Dajete li sto posto od sebe?

[Morticia]

Mislim da jednostavno nisam sposobna davati 100% od sebe.
Ili je ovo što dajem ustvari 100%, nemam pojma.

[baja]

Dajete li sto posto u sve što radite?

ne
ništa mi nije važnije od djeteta, a ni njoj ne dam 100%
iscijeđena sam beskorisna i sebi, i drugima

[Stitch]

ček, što si na kraju? nepomirljiv neprijatelj ili netko tko pomaže čovjeku na cesti?

Zašto misliš da se to isključuje?

[Libertango]

I kako se sad dati bar 20 posto u faks... odjebati posao?

Nemoj. To isto sam napravila i ja. Iz istih razloga.
Ja imam plaću 3300 a ona 8000
Od dana otkaza do danas sam dala ispita, slovima i brojkama hm nula (0), zirou, niš, niente, nil, nix, ne znam vjerovatno ima još riječi za potpuni neuspjeh, doduše za mene i moj faks bi trebalo izmisliti skroz novu riječ...

S druge strane, imam kolegicu koja je napravila isto to, radila, otišla kad više nije mogla podnosti mobbing i sad je pred diplomom, ali to je bilo od jutra do sutra učenje u nacionalnoj-i stvarno joj svaka čast. SVAKA ČAST.

Znači može se i tako a može se i nakon posla ali biti rastrgan na sto strana-neće ići.

Druga kolegica koja radi u administraciji i isto studira ta je pak nakon 6 mjeseci u knjižnici u koju je išla nakon posla popucala na živce kad je pala taj ispit, ono to je bio bijes, strašno nešto, vozila sam se s njom u autu nakon što je pala, nije mi bilo svejedno, rekoh: "Samo ti mene pusti tu na semaforu dok sam živa i skuliraj se na poslu i pazi kak voziš do posla."

Na kraju je ipak dala taj ispit ali nije islo glatko-ipak moraš odraditi svoj dio na poslu, ima i dečka s kojim živi i onda još i ispiti, čuj nešto mora patiti, rijetki su ti koji si sve poslože kako treba i da sve stignu.

A opet, bilo bi šteta da to pustiš, ako imaš par ispita do diplome-a znaš kako je, ako ništa drugo trebat će ti papir kad buš htjela napredovati.

Samo si posloži prioritete i onda će biti puno lakše.

Još da i ja poslušam svoje proročanske riječi i super.

[Chiro]

Dajem 100% sebe u sve, posao, međuljudske odnose, you name it. Jedini problem je taj da me to drži vrlo kratko, pa ostavljam poslove, međuljudske odnose, you name it, nedovršenima.

[blue]

Skužila sam da nemam balans. Da u nekim stvarima dajem maksimum, a u nekima minimum. Što nije nužno dobro, štoviše, može biti jako loše. Npr. uneseš se u neki prijateljski ili ljubavni odnos i na kraju izađeš iz istog kao olupina, iscrpljen i osiromašen. Ili, uneseš se u posao 100% iako svi drugi daju mnogo manje i onda ili i sam počneš zabušavati ili imaš nekakav feeling nepravde.
Ponekad me i strah stršati. Dati sebe 100 posto. Jest da će neki to prepoznati, doduše rijetki, ali prije zbog takvih stvari dobijem po nosu. Netko ispadne zavidan pa onda narušim i prijateljski i poslovni odnos.

Mislim da te ovo nikad, nikad ne bi trebalo kočiti, ako si dobra u nečemu, pokaži se, zauzmi se za sebe i možda ćeš imati sreću da te netko primjeti, ako stojiš u kutu neće te vidjet. Ljudi su zavidni, ali to nije tvoj problem Naravno, ne zagovaram gaženje preko leševa da bi postigla nešto.


Mislim da sa 100% davanja čovjek izgori, u kojem god području davao i da takvo nešto može biti samo faza, i privatno i na poslu.

[daze]

Nikad ne dajem sto posto. Tako kad me razjebu, onda mogu dodat gas.

