Stoperske zgode i nezgode

[Tea Tree]

Sto se tice Paravinje, leteca, i tih davnih devedesetih nikad ikad nisam stopala kamiondzijama. Kad bi nailazio kamion samo bih spustila ruku i pravila se da zjakam :zubo:Oduvijek su mi bili sumnjivi

Sestro!

Ne mogu se čudom načuditi kako nisam imala čak ni najmanju neugodnost s obzirom na količinu stopiranja u mladosti.
Imala sam i dodatno pravilo da ne ulazim u auto onome tko se sam nudi, bez obzira je li dan ili noć.
iskusne smo stoperice, vidi se.

[Beau]

Sestro!

Ne mogu se čudom načuditi kako nisam imala čak ni najmanju neugodnost s obzirom na količinu stopiranja u mladosti.
Imala sam i dodatno pravilo da ne ulazim u auto onome tko se sam nudi, bez obzira je li dan ili noć.
iskusne smo stoperice, vidi se.

E da da tako i ja

Doduse jednom jesam naglo zaprijetila da zaustave auto i izasla van usred nicega
Bila sam sa sestrom, vise sam radi nje izvela taj manevar jerbo sam ju jedva nagovorila na stopanje, njoj je to horor.
Al koji su to debili bili majko mila. Kusturicini filmovi nisu vidjeli takve
Ugl, svakakvih zabavnih avantura tu bjese

[Tea Tree]

Necemo valjda bit pizde pa ne ispricati ljudima pokoji biser?
Odvojit cu u novu temu cim prosetam s ćukom.

[Euklid]

Mogle bi vas dvije zajedno stopom po Jadranu a ovdje pisati dnevnik zbivanja...

[Beau]

Podrzavam oba prijedloga

[Euklid]

Morate samo tocno pisati gdje ste tako da vas svaki dan stignem pokupit...

[Tea Tree]

Jeba te žuna, čak sam uspjela iz prve skužit šta trebam napraviti da odvojim postove!

(moderatorski zahvat je u drugoj boji, čisto da se zna )

Euklide, mi bismo tebe morale obavještavati gdje smo jer bi nas jedino ti i skupio. Nismo više mlade, a konkurencija je jaka.

Što se tiče pravog pravcatog stopiranja - ajooj, kako je to znalo biti zabavno. Samo što je bilo jaaako davno, toliko davno da se već dugo nisam ni prisjećala tih dogodovština.

Bisera je bilo samo takvih. Nikako mi nije bilo po volji kad bi mi stao neki deda jer sam znala da će voziti 50 na sat, em što ne može brže, em što hoće dobiti na vremenu da mi ispriča cijeli svoj život, koji je počeo negdje između dva svjetska rata. To bi bilo baš onako po šabloni. Počne sa starom majkom i braćom i sestrama, nastavlja sa školom, JNA neizostavno, kako je upoznao ženu, onda o djeci i na kraju ako stigne, o trenutnim umirovljeničkim aktivnostima.

U ranim devedesetima su svi nešto počeli otvarati firme i vidjeti sebe kao biznismene. Valjda su se imali potrebu hvaliti pa ne znajući kome bi više su dijelili vizitke i balavurdiji koja stopira. Tako sam skupila nekoliko snopova vizitki dobivenih od ustopiranih ljudi.

[Tea Tree]

Dok sam išla u srednju školu na stoperske putešestvije sam redovito nosila veliki slamnati šešir i sunčane naočale.Zato što je izlet počinjao na magistrali iznad Mostara, a dodatna oprema je bila kao ako prođe netko poznati od staraca da me ne prepozna.
Na nogama sam uvijek imala bijele kožne tenisice i bijele sportske čarape, one prave, od debelog frotira, koje sežu do pola lista. Osamdesetih nije bilo ovih tzv. lifestyle tenisica pa su i tenisice bile prave, grube i glomazne. Gore bijelu majicu, ali onu najobičniju i bermude.

Kako li sam izgledala u tom sportskom outfitu sa slamnatim šeširom velikog oboda i naočalama, pomozi bože!

[Euklid]

Pa jel ti iko uopce stao?

[Tea Tree]

Pa jel ti iko uopce stao?

