1. Po suvremenim mjerenjima obujam Zemlje po meridijanu iznosi 40,009.153 km. Zakrivljenost zemlje je 8 inča na 1 milju. Kako se onda na moru vidi svjetionik sa 150 milja ako je zakrivljenje zemlje 14496 stopa (4418 metara)?
Vidi li se neki svjetionik zaista s tolike udaljenosti? Najviši svjetionik na svijetu nalazi se u Saudijskoj Arabiji u gradu Jeddah, visok je 133 metra i ima doseg od oko 46 kilometara. Ne znam koje su milje u pitanju, ali to je nešto manje od trideset običnih milja, odnosno 25 nautičkih. Naravno, to je nominalna, matematička vrijednost. Tri su glavna efekta koja bitno utječu na to koliko se daleko vidi svjetlost svjetionika. Prvi je njegova visina – što je viši, dalje se vidi. To smo pokrili ovim najvećim. Drugi je visina promatrača na brodu. Naime, moderni kruzeri su jako visoki pa se s njihovog vrha svjetionici vide puno dalje nego što je to slučaj na manjim brodovima. Treći efekt je fatamorgana. Ne da nam se čini da vidimo nešto što ne vidimo, iako kod mnogih od nas u nekim situacijama vjerojatno ima i toga, ovdje govorim o prirodnoj pojavi da se svjetlost lomi i reflektira na neočekivan način pri prolasku kroz slojeve zraka s različitim temperaturama i gustoćama. Iz tog razloga nam ljeti asfalt na cestama u daljini izgleda prekriven vodom, iako je suh. Vrućina asfalta jako zagrije zrak u blizini pa se stvara taj efekt. Iz istog razloga ljudi u pustinji vide oazu, ili čak cijeli grad, koji se zapravo nalazi jako daleko. Čak i iza obzora. Tako je moguće da se pod određenim vremenskim uvjetima svjetlost nekog svjetionika može vidjeti na nekoj puno većoj udaljenosti. Koliko mi je poznato, piloti su znali vidjeti svjetlost svjetionika na udaljenostima od 40-50 – ako se ne varam - baš nautičkih milja. Možda je tipfeler u postavljenom pitanju, pa je tamo trebalo pisati 50 (nautičkih) milja, umjesto spomenutih 150 milja. Ako jest, to je možda ta situacija. Pritom ipak treba naglasiti da su piloti na puno većoj visini od promatrača na brodovima, a svjetlost koju su vidjeli bila je odbijena od oblaka, a ne direktna sa svjetionika.
2. Zašto se s bilo koje visine, dakle ni iz aviona ni na fotografijama dronom, ne vidi zakrivljenost horizonta?
Da bismo jasno primijetili da je obzor zakrivljen, dobro je podići se na oko 25 km. Moguće je vidjeti to i na nižima visinama, primjerice na najvišim visinama na kojima lete putnički avioni. Ali tamo em je efekt suptilniji, em često nemamo čisti pogled na obzor, već su u ogromnom dijelu našeg vidokruga oblaci. Oblaci su nam sada kao tlo, samo puno bliže pa gubimo taj efekt da smo se popeli na veću visinu. Zato se zakrivljenost Zemlje najčešće baš i ne vidi iz aviona.
3. Zašto nikada ne vidimo drugu stranu Mjeseca, ako Mjesec doista rotira oko svoje osi i kruži oko Zemlje? Logično je da Mjesec ne reflektira Sunčevu svjetlost nego daje vlastitu jer njegova je svjetlost hladna i na mjesečini je hladnije nego u Mjesečevoj sjeni. Ako je Mjesečeva svjetlost doista refleksija Sunca, zašto ta svjetlost nije topla?
Kao kad na vagu na tržnici stavimo kilu banana, ona prevagne na jednu stranu. Kad na drugu stranu vage stavimo uteg od jedne kile, ona neće ostati u istom tom položaju iako su iste težine na obje strane. Banane će se podići i poravnati s utegom koji se spustio. Zašto je to bitno za ovu priču? Mjesec izaziva plimne sile na Zemlji, odgovorne za plime i oseke. To znamo. Ali odgovorne su i za pomicanje tla gore-dolje od skoro pola metra. Zemlja ih također izaziva na Mjesecu. I to puno jače, jer je to gravitacijski efekt koji ovisi o masi, a masa Zemlje je puno veća od Mjesečeve mase. To podizanje, ispupčavanje tla i na Zemlji i na Mjesecu, ne događa se trenutačno, pa ispupčenost nikad nije potpuno na liniji koja spaja središta Zemlje i Mjeseca. Nije poravnata, baš kao što nije bila ni ona vaga s bananama i utegom. U nastojanju da se poravnaju, i Mjesec i Zemlja jako, jako lagano rotiraju u suprotnom smjeru i time usporavaju svoju vrtnju. Mjesec je već toliko usporio da je uvijek okrenut istom stranom prema Zemlji (pa ono njegovo ispupčenje više nikuda ne putuje). Geološki podaci nam pokazuju da je i na Zemlji dan nekad trajao puno kraće i da se produljio zbog ovog zanimljivog fenomena. U sustavu Plutona i njegovog ogromnog mjeseca Harona, Plutonov dan je toliko usporio da su sad oba ta nebeska tijela uvijek istom stranom okrenuta jedan prema drugome. Meni je to baš fora. Stvara li Mjesec svoju svjetlost? Recimo da stvara. No zašto onda nije cijelo vrijeme u uštapu (kao Sunce)? Zašto je nekad mlađak, a nekad ima prvu i zadnju četvrt. I, konačno, gdje nestane ta njegova svjetlost kad dođe do pomrčine Mjeseca? Nema nekog smisla da se Mjesec po dijelovima gasi na jedan način kad ima svoje mijene, a na potpuno drugačiji (i trajanjem i oblikom sjene) kad dođe do njegove pomrčine. Zadnje pitanje u ovom bloku – zašto je Mjesečeva svjetlost hladna ako je ona refleksija Sunčeve svjetlosti? Zvuči logično. Svjetlost sa Sunca dođe na Zemlju i grije nas. Svjetlost koja to isto napravi na Mjesecu osvijetli i zagrije tlo tamo. Ta svjetlost i toplina, odnosno elektromagnetski valovi u vidljivom i infracrvenom području, tamo se odbijaju na sve strane. I tu je problem. Da smo blizu, na površini Mjeseca, bilo bi nam jako toplo. Po danu i preko sto Celzija. No do nas na Zemlji stiže samo mali postotak tih odbijenih zraka, samo one koje se odbijaju točno prema nama. Ogroman dio Sunčeve energije odnesu one koje se odbijaju na sve druge strane. Zato je hladna i zato nije jako svijetla ta Mjesečeva svjetlost.
4. Kanali i željezničke pruge dugački i po nekoliko stotina kilometara uvijek su presječeni i horizontalni, bez ikakvog faktora zakrivljenja. Zašto?
Nisam siguran što ovo pitanje točno znači. Pretpostavljam da se misli da su kanali horizontalni, a tračnice presječene vertikalno, umjesto pod nekim kutom da kompenziraju zakrivljenost Zemlje. Tračnice nema potrebe rezati pod kutom jer se one ne spajaju jedna na drugu već se ostavlja prostor između njih da se one imaju gdje proširiti kad se tijekom ljeta malo rastegnu. Sve tvari se zagrijavanjem šire (osim odreska na roštilju.) Taj prostor im u pravilu nije dovoljan pa se svejedno malo izvitopere, ali opet je nepotrebno biti toliko precizan jer sama konfiguracija terena, neravnine, brežuljci i planine kroz koje se pruga proteže rade puno veći efekt koji se rješava nasipima, vijaduktima i koječim drugim. I time da su tračnice lokalno, dakle na svakom mjestu, uvijek ravne unutar neke tolerancije. Na kraju krajeva, zakrivljenost Zemlje je toliko mala da bi se one bez problema malo savile pod vlastitom težinom da dobro nalegnu na tlo. Za kanale bih rekao da je isti problem, konfiguracija terena lokalno ima znatno veći učinak nego zakrivljenost Zemlje, pa se to sve iskorigira o istom trošku. Ali, velim, možda nisam dobro razumio pitanje.
5. Efekt Zemljinog okretanja negirao bi svaki pokušaj aviokompanija da lete prema istoku bilo kojom brzinom ispod 1609 km/h.
Vozimo se u vlaku, i vlak vozi nekom velikom stalnom brzinom bez tumbanja. Baš kao što je Dorothy shvatila da više nije u Kansasu, i mi shvaćamo da više nismo u Hrvatskim željeznicama. Dobro, znamo da se tijekom putovanja barem povremeno tako nešto dogodi. Recimo da vlak juri kao lud, a istovremeno je potpuno miran (da je čovjek, bio bi psihopat). U nekom trenutku dok se to događa mi ustanemo. Zapravo ne ustanemo, nego već stojimo u hodniku. Jer, kao, nitko se više ne vozi vlakom. Jedino kad se mi vozimo nema mjesta baš ni u jednom kupeu. A rezervacije su za luzere. Uglavnom, već smo na hodniku i skočimo najviše što možemo okomito u zrak. (Fizičari više vole reći vertikalno, ali kužimo se). Gdje ćemo doskočiti? Na isto mjesto s kojeg smo skočili, ili negdje drugdje? OK, u padu ćemo opaliti u kofer nekog suputnika (ili je to supatnika) koji se pojavio u istom trenutku čim smo se mi maknuli sa svog mjesta (kofer, ne suputnik), što je morao biti neki kvantni efekt (tuneliranje, što li) nakon čega se otkotrljamo na stranu i u položaju fetusa proklinjemo dan kad nam je netko savjetovao da je super voziti se vlakom na more, kao i autora ove priče, što nas tjera da radimo gluposti u vlaku zbog znanosti. I što kaže ta znanost? Da nije bila gužva i da nije bilo kofera, pali bismo na isto mjesto. Da smo skočili prema naprijed, preskočili bismo istu udaljenost kao da smo skakali na tlu izvan vlaka. Bismo li barem osjetili neki vjetar zbog brzine vlaka? Bismo (ne mogu vjerovati da se to tako ispravno kaže na hrvatskom – čuj, bismo) da smo bili na krovu vlaka. Ali ne bismo jer nismo (bismo mi je čudno, a nismo nije – bit će da sam ja čudan) jer nismo bili na krovu. Zrak u vagonu je putovao skupa s nama. Čemu sve ovo – pitanje je za filozofe. A zašto sam ja ovo gore napisao, vjerojatno za psihijatre. Ali poanta je da prirodni zakoni čiju manifestaciju vidimo na nama u tom vlaku jednako tako djeluju i na avion u zraku. I tlo i zrak se gibaju, vrte zajedno sa Zemljom, pa avion nema nikakav problem s time da mu istočna strana Zemlje bježi ogromnom brzinom, baš kao što mi nismo imali nikakav problem što je vlak ispod nas jurio nekom vrtoglavom (khm, šatro) brzinom kad smo mi skočili ravno u zrak – jer smo se mi cijelo vrijeme gibali zajedno s vlakom.
) pa nemam uvid u situaciju.