[Eks]

Nemoj. To isto sam napravila i ja. Iz istih razloga.
Ja imam plaću 3300 a ona 8000 :ma ma: :ma ma: :ma ma:
Od dana otkaza do danas sam dala ispita, slovima i brojkama hm nula (0), zirou, niš, niente, nil, nix, ne znam vjerovatno ima još riječi za potpuni neuspjeh, doduše za mene i moj faks bi trebalo izmisliti skroz novu riječ...

E, jebiga. Ispada da kako god okrenem, rezultat je 0 s ispitima. Ne znam zašto sam tako užasno nemotivirana.

S druge strane, imam kolegicu koja je napravila isto to, radila, otišla kad više nije mogla podnosti mobbing i sad je pred diplomom, ali to je bilo od jutra do sutra učenje u nacionalnoj-i stvarno joj svaka čast. SVAKA ČAST.

Za to baš treba jaka volja.

Znači može se i tako a može se i nakon posla ali biti rastrgan na sto strana-neće ići.

Ja sam mislila da će me rastrganost odlijepiti od ne rađenja ničega. Ako već ne učim, bar ću raditi.

Druga kolegica koja radi u administraciji i isto studira ta je pak nakon 6 mjeseci u knjižnici u koju je išla nakon posla popucala na živce kad je pala taj ispit, ono to je bio bijes, strašno nešto, vozila sam se s njom u autu nakon što je pala, nije mi bilo svejedno, rekoh: "Samo ti mene pusti tu na semaforu dok sam živa i skuliraj se na poslu i pazi kak voziš do posla."

Tu se mogu poistovjetiti.

A opet, bilo bi šteta da to pustiš, ako imaš par ispita do diplome-a znaš kako je, ako ništa drugo trebat će ti papir kad buš htjela napredovati.

Trebat će mi, da. I više ne smijem zajebati. Ali toliko sam puta već sebe iznevjerila, u početku sam samo brojala koliko sam puta starce iznevjerila, a onda sam odustala i sad brojim koliko sam puta sebe razočarala. Nema smisla više ni brojati.

A nije ovo ni posao, ja radim posao, ali napola volontiram. To me najviše i ždere. Što radim koliko i oni koji za to dobivaju plaću.

Samo si posloži prioritete i onda će biti puno lakše.

Prioritet bi mi trebao biti faks. Zašto onda radim sve naokolo nije mi jasno.
Razmišljala sam da odjebem sve i zatvorim se u kuću i učim, ali morala bih iskopčati net. Ali to baš nije zdravo. Ne net nego odjebati sve.

Još da i ja poslušam svoje proročanske riječi i super.

E, znam, lako je druge savjetovati.

[Libertango]

[quote="[url=https://trkeljanje.com/viewtopic.php?p=51956#p51956]
E, jebiga. Ispada da kako god okrenem, rezultat je 0 s ispitima. Ne znam zašto sam tako užasno nemotivirana.

Pa gle, ne znam kaj točno studiraš, nije valjda pravo ako je javi se na pm pa ćemo skupa plakat i kukat

Realno, spominješ 20%, ne znam koliko bi 100% značilo (za tebe)-10 sati učenja, 8 sati

Ako gledaš tako, onda za dvadeset posto zbilja ne moraš odustajat od posla (to bi bilo bedasto, ali vjerovatno to nisi ni mislila ozbiljno-to da bi pustila posao), digni se pola sata ranije i legni 45 minuta kasnije-to ti je već 20% a ni tvoj društveni ni tvoj profesionalni život ne treba patiti. I to ti je početak.