Ma jest, kako ne bi. Pa tada sam imala 16 godina i vide ljudi siroto sumanuto dijete uz cestu. Kamen bi proplakao.
Bilo je zgodno kad je sa mnom u jednoj takvoj situaciji bila sestričina iz Sarajeva. Ona sva ležerna, tko bi tu uopće nju znao i prepoznao. I što se dogodi? Naravno, stanu nam neki ljudi u autu SA registracije i baš joj se obraduju. Bili smo na magistralnoj cesti pa su tu morali proći svi iz Sarajeva da bi stigli do mora.
A fini neki ljudi. Pitaju sestričinu za brata, tatu, mamu, tetku pa i strica joj tj. mog starog. I još kažu na rastanku: puno ih pozdraviteee!

[Natlitug]

Dok sam išla u srednju školu na stoperske putešestvije sam redovito nosila veliki slamnati šešir i sunčane naočale.Zato što je izlet počinjao na magistrali iznad Mostara, a dodatna oprema je bila kao ako prođe netko poznati od staraca da me ne prepozna.
Na nogama sam uvijek imala bijele kožne tenisice i bijele sportske čarape, one prave, od debelog frotira, koje sežu do pola lista. Osamdesetih nije bilo ovih tzv. lifestyle tenisica pa su i tenisice bile prave, grube i glomazne. Gore bijelu majicu, ali onu najobičniju i bermude.

Kako li sam izgledala u tom sportskom outfitu sa slamnatim šeširom velikog oboda i naočalama, pomozi bože!

Jedina razlika što sam ja u konoparama grašila ljeti.. Pa prva maršuta bi bila Mostar- Buna, Buna- Metković, s eventualnim stajanjem u Čapljini.. E onda preko puta milicijske stanice Metković se stopalo dalje za Zaostrog... "jer more je provod, more su koke
more je izvor zivota je li tako Moke..."
No s obzirom na obzir i to da sam mlađa jedno, recimo sitnicu , ja sam u prvom srednje stigla koji put stopat i zaratilo mi se... da nije, starci bi me se već odrekli hihi

[Tea Tree]

Jedina razlika što sam ja u konoparama grašila ljeti.. Pa prva maršuta bi bila Mostar- Buna, Buna- Metković, s eventualnim stajanjem u Čapljini.. E onda preko puta milicijske stanice Metković se stopalo dalje za Zaostrog... "jer more je provod, more su koke
more je izvor zivota je li tako Moke..."
No s obzirom na obzir i to da sam mlađa jedno, recimo sitnicu , ja sam u prvom srednje stigla koji put stopat i zaratilo mi se... da nije, starci bi me se već odrekli hihi

Da, jebem ti, svi su išli na Bunu. Nije se moglo proći bez toga na putu do mora.

S Metkovićem sam već imala više sreće. Mislim da sam samo jednom tamo stopirala, kod milicije. U ostalim slučajevima se potrefilo da su išli direkt do mora.
A jesi li kad muljala starcima da ideš na Bunu, a zapravo išla na more?

Frenicu je jednom tako mama pitala šta je radila prekjučer u Dubrovniku. Ova se pravila luda i pita kada. Kaže mama onaj dan kad si rekla da ćeš na Bunu.
Stvarno smo bile u Dubrovniku taj dan.

[Euklid]

A Moke je jos dodo i to
da se strankinje praskaju pravo...

[Beau]

Dok sam išla u srednju školu na stoperske putešestvije sam redovito nosila veliki slamnati šešir i sunčane naočale.Zato što je izlet počinjao na magistrali iznad Mostara, a dodatna oprema je bila kao ako prođe netko poznati od staraca da me ne prepozna.
Na nogama sam uvijek imala bijele kožne tenisice i bijele sportske čarape, one prave, od debelog frotira, koje sežu do pola lista. Osamdesetih nije bilo ovih tzv. lifestyle tenisica pa su i tenisice bile prave, grube i glomazne. Gore bijelu majicu, ali onu najobičniju i bermude.

Kako li sam izgledala u tom sportskom outfitu sa slamnatim šeširom velikog oboda i naočalama, pomozi bože!

Placem, teo, placem

Kako genijalan autfit
I maskirat si se morala

Ljubomorna sam sad malo, ja sam tako obicno izgledala

Enivejz, pisat cu svoje zgode cim se domognem vremena i kompa.

[Tea Tree]

Požuri!

Jako se veselim razmjeni iskustava.

