Trkeljanje.com

Dajete li sto posto u sve što radite?
U prijateljske i one prijateljsko-poznaničke odnose, u poslu, na faksu, u nekakvim projektima, u hobijima? Ili posvuda dajete znatno manji postotak, ali na kraju dana imate osjećaj da sve štima (naravno, ne uvijek)?

Skužila sam da nemam balans. Da u nekim stvarima dajem maksimum, a u nekima minimum. Što nije nužno dobro, štoviše, može biti jako loše. Npr. uneseš se u neki prijateljski ili ljubavni odnos i na kraju izađeš iz istog kao olupina, iscrpljen i osiromašen. Ili, uneseš se u posao 100% iako svi drugi daju mnogo manje i onda ili i sam počneš zabušavati ili imaš nekakav feeling nepravde.
Ponekad me i strah stršati. Dati sebe 100 posto. Jest da će neki to prepoznati, doduše rijetki, ali prije zbog takvih stvari dobijem po nosu. Netko ispadne zavidan pa onda narušim i prijateljski i poslovni odnos.

Mislim da me vrlo lako povuče nešto, ako imam strast prema nečem, sklona sam izgorjeti u tome. Također, kad vidim neku priliku u nečemu, izgorjet ću na manje bitnim preprekama do cilja i do cilja ću na kraju već odustati ili uvidjeti da sam ganjala pogrešan cilj.
Dok, u nekim stvarima dajem manje od minimuma. Faks, npr. I što sa više stvari zatrpavam dan i raspored, to me sve više odvlači od istog.

Jako sam frustrirana ovih dana, otud ovaj topic. Imam nalete sreće što možda mogu naučiti nešto što sam oduvijek htjela, ali mislim da tu priliku baš i neću dobiti, bar ne u onakvom obujmu kakvom bih htjela. S druge strane, sve više se ukopavam u grad kojeg ne volim, radeći stvari koje volim na nekoj nižoj razini od one koju bih htjela. Ta niža razina mi je potrebna, zbog iskustva, ali hm, ako ne počnem davati maksimum na faksu, niti ću ikad doći do više niti ću se ikad maknuti odavde.

Nemam pojma što sam točno htjela pitati. Ali nekakav ringišpil mi je u glavi. I na momente je super. Na momente je kaos.
Svakako je bolje od letargije koja me hvatala posljednjih godinu dana. Ali, imam tisuće upitnika. Imam osjećaj da puno bolje prolazi davanje prosjeka od sebe nego istinski trud. Vjerojatno ovisi gdje.

Konkretno:
Skužila sam, nakon što sam pristala već, da sam pristala na posao za koji sam plaćena 4000 kn manje od osobe koja radi skoro isto što i ja. A da je moja prethodnica (ne ta ista osoba) radila mnogo manje stvari i manje se trudila od mene. Htjela sam zapravo razbiti strukturu dana u kojoj visim na netu i opet ništa ne učim, a zapravo sam si natovarila na vrat nešto što mi na kraju oduzima vrijeme i potencijalno živce. A opet, na neki me način veseli i puni energijom. Ambivalentna sam spram svega toga.

Možda malo i dramim. Ali samo malo.

Dajem 100% na mahove. U međuvremenu sam lijena ili mi nije jako stalo. U prijatelje sam u stanju uložiti sve što zatraže. Al ja njizi malo imam, pa to i nije puno. U poznanike slabo ulažem. Ne volem baš ljude. U moju familiju i dragovića (a bome i u njegovu familiju)...tu sam na all inu.
U poslu dajem što je manje moguće. Inače nanjuše potencijal iskoristivosti.
Hobiji...najbolje mi je kad uzmem godišnji, il slobodne dane, i uronim. Punim baterije na taj način.

Uglavnom, nemam osjećaj da stvari ne štimaju u smislu da sam trebala dat više ili manje. Nije mi nikad bilo žao ako dam više, a ne ispadne "po planu". Najčešće zato što je i sam ulog "u planu". Radim zato što volim i proces stvaranja, a ne samo radi rezultate, takorekuć.

Ovaj, znam da ovo glupo zvuči...al rješavaj faks. Zajebi pizdarije, posloži prioritete i drž se toga..bla-bla-trkelj-trkelj-trebat će ti to u životu-i tako dalje i tako bliže.

ne. ne dajem 100% jer ne znam kako cijelo vrijeme davati 100% apsolutno svemu oko sebe. nekad ni nemam 100%
najčešće ni ne treba toliko davati, tako da mislim da je to više izreka za pokazivanje puste snage koju netko u nešto ulaže.
kako kaže i nina: dajem na mahove. tražim balans.dajem onome što je prioritet u tom trenutku

Mislim da ja imam problem s prioritetima. Ono što me zanima i faks su jako udaljeni. I bojim se da neću stići/moći/imati prilike ostvariti ovo prvo, a opet, desit će mi se da ću zajebati drugo.

ex_anais » wrote: Jako sam frustrirana ovih dana, otud ovaj topic. Imam nalete sreće što možda mogu naučiti nešto što sam oduvijek htjela, ali mislim da tu priliku baš i neću dobiti, bar ne u onakvom obujmu kakvom bih htjela. S druge strane, sve više se ukopavam u grad kojeg ne volim, radeći stvari koje volim na nekoj nižoj razini od one koju bih htjela. Ta niža razina mi je potrebna, zbog iskustva, ali hm, ako ne počnem davati maksimum na faksu, niti ću ikad doći do više niti ću se ikad maknuti odavde.

