BoDerek » wrote:
Plaši me i sama ideja, a kamoli pomisao što od ideje sve može nastati u praksi...
Ali bilo bi dobro da se razvije rasprava o ovome.
Nemoj da te plaši "i sama ideja" eutanazije. Ako se već nečega trebaš plašiti, onda je to dugotrajnje umiranje u mukama, bez mogućnosti izliječenja. Da mogu, mnogi od ovih pacijenata bi si sami oduzeli život. No, nemoć im to onemogućava.
Rasprava o eutanaziji je već davno pokrenuta. Kod nas je, kao i pitanje pobačaja, zdravstvenog (pa tako i spolonog odgoja - usput, tek u natruhama), te još nekih aktivnosti povezanih uz spolonost i rodnost, pod pritiskom crkvenih institucija, utihnula.
Kao što sam već spomenula u topicu 'Kako smo ušli u Ameriku prije nego u EU', po našim bolnicama već prakticiraju eutanaziju. Naravno, ne pod tim imenom i s namjerom da se pacijentu olakšaju muke. Znam da zvuči sarkastično, no, kada liječnik odluči da se nekome više ne isplati pružati liječničku pomoć, ostavljaju ga da umre. Da me ne biste ispravljali, odluku donosi liječnički konzilij, no, kada šef kaže da se odustaje od liječenja, pokažite mi niže rangiranog mu kolegu koji će se tome suprotstaviti.
Slično je trebala proći i majka moje znanice, no, eto, ona je imala prijateljicu liječnicu koja je pritisla (ne znam koje je adute imala u rukama) liječnike u dotičnoj bolnici, tako da se nakon dizanja ruku od pacijenta ipak prišlo izvlačenju žene iz kome (tada je imala oko 76 godina). Uz petomjesečno liječenje (mnogih problema koje je zaradila u samoj bolnici), žena je poživjela još 6 kvalitetnih godina.
Vraćam se na eutanaziju. I sama razmišljam o ovoj opciji, ako mi bolest toliko sroza kvalitetu života da se ovaj svede samo na patnju i želju da se sve to što prije završi. A kada čovjek dođe do ovakve želje, onda je sigurno da su se iscrpile sve mogućnosti liječenja i na kraju, sva nadanja, potrošile su se sve molbe Bogu, Alahu, Jahvi... da ih se uzme k sebi.
Ovdje iznosim razmišljanja o stavovima osoba koje su svjesne svoje situacije. O osobama koje nisu pri svijesti ili se smatra da nisu pri svijesti u nekom sljedećem postu. Nažalost, uvjerila sam se da su liječnici, kao i ostalo medicinsko osoblje smatrale da je osoba u potpuno besvjesnom stanju, dok sam ja uspijevala s tom istom osobom uspostaviti kontakt. I to čak u dvije situacije. Nisam vidovita, nisam ni luda, samo sam, izgleda, dovoljno empatična i još važnije, znam promatrati osobu. A onda primijetite ono što bi trebali primijetiti i osobe kojima je to profesija. A to je kontaktibilnost osobe koju se smatra nesvjesnom sebe i situacije. Eto, čak se i s nekim osobama u takvom stanju može uspostaviti komunikacija i riješiti pitanje eutanazije.
No, samo je pitanje dobre volje, jer, dobar broj liječnika baš ne sluša ni ove što im dođu na svojim im nogama, u prisvjesnom stanju i iznose svoje zdravstvene probleme.