije ih se otarasim ali na žalost ne mogu ih baš sve i ne uvijek.
S posebnim guštom zatvorim vrata kad odlaze ili obrišem znoj sa čela kad poklopim slušalicu.
Jbg, nemre sve u životu bit idealno.

[Euklid]

Meni ponekad ide na živce kad ljudi sa mnom komuniciraju kao s osobom na kojoj je izvedena lobotomija.
Nema mi ništa gore od toga kad me netko patronizirajućim tonom pita zašto sam tako šutljiva ili jesam li možda sramežljiva

I onda kad objasnim zašto sam šutljiva, ispadnem bezobrazna

Pa nisam stekao dojam da si nešto posebno šutljiva ili sramežljiva.
Ono... pričaš normalno, nisi niti napadna niti neprimjetna.
Doduše par sati druženja je premalo za neku objektivnu ocjenu.

Nitko ne voli (pre)glasne kokodakuše koje neprekidnom galamom i prenemaganjem pokušavaju konstantno biti u centru pažnje

[Euklid]

Uzimajući vas za uzorak, ja san skroz normalan.
Drago mi je da postoji ekipa kojoj ne moraš objašnjavat neke tako osnovne stvari.

Samo se ti tješi.

Mi koji smo te upoznali jako dobro znamo koliko si abnormalan.

[karambol]

Što sam stariji sve više cijenim (rijetke) trenutke samoće.

Jedino što ne volim su ljudi koji mi doslovno sišu energiju ko pijavice.

Potpisujem.
Ja sam čovjekoljubac i često sam "glavni" u društvu kaj se tiče pričanja bezveze i laprdanja, a posebno po smišljanju psina i gadarija...
No, za to trebam biti u dobro uštimanom društvu koje se, eto, vremenom razišlo i sve se veći razmaci između druženja...
Mogao sam nekada pričati s bilo kim o bilo čemu. U birtiji, na ulici, na izložbi...votever verever....
I znam biti vrlo pristojan u odjebavanju ovih tzv. pijavica. I vrlo grub...zavisi koliko mi je taj dan fitilj dugačak...
Imam i ja onaj dar koji je spomenula kolegica prije...usađenu kurcobolju, genetsku predispoziciju o tome tko što misli o meni...
I jako cijenim ono malo vremena koje provedem sam sa sobom i ptičicama u parku...

[Pješčana]

što sam starija, imam veću potrebu za solo vremenom.
volim ja ljude, i ljudi vole mene, samo ja nemam više tako izraženu potrebu da puno vremena provodim s njima
točno osjetima nakon nekog vremena da mi je dosta i da bi bilo pravo vrijeme da se maknem.
s druge strane, postoji par bliskih prijatelja s kojima dane mogu provoditi, ali njih je sveukupno 3-4, i to je.
i s tima mogu i u tišini provoditi vrijeme, bez potrebe da nešto pričam samo da razgovor teče. s njima mogu u tišini pit kavu, šetati, voziti se. ali s tima je zabavno i pričati i šutiti i prepirati se.
ostali..shvatila sam prije par godina da nemam vreman za grupne kave na kojima nas je 10, di svi govore uglas i pričaju gluposti. pogotovo na poslu, kad nemam priliku često uzet pauzu i otić na kavu, želim da mi ta kava bude smislena, a ne kokodanje. tako da na poslu uglavnom više ni ne pijem kave s ljudima.
problem nastaje kad treba ljudima objasniti da neću doć na kavu ili druženje ili što već. i ako nisam radna taj vikend, na primjer, vidim nerazumijevanje kad kažem da mi se ne da. da mi paše biti sama.
točno vidim da su
u biti, masa stvari je sjela na svoje mjesto kad sam osvijestila da nema potrebe za grupnim kretanjem kroz dan

[Leteća]

Ja sam idealni kanditat za svjetioničara. Ozbiljno.

Nakon svakog druženja, koliko god ono ugodno bilo, treba mi par dana za oporavak, a na svim testovima introverzije/ekstraverzije dobivam sumanute rezultate.

Ipak, mogu klepetati i blebetati koliko god treba. Skužila sam da je to puno lakše nego odgovarati na pitanja tipa "zašto šutiš".

[karambol]

Nakon svakog druženja, koliko god ono ugodno bilo, treba mi par dana za oporavak, a na svim testovima introverzije/ekstraverzije dobivam sumanute rezultate.

Aaaaa...sad je već jasnije zašto se nisi javljala danima nakon trkeljaškog druženja u tzv. Travnjoli...

[Leteća]

Jes. Lutala sam šumom i plašila vukodlake.

[karambol]

Jes. Lutala sam šumom i plašila vukodlake.

I došli vukodlaci tu u grad, jebemu...

[Leteća]

Sram me bilo.

[blue]

Ne znam jesam li introvertna ili ekstrovertna - mislim da sam oboje, kako se potrefi; što će reć da sam ćudljiva A ja znam da nisam. Mogu mljet ko mlin ili ne reći baš ništa i da to stvarno nema veze s okolinom, niti prvo znači da sam raspoložena, drugo da nisam
Ne ovisi uvijek ni o ljudima (tj. jesu li poznati ili nepoznati) koliko se ugodno osjećam, ni o okruženju, ni ne znam o čemu.
Treba mi osobni prostor i samoća, i koliko kome dopuštam ili ne dopuštam da u njega uđe ili uzurpira, opet ne znam o čemu ovisi








Ok, gledajuć se ovako crno na svjetlo plavom može izgledat da sam malo teži tip osobe, ponekad al mislim da nisam A sad se idem samoanalizirat dalje

E, da, i naravno da sam normalna

[karambol]

A ja znam da nisam.









A sad se idem samoanalizirat dalje

E, da, i naravno da sam normalna

Ko normalat meće ovoliko smajlića?

[Éowyn]

Pa nisam stekao dojam da si nešto posebno šutljiva ili sramežljiva.
Ono... pričaš normalno, nisi niti napadna niti neprimjetna.
Doduše par sati druženja je premalo za neku objektivnu ocjenu.

Nitko ne voli (pre)glasne kokodakuše koje neprekidnom galamom i prenemaganjem pokušavaju konstantno biti u centru pažnje

Nisam nikad bila sramežljiva, šutljiva ponekad jesam. Ovisi kakav mi je dan. Ponekad sam previše zaokupljena razmišljanjem i malo odlutam u mislima dok drugi pričaju, a ponekad mi jednostavno ne paše društvo. I onda mi je nekako draže šutjeti nego se izvještačeno smješkati i praviti se da mi je baš super.

Zadnja osoba koja me pitala zašto sam šutljiva je pričala o doživljajima iz svog omiljenog narodnjačkog kluba i koncertu stanovitog Ivana Zaka
Što god da sam joj imala za reći, sumnjam da bi joj bilo ugodno čuti.

[Euklid]

..zasto si tako sutljiva?

Zadnja osoba koja me pitala zašto sam šutljiva je pričala o doživljajima iz svog omiljenog narodnjačkog kluba i koncertu stanovitog Ivana Zaka

a unda zalazi u narodnjačke klubove?

a unda sluša stanovitog Ivana Zaka?

ajme majko, svaki dan se razočaram u ljude ali u a undu...

[Éowyn]

a unda zalazi u narodnjačke klubove?

a unda sluša stanovitog Ivana Zaka?

ajme majko, svaki dan se razočaram u ljude ali u a undu...

[Euklid]

ti se smiješ a meni se plače

[Leteća]

Vot d fak iz Ivan Zak?