nina williams » wrote:
Fizički rad motivira sam po sebi. Rad je stvorio čoeka, il tako nekako, misliš da su radne akcije samo radi seksa imale prođu?
Ima tu i nekih znanstvenih objašnjenja, oslobađa se nešto, pa se onda spaja, jebe ježa u leđa...kajla mi se čini nevoljna. I to traje već bar po godine. Treba se trgnut, a to se ne radi polako i oprezno sa šetnjicama i minimumom aktivnosti, neg, onako, udarnički zapneš.
nina williams » wrote:
Čoek nekad nije sposoban za rezove iz vedra neba. Ovo boldano ne postiže se iz letargije. Prvo se valja osposobit za rezove. A ja valaj sam vidjela da su ljudi svakavi, al nikad sobom nezadovoljni, nakon što...štajaznam pokose dulum zemlje. Kad si sobom zadovoljan puno lakše nađeš i nov posao i muža i komšiju.
Nego, gdje se to nema za kopat u Hrvata? Učlaniš se u gorane, il kako se to već gdje zove, ako nemaš svoje zemlje. Ti odi do Brača, ponesi kramp, i tucaj.
Uostalom, sezona je spremanja drva. Odeš pred nečiju kuću i kažeš nacipat ću vam metar besplatno. Neš morat puno tražit.
nina, sve to sto ti govoris, odmah mogu potpisat, ali nije bas sve tako idealno i arkadicno. u tome mozda i jest problem.
naime, i za to sto ti govoris, treba snage, motiva, barem na nacin da se vidi odmak, da se vide ti neki koraci ovdje tako puno spominjani, da se vidi predjeni put i da se stoga vidi perspektiva neka. grub i los mi sje taj izraz..perspektiva, ali recimo da se osjeti da je bitno kretati se, a ne stici na cilj.
kajla..kajle, svi oni koji se osjecaju krace ili duze vremena kao kajla, u laksim i slozenijim oblicima, evo, i rade, kopaju..tj, mozemo cak reci da na neki nacin i imaju srecu sto su uopce u toj prilici ili mogucnosti, pa ih se onda malo lupi po civerici i kaze..aj, ne pizdi, trgni se, imas sto mnogo njih nema, razmazena si, bori se, tebi je ustvari dobro, trebas se dobro izjebat, itd, itd..
mislim, sto bi kajla, kao simbol, kao uzorak, ne sad samo kao nik i osobno prezentirani problem ili jos gore, neprezentirani problem, trebala raditi nakon sto dodje s posla? fizicki se jos malo istrositi? ono, oznojiti, otrcati, istrenirati, okopati i tako se rijesiti nagomilanog stresa, frustracija i kojecega jos?
dakle, kajle se bore. evo vidi se ovdje da se kajle bore koliko mogu, ali ako minimumi sinusoida pocnu bit ucestalije, sasvim je racionalno upitat se..stio se dogadja? gdje grijesim?.. i na koncu, mozda, pa pickamumaterina, cemu sve ovo? da bih mogla kopat, nac neku zanimaciju, otklon, ojacat se na i za neko vrijeme, e da bih nakon sto dodjem sebi opet sve jovo nanovo? i to jos gore nanovo, nepoznatije nanovo?
nismo svi isto sazadani, isto osjetljivi i u isto ili slicno neko vrijeme.
zato, ako se misli tuc u srz, s cim se slazem, valja tuci u srz uzroka, a ne posljedice. po tim uopce ne mislim postavljanje beskrajnih zasto i samozasto (selfwhy
) pitanja, nekih analiza, samoanaliza, psihoanaliza, kopanja po sebi, cijepanja necega u sebi, aerobika u sebi, igranja tenisa u sebi, da bi dosli do pitanja svih pitanja ili odgovora svih odgovora i tako nakon katarze, umorni zaspemo slobodni od misli, ne zeleci znati nista osim..o, krevete cudna spravo, ja ti kazem zdravo, zdravo.
neka..zasto.. ne treba postavljati, ne zato sto se tu krije neko blago (najvjerojatnije je da se tu krije neko smece, emocionalno smece), nego zato sto to nije bitno, nije bitno utoliko sto mozda mislimo ako dodjemo do pocela problema da cemo onda znat i rjesenje ili da cemo bit sretniji ili zadovoljniji.
treba prihvatit sebe u hodu i nastojat se prihvatit koliko se moze, a onda i mijenjat koliko se moze. dakle, previse.. zasto, moze biti i (samo)agresivni cin i time se samo gubi na kvaliteti i vremenu.
ipak, ako se uspiju horizontalno vidjeti nagomilane frustracije, tako da se..kako volim reci, sagleda taj krug, taj zacarani krug u cijoj smo sredini i ciji obod, kraj, ne vidimo, cim malo se maknemo od plohe u neku trecu dimenziju, cim malo sagledamo taj krug i vidimo onda njegovu konacnost, kad pomijenimo prespektivu, rakurs gledanja (o, da, rakursi u filmskom jeziku su puno bitniji i govorom slozeniji nego sto smo uopce svjesni) vidimo onda lakse izlaz iz tog labirinta (koji put se to valjda popularno kaze..kako ono..uzvisiti nad problemom, dici, uzdici se nad..? ).
e, po mome, to je osnovna motivacija, da se uopce moze netko barem malo popeti i da kaze sam sebi..pa cekaj, nije to uopce toliko strasno, lako nece bit, ako treba i cijepat cu drva (cak i prekovremeno i dzaba), ali vidim rjesenje, vidim pristup. gle, ovaj problem, tako je mali, a meni se cinio ko zna kakav. a iza njega je cak i jedan veci, ali nema veze, najprije cemo satrat ovaj ovdje, najblizi, tako da mozemo satrat ovaj sljedeci i kad kako koji sataremo, jos onda otaremo usta podlakticom i rutamo jos..glasno.
e, a kad rijesim sve svoje probleme, svijete evo me, najebali ste, sad cu ja vama radit probleme.
eto, taj motiv, kad ti sve bude ravno i ravnodusno, naizgled ravnodusno ili stvarno ravnodusno ili blizu tome, e onda treba nekako potaknut znatizelju da se sam sebi kaze..mozda nece bit onako kako sam mislio da ce bit, mozda ce bit gore, mozda bolje, ali bas me zanima kako ce bit.
fizicko iscrpljivanje moze funkcionirati, ali ce se najbolje iskazati ako se jos s necim poveze, pa bude samo jedan od nacina djelovanja. e, onda je covjek tek aktivan. i sve aktivniji. i sve zadovoljniji.
inace, moze se desit da se rade dvorci u pijesku i nakon tridesetog vala, nakon sto ti val izbrise dvorac, kazes, upiskumaterinu vise i dvorac, i val, i more i pijesak i sve ukurac..
mislim, da se razumijemo. ovo je lako rec drugima. kajla je mila majka prema meni, ono, beba zvecka pa na kvadrat. ali upravo zato mislim da imam pravo..ne bas pravo, ali da mogu reci nesto o tome, a da ne odmognem.
.