Konkretno:
Skužila sam, nakon što sam pristala već, da sam pristala na posao za koji sam plaćena 4000 kn manje od osobe koja radi skoro isto što i ja. A da je moja prethodnica (ne ta ista osoba) radila mnogo manje stvari i manje se trudila od mene. Htjela sam zapravo razbiti strukturu dana u kojoj visim na netu i opet ništa ne učim, a zapravo sam si natovarila na vrat nešto što mi na kraju oduzima vrijeme i potencijalno živce. A opet, na neki me način veseli i puni energijom. Ambivalentna sam spram svega toga.

Možda malo i dramim. Ali samo malo.

anais, a da ne znaš koliko ta osoba dobiva za taj posao, bi li ti se taj posao činio ok?jel ok plaća?
nije ti dobra polazišna točka ako se uspoređuješ s drugima u startu.
otkaz uvijek možeš dati, a u međuvremenu ćeš steći radno iskustvo, zanje i neke nofce

Ne kontam te. Oš reć da si promašila u izboru faksa (nije to grijeh, ne daj da te uvjere u suprotno) ili da imadeš puno interesa koje ne uspijevaš vremenski uskladit?

Pješčana » wrote: anais, a da ne znaš koliko ta osoba dobiva za taj posao, bi li ti se taj posao činio ok?jel ok plaća?
nije ti dobra polazišna točka ako se uspoređuješ s drugima u startu.
otkaz uvijek možeš dati, a u međuvremenu ćeš steći radno iskustvo, zanje i neke nofce

Posao je zasad bezveze, tehnikalije i gluposti, ali možda steknem u daljnjem radu nekakvu praksu, evo, konkretno ću reći, novinarsku. No, oduzima vremena kad sve zbrojim jer mi prelomi dan na glupi način i ne stignem sjesti i učiti. A također, to je zaista jako niska razina i nisam sigurna koliko bi mi ikad koristilo. No, to je ono, bolje išta nego ništa. Plaća i nije plaća nego honorar, jako malen.
Zato i jesam ostala paf koliko ta osoba dobiva, samo u drugoj "kući".
U početku sam mislila da će to biti samo par sati dnevno, od kuće, ali nije baš tako. S tim da me taj dio od kuće i ne zanima. Ovo drugo je stvar vrebanja prilike jer ne znači da ću imat prilike okušat se u nečem bitnijem.
Novac je tu uistinu zanemariv, to nije plaća nego više džeparac.

E sad, faks me uistinu ne zanima, ali moram ga završiti, jbga.

Imam, da, još aktivnosti, vezano za hobi... moram ić, nastavit ću kad se vratim.

ja ne znam baš puno o tebi, nemam pojma jesi odslušala sve? vidi, štogod da je, daj mu šansu neki manji vremenski rok, da znaš da nisi propustila nešto potencijalno dobro.
ako ne ide, ok, ne ide.

ex_anais » wrote:Dajete li sto posto u sve što radite?

Ne.

Najbliže maksimumu od sebe dajem u odnose, i to one u kojima se osjećam lijepo, i to mi se isplatilo.

U faks sam uložila 50%, ako i toliko, iako sam u neke projekte dala puno više samo zato što su me više interesirali. Nisam imala inspiracije za više jer nisam vidjela smisla. Bila sam u pravu, sad bih se ubila da sam uložila svo ono vrijeme uloženo u opijanje i gubljenje vremena u faks jer bi rezultat bio isti sad

U svaki posao sam uložila nešto više nego u faks, ali opet ne previše, samo dovoljno. Nisam karijerist, ne znam se nikom uvlačit u dupe, nemam želju za ganjanjem pozicija i para - radije ću se bogato udat

Dakle, ulažem u ono od čega se osjećam dobro. Davati 100% od sebe u svemu je nemoguće, debilno i krajnje kontraproduktivno te iscrpljujuće, da ne velim potpuno besmisleno.

Ja sam se uvijek brinula da na faksu dajem čak i ispod minimuma i zapravo, kroz čitavo vrijeme studiranja sam se osjećala kao najveći klošar na faksu.
No s druge strane sam bila aktivna u svim mogućim studentskim udrugama, radila, proputovala čitavu Europu i stekla puno veza za posao. Na kraju krajeva, dobila sam istu diplomu kao i svi ostali i nigdje ne piše da sam bila nezainteresirani neradnik.
Čak i kad bih obećala samoj sebi da ću se više potruditi, shvatila sam da me većina predmeta ne zanima dovoljno da bih u njih uložila neki veći trud.