Što se mene pak tiče, ja sam isto već dosta vremena u nekom čudnom životnom razdoblju, ne samo faksualno, općenito neka letargija i pad energije, već mi i na zdravlje utječe, ali realno nije to pitanje fucksa već i nekih drugih stvari u pozadini svega. Dakle pitanje svih pitanje, koliko to ustvari želiš, da li si dovoljno zainteresirana za tu struku i za literaturu i radi čega želiš taj papir, koliki su faktor očekivanja roditelja, a koliko se tu radi o tebi i tvojim željama. Iskreno

Ovo što ti veliš: Ne da mi se sad upisivati nešto drugo... zašto bi morala upisivati nešto drugo, dočekat penziju ko SSS i umrijet ko SSS nije neki veliki krimen, realno.
Ako imaš neku zanimaciju koju voliš i možeš od nje živjeti. Ili ako imaš neku zanimaciju kojom se baviš iz gušta a radiš posao koji ti samo donosi prihode koji su ti dovoljni za život.

A u svakom slučaju net i tv bi trebalo otkačit na neko vrijeme, ako si u situaciji kad ne znaš što bi sama sa sobom i u kojoj si nezadovoljna i u kojoj si osvjestila svoje nezadovoljstvo, malo otić na friški zrak, protegnuti noge, sama sa svojim mislima, i nekaj bu se iskristaliziralo.

On topic, ne dajem 100%, ko što veli Buzz Luhrman: The race is long....

[Herp]

Dugo sam razmišljala o ovoj temi, napisala odgovor pa ga obrisala, analizirala do u beskonačnost.
Na kraju, jedino pametno što mogu prosrati tute je da 100% dajem samo na poslu.
Tu nema kompromisa, nema zajebancije, nema "lako ćemo".
Sve ostalo ima, da se tako izrazim, boljih i lošijih dana.

[Eks]

Pa gle, ne znam kaj točno studiraš, nije valjda pravo ako je javi se na pm pa ćemo skupa plakat i kukat

Nije pravo. Ali mi je apsolutno nezanimljivo. Samo, prošlo je previše godina, previše je uloženo i ne mogu odustati. Ili ne želim iz nekih fiksacijskih razloga, ne znam.

Ako gledaš tako, onda za dvadeset posto zbilja ne moraš odustajat od posla (to bi bilo bedasto, ali vjerovatno to nisi ni mislila ozbiljno-to da bi pustila posao), digni se pola sata ranije i legni 45 minuta kasnije-to ti je već 20% a ni tvoj društveni ni tvoj profesionalni život ne treba patiti. I to ti je početak

.

To bi bilo ok. Da nemam još nekih faktora o kojima ne pišem. Ali pokušat ću.

Što se mene pak tiče, ja sam isto već dosta vremena u nekom čudnom životnom razdoblju, ne samo faksualno, općenito neka letargija i pad energije, već mi i na zdravlje utječe, ali realno nije to pitanje fucksa već i nekih drugih stvari u pozadini svega. Dakle pitanje svih pitanje, koliko to ustvari želiš, da li si dovoljno zainteresirana za tu struku i za literaturu i radi čega želiš taj papir, koliki su faktor očekivanja roditelja, a koliko se tu radi o tebi i tvojim željama. Iskreno

Kužim skroz. Nisam ni ja bajno, status quo sucks.
Želim papir. Iz raznih razloga i jer poznajem sebe. Ima tu i očekivanja roditelja, mada su i oni davno već digli ruke na neki način, ali ima i mojih očekivanja. To što sam se zajebala i upisala nešto što ne volim ne znači da želim ostati s gimnazijom. Zapravo, radim filozofiju oko jednostavne stvari. Možda čak djeluje kao prenemaganje. Ali nije.

Ovo što ti veliš: Ne da mi se sad upisivati nešto drugo... zašto bi morala upisivati nešto drugo, dočekat penziju ko SSS i umrijet ko SSS nije neki veliki krimen, realno.
Ako imaš neku zanimaciju koju voliš i možeš od nje živjeti. Ili ako imaš neku zanimaciju kojom se baviš iz gušta a radiš posao koji ti samo donosi prihode koji su ti dovoljni za život.

Istina. Samo ne znam, bojim se scenarija lupanja glavom o zid zašto nisam dala to sranje od ispita. Mada, nisam ni sad daleko od lupanja glavom o zid.