[..a unda]

..nisam puno stopirao, jos manje stajao stoperima. ono sto se sjecam bilo je negdje na cesti onoj rijeka zagreb, busom isao i negdje oko skrada, pokvari se autobus.
i sad cekaj, da ima doc neki drugi bus i taj dosao, ali vec je bio pun, pa da ce iz rijeke poslat drugi bus, a meni se nije dalo cekat, tj nesto sam cak bio vezan za neki sat da moram bit u zagrebu i stopiram neku veliku cisternu ine.
i tako, super, ko u avionu, ali sporom avionu, cisterna bila puna i bilo nizbrdo i ovaj stalno kocio.
kad gledam ja malo u retrovizor, a ono kocnice se dime. sutim ja, mislim se vidio to i vozac, valjda je sve u redu.
jos malo mi idemo i vidim ja..gori, vatra neka izbija tamo izad gdje su tockovi. i, onako, nuzgred, ne zeleci panicarit, kazem ja vozacu da jel vidio da mu gore kocnice. ma je, ok je, nizbrdo je pa se malo dime.
ali, kazem ja, nije samo dase dime, dime se vec pet kilometara, sad nesto tu i gori.
ma nije, ne gori i on malo jos prikoci kad pocne sukljat vatra iza.
zaustavi se on naglo, uzme vatrogasni aparat i pocne gasit, ja izletim sa stvarima, kaze ovaj, ma sve je ok, malo se zapalilo..kazem ja..hvala, ali sacekat cu ja autobus i bas u to se pojavi neki, zaustavim ga i stane mi i tako se docepam zagreba.

a i neki dan, badnjak..ili cak bozic bio, ostao bez auta i cekam ja neki lokalni bus na stanici i cekam ja tako, cekam jedno sat vremena, kisa neka pljusti, prohladno i nista, ma kakvi stopirat, cekam ja bus i mislim se..ako ne dodje jos za sat, idem ja pjeske, pa na drugi neki bus za split.
a tu dvajst metara dalje, bio neki golf i vidim dvojicu unutra, isto tako jedno sat vremena nesto pricaju i nista, ovaj jedan izadje, pozdravljaju se i ovaj krene s autom i kad je dosao do mene, stane i pita da di cu, jel oce da me poveze, kisurina je i ja kazem ok, hvala, ocu..
ali vidim ja da je on nesto kao..usporen, polako vozi i kaze on, da tu nekom gradi kucu i da ga je gazda zvao i da su eto, popili sad tu u autu litru rakije.
ajme.
ali, polako je vozio, sve ok i malo me pustio osjecaj da moram u voznji otvorit vrata i kao u vilmovima, skocit vani i ono, kotrljat se..
i eto, dosli mi i da ce me on odvest i do splita ako treba.
ma kakvi, super, hvala..
uf, koje olaksanje kad sam izasao.. vec sam se vidio u dijelu filma nekog svog bizarnog usuda..

[karambol]

Svakojakim budalama sam sjedao u vozila...da, baš vozila jer nešto nisu bili automobili već je bilo traktorskih priksi, tovarnog prostora, auta bez krova, kamiona raznih zapremina i boja.....
Doduše, kako sam ja tada izgledao pravo je čudo da sam toliko prošao stopom. Navajo s ruksakom, đitrom, pljugom, kosa do pol leđa, obleka...nešto između hipija i bajkera...da, dobro da mi je netko i stao.

[Tea Tree]

Pa ti si pravi čovjek za ovu temu!

Pričaj sve, di si bio, šta si radio, smiješne i manje smiješne epizode.

Edit: kad sam već tu da pojasnim malo onaj moj outfit.

Nema to veze s time što mi je super ovaj podsjetnik na stoperske dane i vremena pa me otvorilo da bih sad tu nadrobila sve čega se mogu sjetiti i još bih se nastojala sjetiti i čega sad ne mogu i tako.

Sjetila sam se da outfit nije slučajno bio odabran. Procijenila sam da će trebati hodati i stajati negdje na suncu po najvećoj žegi, stoga bijela majica. Ali, obični t-shirt, jer bi u slučaju majice na bretelice ili nečeg sličnog ovi ustopirani mogli dobiti čudne ideje pa da to u startu svedem na najmanju moguću mjeru.
Bermude isto tako zato što je bilo vruće, ali opet iz ovih gore spomenutih razloga nisam htjela skroz kratke hlače ili nedajbože suknju.
Tenisice zato što sam bila baš žestoko brijala da mi je najveći horor imati prašnjave noge u japankama, sandalama ili tako nečem, a što je bilo neminovno u takvim pohodima.

Sve u svemu, kad se prisjetim tih vremena mogu reći da je svaki put bila prisutna jedna poprilična količina straha u takvim prigodama i za vrijeme vožnje nisam nikada bila posve opuštena.
Naravno, ne baš tolikog i takvog straha koji bi me spriječio da nastavim.