Najgore je to što sam već jednom promijenila studij jer sam shvatila da me prvi koji sam upisala baš i ne zanima. Onda sam shvatila da me niti drugi ne zanima, ali treći jednostavno ne bi dolazio u obzir.
Tako da ti vjerojatno ni na nekom drugom fakultetu ne bi bilo puno bolje.

Što se posla tiče, kad sam radila studentske poslove, davala sam jako puno od sebe, ali nisu me zanimala nikakva promaknuća niti išta slično. Par puta sam dala otkaz jer sam primijetila da nas par nadobudnih radi i po 10-12 sati na dan, a ostali skoro ništa za istu plaću.
Kasnije sam jednostavno naučila odraditi dovoljno da nitko drugi ne mora obavljati moj dio posla, ali ne išta više od toga.

Kad radim u struci stvari su malo drugačije. Gledam koliko ću naučiti i koliko ću iskustva steći i tuđi nerad mi nije toliko bitan.

Kad su odnosi s ljudima u pitanju, zaista ne mogu procijeniti. Baš sam jučer imala raspravu u trajanju od dvadeset sati (loše pruge po Makedoniji i Srbiji) o tome kako ja zapravo malo volim ljude i još sam pomalo u šoku od tog razgovora.

Uglavnom, ne trebaš se opterećivati onime što misliš da bi ti trebalo biti prioritet, već onime što stvarno je. Postoji li ikakva poveznica između tvog fakulteta i onoga čime se želiš baviti?

Da skratim, problem je vrijeme. Na poslu sam do dva, tri i onda opet idem nekud poslovno u pet, šest, sedam, osam, kako kad.
Sve to za nekakva danas-sutra otvorena vrata u tim vodama. Ne znam.
A faks, odslušano sve, ali ostalo je ispita i diplomski i to treba zaista sjesti i naučiti. Nemam volje, to je prisila, a to o mijenjanju faksa mi već godinama ne pada na pamet jer ne bih studirala opet.
I kako se sad dati bar 20 posto u faks... odjebati posao? Onda ću visjeti na netu, kao dosad.

A i drugo što me zbunjuje, kog se vraga aktiviram u gradu u kojem ne mislim ostati..

Ja sam skoro uvijek davala po 7-8 ispita za redom. Jednostavno bi me uhvatio napadaj inspiracije i onda sam polagala sve što god sam mogla u istom roku. No za to bi definitivno trebala odustati od posla.
Koliko je sigurno da će vrata zaista ostati otvorena zahvaljujući tom poslu?

Éowyn » wrote:Ja sam skoro uvijek davala po 7-8 ispita za redom. Jednostavno bi me uhvatio napadaj inspiracije i onda sam polagala sve što god sam mogla u istom roku. No za to bi definitivno trebala odustati od posla.
Koliko je sigurno da će vrata zaista ostati otvorena zahvaljujući tom poslu?

I ja, u vrijeme dok sam redovno studirala. A onda sam skužila da mi se desi da prijavim toliko ispita i onda kad vidim koliko ih je ne odem ni na jedan. Pa sam zaključila da ta metoda već neko duže vrijeme nikako ne funkcionira. Kad prijavim manje onda i položim. Stvar je motivacije, ja za taj faks imam 0 bodova motivacije, inspiracije, bilo čega, odavno već. A moram, moram, moram ga završiti.

Nije sigurno. U tome i jest najveća kvaka. Što mogu zajebati sve. Ono što jest sigurno jest to nekakvo moje iskustvo koje mi tad nitko ne može oduzeti. Da ostanem u svom gradu možda bi mi koristilo u smislu-"ja sam radila to i to, tamo i tamo.." znam ljude kojima jest. Zabavno je, dinamično. Ali, pošto ja ne planiram ovdje ostati (nadam se) onda nisam sigurna koliko bi mi, osim naravno iskustva, koristilo u Zagrebu.

Stvar je što se ja lako izgubim, to je ono, kad ti je nešto mrsko i daleko (faks) onda te bilo što lako odvuče. A ne bih htjela da me toliko odvuče da me usisa.

Nemam ja nekakvu viziju što ću raditi sutra. Znam što me zanima, ali znam i da rijetki mogu tako i s tim. I da moram imati nekakav background. A taj background je upravo faks. Eh.
A i godine mi lete. (Molim da se nitko ne smije na ovo ).

Koliko je konkretno ispita u pitanju? Da li možeš npr. prestati raditi kad imaš rok u 2. mjesecu i položiti ih sve i onda nastaviti raditi?