A u svakom slučaju net i tv bi trebalo otkačit na neko vrijeme, ako si u situaciji kad ne znaš što bi sama sa sobom i u kojoj si nezadovoljna i u kojoj si osvjestila svoje nezadovoljstvo, malo otić na friški zrak, protegnuti noge, sama sa svojim mislima, i nekaj bu se iskristaliziralo.

To je vjerojatno jedino pametno što mogu napraviti. Odjebati net skroz. Ne vidim drugog načina.

[sabaa]

Dajem 100% od sebe, i uprivatnim osnosima, a na poslu pogotovo.
Na poslu sebi ne dopuštam i ne opraštam greške i propuste koje ne zamjeram drugima, pa nekad izgorim kad se posao ne može obaviti onoliko dobro kako bi ja to htjela.

U privatnim odnosima se isto tako dajem 100%, i ne očekujem da mi se vrati svih 100%, ali ako osjetim da druga strana ulaže sebe puno, puno manje desi se da izgubim volju i ližem rane u kutu.

[emanca]

na poslu, kao i ranije na faksu sam kampanjac

ili potpuna letargija i nezainteresiranost ili (kao sportaši) 120%

najgore je što sve ovisi i tome koliko mi je stalo i teško se mogu prisiliti da dajem optimum

ne znam točno šta bi značilo u privatnim odnosima davati 100% - to mi malo vuče na stalking pa ću taj dio izostaviti

vezano uz posao i rad, ja sam na trećoj godini odlučila više ne raditi niti honorarne niti bilo kakve poslove, jer su novci koje sam dobivala samo omogućavali više izlazaka, više cuganja, više interesa koji nisu završavanje faksa

pa je odluka pala da ću sjesti i učiti dok ne završim, pa koliko trajalo da trajalo.

i ja sam, kao što je netko ranije napisao, ispite davala po nekoliko u cugu, pa onda doslovno po skoro godinu dana ništa

inače, poznajem dosta ljudi baš konkretno s novinarstva koji su počeli raditi na 2-3 godini faksa i eno ih i danas, s 30 i kusur godina bez diplome. neki imaju lijepe poslove i plaće, a nekima je bome nedostatak papira frustracija jer bez papira ne mogu stepenicu više

[Jessica_R.]

Dajem 100% za ono do cega mi je 100% stalo. To svakako nije karijera i posao, jer se sistem potrudi sam od sebe da uzme koliko god moze od mene kao individue. U karijeri sam mogla postici vise i to bez pretjeranog truda, ali kad vidim one koji su tu tacku postigli - ne zavidim im. Trudim se prisjetiti se onoga i onih koji su mi zaista vazni, ono po mogucnosti svakodnevno.

Pokusavam se ne porediti sa drugima. Imam svoj zivot i svoj put, i svidja mi se tako.

[Borna Paro]

Dajete li sto posto u sve što radite?
Nemam pojma što sam točno htjela pitati. Ali nekakav ringišpil mi je u glavi. I na momente je super. Na momente je kaos.
Svakako je bolje od letargije koja me hvatala posljednjih godinu dana. Ali, imam tisuće upitnika. Imam osjećaj da puno bolje prolazi davanje prosjeka od sebe nego istinski trud. Vjerojatno ovisi gdje.

Riječi su jasne poput bistre vode na planinskom jezeru.
Nisi ništa pogrešno rekla.Osječaj nestalnosti u poslu koji radim je kroničan.Posao me uopće ne zanima,svakodnevica ovdje me potiskuje u mjeri da teško izbjegavam zbilju koja se uvijek vrti u nedostatku novca.
San mi je Afrika.Tamo da putujem,tamo da snivam.Zar je to toliko zahtjevno?Nije
Dat ću 100%ako prepoznam da netko preoznaje u meni potencijal koji obećava i na kojeg se možeš osloniti.Drugačije ne.Truditi se bez priznanja,konkretne nagrade,informacije u budćnosti,to je potrošnja energije uložena u vjetar.