[Beau]

Sjetila sam se da outfit nije slučajno bio odabran. Procijenila sam da će trebati hodati i stajati negdje na suncu po najvećoj žegi, stoga bijela majica. Ali, obični t-shirt, jer bi u slučaju majice na bretelice ili nečeg sličnog ovi ustopirani mogli dobiti čudne ideje pa da to u startu svedem na najmanju moguću mjeru.
Bermude isto tako zato što je bilo vruće, ali opet iz ovih gore spomenutih razloga nisam htjela skroz kratke hlače ili nedajbože suknju.
Tenisice zato što sam bila baš žestoko brijala da mi je najveći horor imati prašnjave noge u japankama, sandalama ili tako nečem, a što je bilo neminovno u takvim pohodima.

Sve u svemu, kad se prisjetim tih vremena mogu reći da je svaki put bila prisutna jedna poprilična količina straha u takvim prigodama i za vrijeme vožnje nisam nikada bila posve opuštena.
Naravno, ne baš tolikog i takvog straha koji bi me spriječio da nastavim.

još jednom big rispekt zbog autfita. imam sad želju tako se oblečit i dignut palac još jedan jedini put

ja sam očito bila mnogo neustrašivija od tebe jerbo sam većinom bila oskudno odjevena. najčešće sam stopirala na raznoraznim ljetovanjima, pa zato.

međutua, ja sam vrlo rijetko stopirala solo. bilo je i toga, al ne puno i obavezno na kratke relacije i po danu.
svejedno, znalo mi je prolazit glavom sve i svašta, o da.

hm, ne mogu se sjetit puno zgoda koje su zgodne za prepričavanje, to je više bilo smiješno i zabavno u datom momentu.
a i šokirana sam kolko se slabo sjećam. predavno je bilo.

neugodnih iskustava nije bilo puno. samo dva.
i oba puta dogodila su se s već spomenutom preplašenom sekicom
uzgred budi rečeno, to su jedina dva puta što se uopće odvažila na stopiranje.
jepote, ona je ko žena na brodu. za kaznu je nisam više vodila

čini se da ću o tome u sljedećim postovima, zovu me, moram ić nešto napravit
(uvijek, baš uvijek, kad krenem pisat post na poslu, krenu me maltretirat sa svim i svačim )

[Beau]

dakle, moja sestra se oduvijek užasavala stopiranja. zbog manijaka, prije svega.
također užasavala se, i još uvijek se užasava, jako brzo vožnje. jako brza vožnja je svaka vožnja preko 80 na sat
znači, dva straha u jednom.

i zato je nikad nisam nagovarala na to.
no, dogodilo se da smo bile par dana u našem selu. auto nismo imale, nikakav prijevoz nismo mogle organizirat. bila je nedjelja, buseva ni za lijek.
umirale smo od dosade i htjele se dokopat grada, plaže, druženja pošto poto.

i tako od muke mic po mic odlučila ona da ćemo ipak stopirat, pa kud puklo da puklo.
ali, ona će izabrat kojim autima. njeno pronicljivo oko prepoznat će kakve aute voze manijaci

okej, ic ej dil.
stale mi na cestu. ugledamo u daljini stojadina.
to! stojadin ne može brzo vozit. diži palac.
čim sam digla ruku, skužimo da stojadin vozi vijugavo po obje trake. aukurac, zajeb, valjda neće stat.
prolazi nas, super.
al vraga, naglo kočenje i u rikverc do nas
jebiga, ako sad pokažemo da se bojimo, gotove smo. može do šibenika? može.

u autu dva krezuba odurna stvora, najvulgarnijeg izraza lica.
iza njih na zadnjem sjedalu sjedi neka sirota, naizgled, kurva.
jeftino fufasto obučena, kričavi ruž razmazan preko usana, zblajhana kosa, čudnih zubiju, a ponašanje u najmanju ruku maloumno.

sjele mi do nje. vožnja počinje
voze ko pijani manijaci, a usput se čitavo vrijeme okreću prema nama i dobacuju odvratne vulgarnost keseći se ko budaletine.
kurva se na svaku njihovu smije ko munjena i gleda u nas dvije izrazom lica 'dečki su prezabavni zar ne hehehe ihihiiihi'

dolazimo do velikih zavoja i nepregledne ceste a oni i dalje voze po obe trake kako im se sprdne.
osjećam da ova moja samo što ne doživi infarkt, ne moram ju ni pogledat. uopće se ne mogu fokusirat na svoj strah kolko me njen jebe.

i tu sam pukla napokon.
rekoh: e tu nam stanite, tu izlazimo (a pripizdina bez ijedne kuće, nigje ničeg )
- pa rekle ste do šibenika
- ma ne, ne, tu moramo van
- pa kako sad to?
- točno tu stanite, moramo van!!!

i stao je
ne moram reć kolko je teško bilo ustopirat novi auto na tim zavojima

[Euklid]

ja bi jos...

[Pješčana]

cure, odlične ste

sestre kao suautostoperice

ja nisam imala grdih priča, ali ljetne turneje dok sam bila na moru znale su biti zabavne.
kad ulovim vremena napisat ću malo, sad čekam još izvještaja od vas

[Beau]

evo jedna o bosanskom zavodniku

prija i ja ljetovale u mojoj selendri. tri tjedna. bez avta. stopiranje only

staje nama mečka bosanskih registracija.
njen red je bio da sjedi naprijed, ja se fino zavalila iza i bezbrižno uživam

sjednemo, malo smoltoka na početku i ajmo:

- (gleda u frendicu) uu dobra si, dobra si, stvarno dobra
- da vidim tebe iza. opaa seko, i tis dobra, pravo dobra.
- ma obe ste mi dobre. dobre dobre. do-bre!

i tako divanimo o ljetovanju, di smo šta smo. on čitavo vrijeme prekida razgovor da se javi na mobitel (tad je rijetko ko imao mob): aloooo, jel me čuješ, evo ja sad prolazim tuda, moš proć, nema murje. nema murje , kad ti kažem, samo vozi.
i tako non fakin stop

ja se iza na sjedalu gušim od smijeha, trudeći se da me ne čuje. čuje se samo phhhhhhhhhhhh phhhhhhhhhhhhhh
kaže on frendici: a šta djevojka ima astmu?
tu se prolomim smijehom kolko sam god mogla i kažem: oprosti, al jako si smiješan. mislim, pozitivno

i počinje pričat kako ima novi stan u splitu. evo upravo ga uredio.
- ma uređen boli glava. dođite koji dan da se zabavljamo.
- ma da viš kako sam stan uredio uuuu
- vece šolja dvajst iljada maraka. eeeej dvajst iljada maraka vece šolja.
- u njoj govno piči sto dvajst na sat

[Beau]

cure, odlične ste

sestre kao suautostoperice

ja nisam imala grdih priča, ali ljetne turneje dok sam bila na moru znale su biti zabavne.
kad ulovim vremena napisat ću malo, sad čekam još izvještaja od vas

jeeij, piši

sjetila sam se još nekih pričica. al to ću sutra, ne da mi se više

[Beau]

otkazan mi je kolegij pa ću napisat epizodu sa sestrom broj 2

opet ista situacija. krepajemo od dosade.
odlučimo iskušat sreću još jednom. pa nismo baš tolki baksuzi

opet će ona birat aute.
ovaj put malo pristojnije od stojadina

i tako izabrasmo jednu lijepu sporcku limuzinu

momak i cura. zagrepčani. bolje ne može.

al naravno, ne može sve bit idealno.
idilu je kvarilo to što je momak vozio MUNJEVITO.
al ne munjevito kako inače voze ljudi koji voze munjevito. neeeeee. ovaj je vozio ko da smo na formuli. ne prećerujem

preticao je sve živo i mrtvo.

i to nije bilo sve. dok je vozio munjevito, nije gledao na cestu. ma kaki. on je trkeljao sa svojom djevojkom i gledao u nju a nego di će, bogati

uff, jedva se usuđujem pogledat prema sestri i dobijem pogled napola 'ajme majčice umrijet ćemo', a napola 'pička ti materina tebi i stopiranju'

e, i uglavnom.
njih dvoje non stop melju. i skužimo po onome što pričaju da se taj naš munjeviti bavi automobilizmom. ono, vozi trke, tko bi rekao
spominju niku pulića i antuna vrdoljaka. vidi se da ih dobro osobno poznaju. antun vrdoljak je govno od čovjeka, to su ponovili deset puta.

i vozimo se mi munjevito i dalje. vrdoljak je i dalje govno.
odjednom munjeviti stane preticat 3,4 auta zaredom, a nama ususret iz suprotnog smjera dolazi bus
piči on, ne jebe živu silu, i non stop gleda u žensku umjesto na cestu

odnio vrag šalu, nas dvije počele vrištat: ide bus, pazi buuuus!!!

a njih dvoje se zabezeknuto okrenu prema nama da šta vrištimo i umru od smijeha.
još nam ženska ohrabrujuće veli: ma joj, cure, ne brinite, nemate vi pojma s kim se vozite

mda, čast nam je uistinu