Kakvi drugi mjesec, iss, treba to i u 11om i 12om polagati.
Ima toga, ima. Studenticu se ne pita za brojku.

Razmislit ću, kad stignem razmišljati.

Eskapistice.

ElliQuinn » wrote:Eskapistice.

Nastojim davati sve od sebe, uvijek. Na to me tjera urođeni perfekcionizam. Kad štogod zajebem ili propustim, ne mogu spavati. Imam previše živ i napet um pa i dalje razmišljam, sjeckam, analiziram. Ždere me to. Ustajem iz kreveta, koliko god umoran bio, i nastavljam - pišem, učim, radim. Čak i za banalnosti poput foruma.

No o čemu god bila riječ - sve ovisi o emocijama. Kad mi se štogod zgadi, kad štogod prestanem voljeti - režem. Trideset devet mi je godina, a još se u tome nisam naučio kompromisima. Otići ću, dat ću otkaz, svejedno. Jebe mi se. Kad stvari prijeđu crtu, ne marim za budućnost. Jednostavno se gasim i odlazim.

Hekatonhir » wrote: No o čemu god bila riječ - sve ovisi o emocijama. Kad mi se štogod zgadi, kad štogod prestanem voljeti - režem. Trideset devet mi je godina, a još se u tome nisam naučio kompromisima. Otići ću, dat ću otkaz, svejedno. Jebe mi se. Kad stvari prijeđu crtu, ne marim za budućnost. Jednostavno se gasim i odlazim.

I ja. To je grozna osobina.
Mislim, nije, ali teško shvatljiva. Nisam srela puno takvih ljudi.

ex_anais » wrote:
I ja. To je grozna osobina.
Mislim, nije, ali teško shvatljiva. Nisam srela puno takvih ljudi.

Ni ja. Svi mi vele da sam tvrdoglav kao magare i da ću na kraju ispaštati zbog toga. Kao da ja to ne znam, jebiga. No čovjek uvijek mora platiti račune. Ni u birtiji ne možeš piti cijelu noć a da na kraju gazdi ostaneš dužan. To je život, i na to sam spreman.

Hekatonhir » wrote:
Ni ja. Svi mi vele da sam tvrdoglav kao magare i da ću na kraju ispaštati zbog toga. Kao da ja to ne znam, jebiga. No čovjek uvijek mora platiti račune. Ni u birtiji ne možeš piti cijelu noć a da na kraju gazdi ostaneš dužan. To je život, i na to sam spreman.

Upravo to. Samo što ponekad nisam na to spremna. Onda se idem prilagođavati, a to završi još većim praskom.

U poslu, postoji neka crta "davanja" ispod koje (radi nekakvog profesionalnog ponosa) ne idem, neovisno o okolnostima. Preko te crte minimuma, dajem se proporcionalno (prvenstveno, novčanim) primitcima. Ne mogu se sjetiti situacije u kojoj je moje davanje procijenjeno nedovoljnim.

U odnosima s ljudima, ograničavam se na odnose i na ljude kojima se mogu i želim dati cijeli, bez mjerkanja i vaganja i trgovanja i cjenkanja. Naizgled bedasto i naivno i svakako - a zapravo se radi o tome da se radi o odnosima s ljudima koji se podjednako intenzivno bacaju u taj odnos.

Lord Byron » wrote:U odnosima s ljudima, ograničavam se na odnose i na ljude kojima se mogu i želim dati cijeli, bez mjerkanja i vaganja i trgovanja i cjenkanja. Naizgled bedasto i naivno i svakako - a zapravo se radi o tome da se radi o odnosima s ljudima koji se podjednako intenzivno bacaju u taj odnos.

Ljudi su drugo. Prijatelje, cure, ljubavnice... nikad ne bacam vucima. Odan sam prijatelj, ali i nepomirljiv neprijatelj. Kad me tkogod zajebe ili povrijedi, nikad mi više ni blizu neće doći. Mogu oprostiti, ali zaboraviti neću. To je cijena koju on mora platiti. Pomoći ću mu kao čovjek čovjeku, neću ga pustiti da umre na cesti. Ali tamo gdje je nekad bio nikad se neće vratiti.

Hekatonhir » wrote:
Ljudi su drugo. Prijatelje, cure, ljubavnice... nikad ne bacam vucima. Odan sam prijatelj, ali i nepomirljiv neprijatelj. Kad me tkogod zajebe ili povrijedi, nikad mi više ni blizu neće doći. Mogu oprostiti, ali zaboraviti neću. To je cijena koju on mora platiti. Pomoći ću mu kao čovjek čovjeku, neću ga pustiti da umre na cesti. Ali tamo gdje je nekad bio nikad se neće vratiti.

ček, što si na kraju? nepomirljiv neprijatelj ili netko tko pomaže čovjeku na cesti?

Da ukradem kvot

Lord Byron » wrote:U poslu, postoji neka crta "davanja" ispod koje (radi nekakvog profesionalnog ponosa) ne idem, neovisno o okolnostima. Preko te crte minimuma, dajem se proporcionalno (prvenstveno, novčanim) primitcima. Ne mogu se sjetiti situacije u kojoj je moje davanje procijenjeno nedovoljnim.

Ovo još ne znam. Opet, vjerojatno se radi i o poziciji, ja moram 'kupovati' svoju, 'osigurati' budućnost. Šef mi kaže da smanjim, da za 50% manje truda ću imati 10% manje rezultate, a da će ti rezultati i dalje biti izvrsni. Ne mogu
Mislim, sabotiram ja na sve strane, ali u konačnici, stalo mi je. Zato se trudim i trgam.
No, mislim da je ovo kvotano - pametnije. On the long run.


Imam u sebi i nešto onoga što Hek kaže - povrijedi me, ponizi me, poslovno ili emotivno, režem i odlazim. Pokazah već i u poslovnom i u emotivnom aspektu. Ipak sebe volim najviše - moje psihičko zdravlje mi je važnije od bilo čega ostalog. Dok god mogu birati.

Lord Byron » wrote:U odnosima s ljudima, ograničavam se na odnose i na ljude kojima se mogu i želim dati cijeli, bez mjerkanja i vaganja i trgovanja i cjenkanja. Naizgled bedasto i naivno i svakako - a zapravo se radi o tome da se radi o odnosima s ljudima koji se podjednako intenzivno bacaju u taj odnos.

Vidiš, zanimlijvo je vidjeti jel prvo kokoš ili jaje

Od onih sam koji se bacaju naglavce u odnos. No, pratim reakciju. Ako je nema, skupljam prnje i odo'.
Ako se netko meni baci, vjerojatno će kod mene uzrokovati još veće bacanje. No, obično se ja bacim prva

Ali jako patim na reakciju. Ono, ako se bacim, a netko mi isprazni bazen s vodom, nije dobro



Općenito, mjerim na skali "stalo mi je".
Kad mi je stalo, sky is the limit, nema umora, nema plakanja, trsim se da bude što bolje, nije mi ništa teško, tuđa sreća meni navuče osmijeh na lice, idem na kraj svijeta (metaforički, doslovno je samo trebalo po gradu u svakakvim uvjetima).

Kad mi nije stalo, ni 100 pušaka me neće natjerati. Živci će pucati, ogranizam vrištati u agoniji, bliski ljudi vrištati na mene, kumiti, moliti, podmićivati... ali ne ide

Fuckin' intrizična motivacija (unutrašnja)


@ex anais: rado bih da mogu reći što je meni napravilo konačni klik u glavi da svoj fax završim. Veselio me, prve tri godine. Onda mi se ogadio. Onda smo se prezirali iduće tri.
Uz agoniju da ne znam što ću sa sobom nakon diplome, koja se umanjila s nekim idejama pa sam dobila motiv za završiti, zapravo ne znam reći što me i kako 'natjeralo' da dam one ispite ranije.

Doslovno je bilo mučenje, ispit po ispit. Jedan dam, par mjeseci nema šanse. Fizička mučnina.
Možda sam tad trebala psihologu, pa da se iskopa sve ono što se trebalo iskopati
Bilo je toga puno, samo tada, meni to nije izgledalo povezano. A bilo je neki faktor, svakako.

S druge strane, ne žalim ni sekunde. Što sam prola, kako sam prošla, u tim godinama, otvorilo mi je oči za mnoge stvari. Koristilo je. Da, ok, na tom fax-planu je bila muka, ali da nije, vjerojatno ne bih sve ovo ostalo taknula. I ne bih bila tu gdje sam sad. A zadovoljna sam tu gdje sam sad, imam neke željice, ali drago mi je kamo me voda nanijela

Mislim da jednostavno nisam sposobna davati 100% od sebe.
Ili je ovo što dajem ustvari 100%, nemam pojma.

ex_anais » wrote:Dajete li sto posto u sve što radite?

ne
ništa mi nije važnije od djeteta, a ni njoj ne dam 100%
iscijeđena sam beskorisna i sebi, i drugima

Pješčana wrote: ček, što si na kraju? nepomirljiv neprijatelj ili netko tko pomaže čovjeku na cesti?

Zašto misliš da se to isključuje?

ex_anais » wrote:I kako se sad dati bar 20 posto u faks... odjebati posao?

Nemoj. To isto sam napravila i ja. Iz istih razloga.
Ja imam plaću 3300 a ona 8000
Od dana otkaza do danas sam dala ispita, slovima i brojkama hm nula (0), zirou, niš, niente, nil, nix, ne znam vjerovatno ima još riječi za potpuni neuspjeh, doduše za mene i moj faks bi trebalo izmisliti skroz novu riječ...

S druge strane, imam kolegicu koja je napravila isto to, radila, otišla kad više nije mogla podnosti mobbing i sad je pred diplomom, ali to je bilo od jutra do sutra učenje u nacionalnoj-i stvarno joj svaka čast. SVAKA ČAST.

Znači može se i tako a može se i nakon posla ali biti rastrgan na sto strana-neće ići.

Druga kolegica koja radi u administraciji i isto studira ta je pak nakon 6 mjeseci u knjižnici u koju je išla nakon posla popucala na živce kad je pala taj ispit, ono to je bio bijes, strašno nešto, vozila sam se s njom u autu nakon što je pala, nije mi bilo svejedno, rekoh: "Samo ti mene pusti tu na semaforu dok sam živa i skuliraj se na poslu i pazi kak voziš do posla."

Na kraju je ipak dala taj ispit ali nije islo glatko-ipak moraš odraditi svoj dio na poslu, ima i dečka s kojim živi i onda još i ispiti, čuj nešto mora patiti, rijetki su ti koji si sve poslože kako treba i da sve stignu.

A opet, bilo bi šteta da to pustiš, ako imaš par ispita do diplome-a znaš kako je, ako ništa drugo trebat će ti papir kad buš htjela napredovati.

Samo si posloži prioritete i onda će biti puno lakše.

Još da i ja poslušam svoje proročanske riječi i super.

Dajem 100% sebe u sve, posao, međuljudske odnose, you name it. Jedini problem je taj da me to drži vrlo kratko, pa ostavljam poslove, međuljudske odnose, you name it, nedovršenima.

ex_anais » wrote: Skužila sam da nemam balans. Da u nekim stvarima dajem maksimum, a u nekima minimum. Što nije nužno dobro, štoviše, može biti jako loše. Npr. uneseš se u neki prijateljski ili ljubavni odnos i na kraju izađeš iz istog kao olupina, iscrpljen i osiromašen. Ili, uneseš se u posao 100% iako svi drugi daju mnogo manje i onda ili i sam počneš zabušavati ili imaš nekakav feeling nepravde.
Ponekad me i strah stršati. Dati sebe 100 posto. Jest da će neki to prepoznati, doduše rijetki, ali prije zbog takvih stvari dobijem po nosu. Netko ispadne zavidan pa onda narušim i prijateljski i poslovni odnos.

Mislim da te ovo nikad, nikad ne bi trebalo kočiti, ako si dobra u nečemu, pokaži se, zauzmi se za sebe i možda ćeš imati sreću da te netko primjeti, ako stojiš u kutu neće te vidjet. Ljudi su zavidni, ali to nije tvoj problem Naravno, ne zagovaram gaženje preko leševa da bi postigla nešto.


Mislim da sa 100% davanja čovjek izgori, u kojem god području davao i da takvo nešto može biti samo faza, i privatno i na poslu.

Nikad ne dajem sto posto. Tako kad me razjebu, onda mogu dodat gas.

Libertango » wrote:

Nemoj. To isto sam napravila i ja. Iz istih razloga.
Ja imam plaću 3300 a ona 8000 :ma ma: :ma ma: :ma ma:
Od dana otkaza do danas sam dala ispita, slovima i brojkama hm nula (0), zirou, niš, niente, nil, nix, ne znam vjerovatno ima još riječi za potpuni neuspjeh, doduše za mene i moj faks bi trebalo izmisliti skroz novu riječ...

E, jebiga. Ispada da kako god okrenem, rezultat je 0 s ispitima. Ne znam zašto sam tako užasno nemotivirana.

S druge strane, imam kolegicu koja je napravila isto to, radila, otišla kad više nije mogla podnosti mobbing i sad je pred diplomom, ali to je bilo od jutra do sutra učenje u nacionalnoj-i stvarno joj svaka čast. SVAKA ČAST.

Za to baš treba jaka volja.

Znači može se i tako a može se i nakon posla ali biti rastrgan na sto strana-neće ići.

Ja sam mislila da će me rastrganost odlijepiti od ne rađenja ničega. Ako već ne učim, bar ću raditi.

Druga kolegica koja radi u administraciji i isto studira ta je pak nakon 6 mjeseci u knjižnici u koju je išla nakon posla popucala na živce kad je pala taj ispit, ono to je bio bijes, strašno nešto, vozila sam se s njom u autu nakon što je pala, nije mi bilo svejedno, rekoh: "Samo ti mene pusti tu na semaforu dok sam živa i skuliraj se na poslu i pazi kak voziš do posla."

Tu se mogu poistovjetiti.

A opet, bilo bi šteta da to pustiš, ako imaš par ispita do diplome-a znaš kako je, ako ništa drugo trebat će ti papir kad buš htjela napredovati.

Trebat će mi, da. I više ne smijem zajebati. Ali toliko sam puta već sebe iznevjerila, u početku sam samo brojala koliko sam puta starce iznevjerila, a onda sam odustala i sad brojim koliko sam puta sebe razočarala. Nema smisla više ni brojati.

A nije ovo ni posao, ja radim posao, ali napola volontiram. To me najviše i ždere. Što radim koliko i oni koji za to dobivaju plaću.

Samo si posloži prioritete i onda će biti puno lakše.

Prioritet bi mi trebao biti faks. Zašto onda radim sve naokolo nije mi jasno.
Razmišljala sam da odjebem sve i zatvorim se u kuću i učim, ali morala bih iskopčati net. Ali to baš nije zdravo. Ne net nego odjebati sve.

Još da i ja poslušam svoje proročanske riječi i super.

E, znam, lako je druge savjetovati.

ex_anais » wrote:[quote="[url=https://trkeljanje.com/viewtopic.php?p=51956#p51956]
E, jebiga. Ispada da kako god okrenem, rezultat je 0 s ispitima. Ne znam zašto sam tako užasno nemotivirana.

Pa gle, ne znam kaj točno studiraš, nije valjda pravo ako je javi se na pm pa ćemo skupa plakat i kukat

Realno, spominješ 20%, ne znam koliko bi 100% značilo (za tebe)-10 sati učenja, 8 sati

Ako gledaš tako, onda za dvadeset posto zbilja ne moraš odustajat od posla (to bi bilo bedasto, ali vjerovatno to nisi ni mislila ozbiljno-to da bi pustila posao), digni se pola sata ranije i legni 45 minuta kasnije-to ti je već 20% a ni tvoj društveni ni tvoj profesionalni život ne treba patiti. I to ti je početak.

Što se mene pak tiče, ja sam isto već dosta vremena u nekom čudnom životnom razdoblju, ne samo faksualno, općenito neka letargija i pad energije, već mi i na zdravlje utječe, ali realno nije to pitanje fucksa već i nekih drugih stvari u pozadini svega. Dakle pitanje svih pitanje, koliko to ustvari želiš, da li si dovoljno zainteresirana za tu struku i za literaturu i radi čega želiš taj papir, koliki su faktor očekivanja roditelja, a koliko se tu radi o tebi i tvojim željama. Iskreno

Ovo što ti veliš: Ne da mi se sad upisivati nešto drugo... zašto bi morala upisivati nešto drugo, dočekat penziju ko SSS i umrijet ko SSS nije neki veliki krimen, realno.
Ako imaš neku zanimaciju koju voliš i možeš od nje živjeti. Ili ako imaš neku zanimaciju kojom se baviš iz gušta a radiš posao koji ti samo donosi prihode koji su ti dovoljni za život.

A u svakom slučaju net i tv bi trebalo otkačit na neko vrijeme, ako si u situaciji kad ne znaš što bi sama sa sobom i u kojoj si nezadovoljna i u kojoj si osvjestila svoje nezadovoljstvo, malo otić na friški zrak, protegnuti noge, sama sa svojim mislima, i nekaj bu se iskristaliziralo.

On topic, ne dajem 100%, ko što veli Buzz Luhrman: The race is long....

Dugo sam razmišljala o ovoj temi, napisala odgovor pa ga obrisala, analizirala do u beskonačnost.
Na kraju, jedino pametno što mogu prosrati tute je da 100% dajem samo na poslu.
Tu nema kompromisa, nema zajebancije, nema "lako ćemo".
Sve ostalo ima, da se tako izrazim, boljih i lošijih dana.

Libertango » wrote: Pa gle, ne znam kaj točno studiraš, nije valjda pravo ako je javi se na pm pa ćemo skupa plakat i kukat

Nije pravo. Ali mi je apsolutno nezanimljivo. Samo, prošlo je previše godina, previše je uloženo i ne mogu odustati. Ili ne želim iz nekih fiksacijskih razloga, ne znam.

Ako gledaš tako, onda za dvadeset posto zbilja ne moraš odustajat od posla (to bi bilo bedasto, ali vjerovatno to nisi ni mislila ozbiljno-to da bi pustila posao), digni se pola sata ranije i legni 45 minuta kasnije-to ti je već 20% a ni tvoj društveni ni tvoj profesionalni život ne treba patiti. I to ti je početak

.

To bi bilo ok. Da nemam još nekih faktora o kojima ne pišem. Ali pokušat ću.

Što se mene pak tiče, ja sam isto već dosta vremena u nekom čudnom životnom razdoblju, ne samo faksualno, općenito neka letargija i pad energije, već mi i na zdravlje utječe, ali realno nije to pitanje fucksa već i nekih drugih stvari u pozadini svega. Dakle pitanje svih pitanje, koliko to ustvari želiš, da li si dovoljno zainteresirana za tu struku i za literaturu i radi čega želiš taj papir, koliki su faktor očekivanja roditelja, a koliko se tu radi o tebi i tvojim željama. Iskreno

Kužim skroz. Nisam ni ja bajno, status quo sucks.
Želim papir. Iz raznih razloga i jer poznajem sebe. Ima tu i očekivanja roditelja, mada su i oni davno već digli ruke na neki način, ali ima i mojih očekivanja. To što sam se zajebala i upisala nešto što ne volim ne znači da želim ostati s gimnazijom. Zapravo, radim filozofiju oko jednostavne stvari. Možda čak djeluje kao prenemaganje. Ali nije.

Ovo što ti veliš: Ne da mi se sad upisivati nešto drugo... zašto bi morala upisivati nešto drugo, dočekat penziju ko SSS i umrijet ko SSS nije neki veliki krimen, realno.
Ako imaš neku zanimaciju koju voliš i možeš od nje živjeti. Ili ako imaš neku zanimaciju kojom se baviš iz gušta a radiš posao koji ti samo donosi prihode koji su ti dovoljni za život.

Istina. Samo ne znam, bojim se scenarija lupanja glavom o zid zašto nisam dala to sranje od ispita. Mada, nisam ni sad daleko od lupanja glavom o zid.

A u svakom slučaju net i tv bi trebalo otkačit na neko vrijeme, ako si u situaciji kad ne znaš što bi sama sa sobom i u kojoj si nezadovoljna i u kojoj si osvjestila svoje nezadovoljstvo, malo otić na friški zrak, protegnuti noge, sama sa svojim mislima, i nekaj bu se iskristaliziralo.

To je vjerojatno jedino pametno što mogu napraviti. Odjebati net skroz. Ne vidim drugog načina.

Dajem 100% od sebe, i uprivatnim osnosima, a na poslu pogotovo.
Na poslu sebi ne dopuštam i ne opraštam greške i propuste koje ne zamjeram drugima, pa nekad izgorim kad se posao ne može obaviti onoliko dobro kako bi ja to htjela.

U privatnim odnosima se isto tako dajem 100%, i ne očekujem da mi se vrati svih 100%, ali ako osjetim da druga strana ulaže sebe puno, puno manje desi se da izgubim volju i ližem rane u kutu.

na poslu, kao i ranije na faksu sam kampanjac

ili potpuna letargija i nezainteresiranost ili (kao sportaši) 120%

najgore je što sve ovisi i tome koliko mi je stalo i teško se mogu prisiliti da dajem optimum

ne znam točno šta bi značilo u privatnim odnosima davati 100% - to mi malo vuče na stalking pa ću taj dio izostaviti

vezano uz posao i rad, ja sam na trećoj godini odlučila više ne raditi niti honorarne niti bilo kakve poslove, jer su novci koje sam dobivala samo omogućavali više izlazaka, više cuganja, više interesa koji nisu završavanje faksa

pa je odluka pala da ću sjesti i učiti dok ne završim, pa koliko trajalo da trajalo.

i ja sam, kao što je netko ranije napisao, ispite davala po nekoliko u cugu, pa onda doslovno po skoro godinu dana ništa

inače, poznajem dosta ljudi baš konkretno s novinarstva koji su počeli raditi na 2-3 godini faksa i eno ih i danas, s 30 i kusur godina bez diplome. neki imaju lijepe poslove i plaće, a nekima je bome nedostatak papira frustracija jer bez papira ne mogu stepenicu više

Dajem 100% za ono do cega mi je 100% stalo. To svakako nije karijera i posao, jer se sistem potrudi sam od sebe da uzme koliko god moze od mene kao individue. U karijeri sam mogla postici vise i to bez pretjeranog truda, ali kad vidim one koji su tu tacku postigli - ne zavidim im. Trudim se prisjetiti se onoga i onih koji su mi zaista vazni, ono po mogucnosti svakodnevno.

Pokusavam se ne porediti sa drugima. Imam svoj zivot i svoj put, i svidja mi se tako.

ex anais » wrote:Dajete li sto posto u sve što radite?
Nemam pojma što sam točno htjela pitati. Ali nekakav ringišpil mi je u glavi. I na momente je super. Na momente je kaos.
Svakako je bolje od letargije koja me hvatala posljednjih godinu dana. Ali, imam tisuće upitnika. Imam osjećaj da puno bolje prolazi davanje prosjeka od sebe nego istinski trud. Vjerojatno ovisi gdje.

Riječi su jasne poput bistre vode na planinskom jezeru.
Nisi ništa pogrešno rekla.Osječaj nestalnosti u poslu koji radim je kroničan.Posao me uopće ne zanima,svakodnevica ovdje me potiskuje u mjeri da teško izbjegavam zbilju koja se uvijek vrti u nedostatku novca.
San mi je Afrika.Tamo da putujem,tamo da snivam.Zar je to toliko zahtjevno?Nije
Dat ću 100%ako prepoznam da netko preoznaje u meni potencijal koji obećava i na kojeg se možeš osloniti.Drugačije ne.Truditi se bez priznanja,konkretne nagrade,informacije u budćnosti,to je potrošnja energije uložena u vjetar.