Danas kada postajem navijač…
- aisling
- Posts: 3899
- Joined: 18 Sep 2011, 00:37
Nisam bila baš na puno utakmica/natjecanja u životu, zapravo na jako malo. Nisam ih puno ni odgledala na televiziji, ali našla bi se tu neka brojka od barem desetak raznih prvenstvenih utakmica odgledanih uglavnom u nekom društvu. Sama sam pogledala jedino vaterpolo i to isto jednu i pol prvenstvenu utakmicu.
Zašto ih je tako malo je pitanje na koje nije baš teško naći odgovor. Nisam pretjerano sportski tip. Bar mi se činilo da je to jedan od glavnih razloga. Al sve mi se više čini da mi se činilo krivo.
Bila sam danas na hokeju kao i još (ispravite me ako griješim) 15.000 ljudi. Kad malo pogledam tih nekoliko tisuća ljudi ne bi baš rekla da im je zajedničko to da se bave sportom. Prije same utakmice spiker je spomenuo rezultate Kostelića koji je negdje nešto odvozio i završio na prvom mjestu. Ne bi rekla da baš svi ti ljudi skijaju bolje od mene, al da ih je to razveselilo daleko više od mene, definitivno je. Nešto drugo ih više veže. Neki osjećaj za 'naše' koji ja baš i nemam. Gledala sam kako kližu i mislila kako je sigurno dobar osjećaj tako klizati. Bili oni u crvenom ili plavom dresu, jednako su u tome guštali. Onda su plavi dali gol, pa su se veselili. A crveni nisu. Pa je meni došla neka želja da i crveni daju neki gol da se isto malo vesele. Pa su i crveni dali gol, pa se nitko (do onih par tamo na drugoj strani) nije veselio.
Onda mi je lagano postalo jasno da nije toliko bitno kako se kliže, da je nije toliko bitno kako se ispali taj pak nego da je jako bitno tko to radi i da bude prave boje. Ništa iznenađujuće, ipak se radi o natjecanju između nas i njih.
Ono što ne znam je kako se postaje dio nas, dio naših. Da ima veze s vrstom sporta, ne bi baš rekla. Hokej je baš zgodan primjer za to. Bila sam na jednoj hokejaškoj utakmici i prije nekoliko godina i nije baš bila neka gužva, malo je bilo naših.
S nogometom mi je priča logičnija. Nekako mi se čini da se od malena bude ili naš ili njihov i da s tim raste. Ali, što je s ovim pripadanjima koja se dogode ljudima u pola života, takoreći iz ničega? Prije par godina većina od tih 15tak tisuća ljudi nisu bili naši. Sad itekako jesu. Gledam im malo reakcije i stvarne su, intenzivne, iskrene. Oni su stvarno svoji, naši. Usudila bi se reći da se radi o ljubavi, jer intenzitet kojim se te tisuće ljudi raduju svakom uspjehu svojih je prilično jak.
Trenutak u kojem spiker izgovara prvi dio rezultata, a naši odgovaraju kao jedno grlo je bio jako zanimljiv. Rezultat je bio 3:1.
Spiker: Triiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii
Naši: Jeeeeeeedaaaaaaaaan
Spiker: Triiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii
Naši: Jeeeeeeedaaaaaaaaan
Spiker: Triiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii
Naši: Jeeeeeeedaaaaaaaaan
U tom trenu mi se učinilo da su toliko složni da je kojim slučajem spiker povikao Heeeeeeeeeeil da bi se dvoranom zaorio jedan glasni skandal.
Ono što mi se desilo večeras je vrlo slično i nekim ranijim gledanjima raznih prvenstava u nekim drugim društvima. Ja nekako više ostanem gledati što se događa i onima dolje na terenu i onima gore na tribinama, dok drugi stvarno proživljavaju, i to prilično jako sva ta događanja. Podrška su. I kad je utakmica završila, kad je meni prošlo glavom da smo mogli otići nekih 5 minuta prije kraja da izbjegnemo gužvu, ti su ljudi ostali stajati. Stajali su još nekih 10 minuta nakon kraja mirno na svojim mjestima samo da pozdrave one svoje dolje i da im pokažu koliko su im važni. Nisu navijali do kraja, navijali su i nakon kraja.
Kako se postaje navijač?
Zašto ih je tako malo je pitanje na koje nije baš teško naći odgovor. Nisam pretjerano sportski tip. Bar mi se činilo da je to jedan od glavnih razloga. Al sve mi se više čini da mi se činilo krivo.
Bila sam danas na hokeju kao i još (ispravite me ako griješim) 15.000 ljudi. Kad malo pogledam tih nekoliko tisuća ljudi ne bi baš rekla da im je zajedničko to da se bave sportom. Prije same utakmice spiker je spomenuo rezultate Kostelića koji je negdje nešto odvozio i završio na prvom mjestu. Ne bi rekla da baš svi ti ljudi skijaju bolje od mene, al da ih je to razveselilo daleko više od mene, definitivno je. Nešto drugo ih više veže. Neki osjećaj za 'naše' koji ja baš i nemam. Gledala sam kako kližu i mislila kako je sigurno dobar osjećaj tako klizati. Bili oni u crvenom ili plavom dresu, jednako su u tome guštali. Onda su plavi dali gol, pa su se veselili. A crveni nisu. Pa je meni došla neka želja da i crveni daju neki gol da se isto malo vesele. Pa su i crveni dali gol, pa se nitko (do onih par tamo na drugoj strani) nije veselio.
Onda mi je lagano postalo jasno da nije toliko bitno kako se kliže, da je nije toliko bitno kako se ispali taj pak nego da je jako bitno tko to radi i da bude prave boje. Ništa iznenađujuće, ipak se radi o natjecanju između nas i njih.
Ono što ne znam je kako se postaje dio nas, dio naših. Da ima veze s vrstom sporta, ne bi baš rekla. Hokej je baš zgodan primjer za to. Bila sam na jednoj hokejaškoj utakmici i prije nekoliko godina i nije baš bila neka gužva, malo je bilo naših.
S nogometom mi je priča logičnija. Nekako mi se čini da se od malena bude ili naš ili njihov i da s tim raste. Ali, što je s ovim pripadanjima koja se dogode ljudima u pola života, takoreći iz ničega? Prije par godina većina od tih 15tak tisuća ljudi nisu bili naši. Sad itekako jesu. Gledam im malo reakcije i stvarne su, intenzivne, iskrene. Oni su stvarno svoji, naši. Usudila bi se reći da se radi o ljubavi, jer intenzitet kojim se te tisuće ljudi raduju svakom uspjehu svojih je prilično jak.
Trenutak u kojem spiker izgovara prvi dio rezultata, a naši odgovaraju kao jedno grlo je bio jako zanimljiv. Rezultat je bio 3:1.
Spiker: Triiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii
Naši: Jeeeeeeedaaaaaaaaan
Spiker: Triiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii
Naši: Jeeeeeeedaaaaaaaaan
Spiker: Triiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii
Naši: Jeeeeeeedaaaaaaaaan
U tom trenu mi se učinilo da su toliko složni da je kojim slučajem spiker povikao Heeeeeeeeeeil da bi se dvoranom zaorio jedan glasni skandal.
Ono što mi se desilo večeras je vrlo slično i nekim ranijim gledanjima raznih prvenstava u nekim drugim društvima. Ja nekako više ostanem gledati što se događa i onima dolje na terenu i onima gore na tribinama, dok drugi stvarno proživljavaju, i to prilično jako sva ta događanja. Podrška su. I kad je utakmica završila, kad je meni prošlo glavom da smo mogli otići nekih 5 minuta prije kraja da izbjegnemo gužvu, ti su ljudi ostali stajati. Stajali su još nekih 10 minuta nakon kraja mirno na svojim mjestima samo da pozdrave one svoje dolje i da im pokažu koliko su im važni. Nisu navijali do kraja, navijali su i nakon kraja.
Kako se postaje navijač?
Happy Easter!
- Tea Tree
- Posts: 5418
- Joined: 03 Oct 2011, 15:57
Nikako.
Rekla bih ti kako ja to doživljavam, ali si ti već sve napisala pa se mogu samo složiti sa svime, potpisati ili kako se to već kaže.
Kako slutim da sam ja nešto starija od tebe, mogu ti reći što te čeka u budućnosti: nikad od tebe navijača.
Zapravo, ne. Ti si otišla na jednu utakmicu pa makar se radilo o hokeju, a ja nisam ni to. Ne mogu.
Možda ima nade za tebe.
Rekla bih ti kako ja to doživljavam, ali si ti već sve napisala pa se mogu samo složiti sa svime, potpisati ili kako se to već kaže.
Kako slutim da sam ja nešto starija od tebe, mogu ti reći što te čeka u budućnosti: nikad od tebe navijača.
Zapravo, ne. Ti si otišla na jednu utakmicu pa makar se radilo o hokeju, a ja nisam ni to. Ne mogu.
Možda ima nade za tebe.
- aisling
- Posts: 3899
- Joined: 18 Sep 2011, 00:37
Ne znam, meni je interesantno otić i vidjet. