uh...Margarita » wrote:
Ja sam drugačija. Ne volim da me se čuje niti želim čuti druge jer mislim da je to važan uvjet za suživot, za gradski život. Da urbano življenje zahtijeva od stanovnika ograničavanje vlastitog prostora, fizičkog i zvučnog. Prevelika je tu koncentracija ljudi i uzurpiranje tuđeg prostora, ne samo da je nepristojno, nego bi onemogućavalo funkcioniranje zajednice. Kad bi svi ljudi vikali, niko nikoga više ne bi čuo. Zato viku smještam u brda, gdje je bilo potrebno derati se da bi te čuo prvi susjed par kilometara daleko ako te napadne vuk.
Okviri koje si namećemo su nužni. Kao na parkingu, uglavi se između svoje dvije crte, a ako to nisi u stanju, nego se onako raskrečiš preko dva mjesta, onda brate idi parkiraj na vlastitu livadu kako god ti drago.
Buka je neželjeni zvuk, smeće. Ako čujem susjede kako krešte ili drndaju s glazbom, imam osjećaj kao da mi ubacuju svoje smeće kroz prozor. Ono, ako ne znaš gradski i demokratski, sjedi u sojenici bogu iza nogu i bacaj oglodane kosti kroz prozor u vlastito blato.
Ne volim čujnost ni između soba u vlastitom stanu. Ja u svojoj sobi slušam svoju glazbu kroz svoje slušalice. Klinac u svojoj sobi igra igrice također sa slušalicama na ušima. Ako imaš svojih desetak kvadrata, raširi se u njima i ne guraj se u tuđe. Ako ti je malo, onda je grad preskučen za tebe, priroda te zove.
ne znam uopće kako da to zamislim. takav tihi život.
pa nije to nikakva problematična buka. to su zvukovi. zvukovi života u gradu.
da zamislim da svi vičemo?
pa ja mislim da svi mi i vičemo, evo iskreno. tj, velika većina.
ne postoji u gradu tišina, ne postoji.
pitanje je, dakle, što smatramo bukom.
ovo o čemu pričamo meni nije buka. to su zvukovi. zvukovi s ceste, zvukovi iz stanova, zvukovi iz dječjeg parka, zvukovi s nogometnog igrališta, lavež pasa, kamioni, tramvaji, auti.
buka je kad netko u mom stanu, ili stanu ispod, buši nešto bušilicom. to je buka zbog koje ja moram vikat da bi me sugovornik čuo.
a sve ostale naše "buke življenja" preko dana se utope u gradskoj buci.
navečer kad se sve stiša onda tek uspijem čut dole ženu kako viče na ćer. to meni nije buka, ja ju čujem, al to je buka možda njenoj maloj, meni je u mom stanu samo zvuk. da li mislim da ne smije nikad popizdit i vikat na dijete? ne, ne mislim.
iznad mene su nekad živjela dva buraza koja su u stanu igrala nogomet svaki dan. ponekad sam mislila da će mi strop past na glavu.
pa nije mi ni to smetalo. onako, čudila sam se koji bog rade da se tako trese, al nije mi smetalo na način da im idem uskratit tu njihovu zabavu. mozda sam ja luda
onako, shvaćam da stan nije za nogomet, i da to nije najpristojnije ponašanje, ali računam da im je valjda to jako super kad često rade. bilo bi mi iskreno žao da zbog mene te dvije budale nemaju više svoje veselje
ma mislim mogla bih nabrajat do preksutra što sve čini život mojih komšija
ne znam suludo mi je da se tolko sustežemo i ograničavamo.
znači, otvorit ću prozor, čut ću aute kako bruje, pase kako laju, djecu kako skviče i onda ću popizdit jer čujem u stanu do i muziku kako svira i smatrat ću susjedu nepristojnom.
ne, neću. smatrat ću da ženska voli slušat radio malo glasnije. ono, posprema stan i uživa u glasnoj glazbi.
kad sad zamislim kako bi izgledao moj dosadašnji život da sam uvijek bila točno onoliko tiha da me nitko van moje sobe ne može čut, to je život upola siromašniji.
ma šta upola.
znači sva ona druženja kad su mi dolazile frendice da slušamo nove albume zajedno i uz to bi spontano usred bijela dana pjevale iz sve snage nirvanu, cranberriese, maraju keri kenli - sve to da izbacim iz života.
pa onda sva ona druženja do dugo u noć po tuđim stanovima i žučne rasprave o politici, muzici, pederima i ostalo. to isto van?
svakodnevne tučnjave i svađe sa sestrom?
glasno smijanje?
tulumi i fešte obiteljske?
znam da ima ljudi koji paze na svaki šum.
sjećam se prije smo dolazili kod jedne frendice navečer na cugu i čim bi u raspravi postali malo glasniji i žučniji ona nas je panično stišavala i umirvala. ajme kako mi je to kvarilo doživljaj
ne znam, margarita. nije to buka 24/7. već kako kome dođe s vremena na vrijeme. mislim da bi stišavanjem načina života napravili više štete nego koristi.
i još sam htjela nešto reć. tihi ljudi glasnije ljude uvijek smatraju nepristojnima i neodgojenima, brđanima.
ne slažem se s tim. kako se netko rodi, bubam sad, plašljiv, a netko neustrašiv, tako je i naša osobna bučnost dijelom i dio našeg urođenog temperamenta, naravi, nervnog sustava
dajmo im da se čuju
zezam se malo. i ja sam s godinama sve tiša. al tko mi je kriv što mi je život sve dosadniji