Napali mi frendicu, opljačkana je...

[Stitch]

Ako si gurao ruku u kakvu rupu pa te nešto gadno ubolo ili ugrizlo, normalno da ćeš se bojati da to opet napraviš, to je kombinirana racionalno-emotivna reakcija na opasnu situaciju, a kad se radi i o mjestu za koje zdravorazumski i na druge načine empirijski znaš da je bezopasno - to je već fobija (etoti čovjeka kao aksiološkog bića, Madam ). Ako te ta fobija ometa da funkcioniraš u inače svakodnevnom životu bez asocijacija na traumatičnu situaciju, to se onda i može nazvati poremećaj. Imaju li žrtve pljački fobije od nalaženja u ponovljenim situacijama - ili općenito disfunkcijske socijalne poremećaje karakteristične za PTSP?

Posttraumatski stresni poremećaj ne mora uvijek biti rezultat, to je ekstrem - dovoljno je da patiš od bilo kojeg poremećaja pa da ti život bude lošiji nego prije.

[haram]

Posttraumatski stresni poremećaj ne mora uvijek biti rezultat, to je ekstrem - dovoljno je da patiš od bilo kojeg poremećaja pa da ti život bude lošiji nego prije.

Pa što bi drugo u ovom slučaju bio uzrok poremećaju ako ne traumatični događaj?

[Stitch]

Nisi me razumio. Čak i da razviješ fobiju od kladionica nakon pljačke, recimo, a ne PTSP u punom opsegu, život će ti sjeban biti. Zašto ne bi tražio odštetu?

[haram]

Nisi me razumio. Čak i da razviješ fobiju od kladionica nakon pljačke, recimo, a ne PTSP u punom opsegu, život će ti sjeban biti. Zašto ne bi tražio odštetu?

Ako ćemo raditi listu stvari koje su nam sjebale život, nema dovoljno para u čitavom svemiru da nas obešteti.
Normalno da će se svatko bojat da mu se ista šokantna stvar opet ne dogodi u ponovljenoj situaciji (u ovom slučaju na radnom mjestu). Da je pametan, bojao bi se i prije. I trebamo se svi bojat koječega... sadističkih bulija i drogiranih psihopata, prometa, boleština, kratkovidnih državnih administratora, bezskrupuloznih moćnika, rata, globalnog zatopljenja... i od malena smo se bojali zubarskih stolaca i dispanzerskih igala, izlazaka pred razrednu ploču i urlika granata... strah je oduvijek neraskidivi dio naših života, najjači pokretač u najgorim situacijama, na kraju savršeni otrežnjivač i zadnja slamka spasa zbog čega se kaže: strah je dobar kome ga je dragi bogek dao. I šta sad? Svi koji se nečeg boje trebali bi na bolovanje, u penziju da dosegnu nirvanu? Tko bi onda ostao radit? Tko bi se ostao borit?
Mislim, bilo bi lijepo da živimo u takvom idealnom sustavu koji toliko skrbi za najslabije i najranjivije članove... ali ne, mi živimo u kapitalizmu koji... pa, to je već za onu drugu temu tamo negdje ne sjećam se više gdje...

[Stitch]

Ako ćemo raditi listu stvari koje su nam sjebale život, nema dovoljno para u čitavom svemiru da nas obešteti.

Mah, pa nije u tome stvar. U životu jesi dužan raditi. Moraš, drukčije ne možeš živjeti. Ali nisi dužan trpjeti ozljede na radu. Da si boksač, druga stvar. Ali nisi.

Pljačke su ozbiljna povreda tvojih poslovnih prava i dužnosti. Sebe radi, moraš to naplatiti. Ako se ti ne poštuješ, neće te ni drugi poštovati.

ali ne, mi živimo u kapitalizmu koji... pa, to je već za onu drugu temu tamo negdje ne sjećam se više gdje...

Upravo tako, to ti i govorim.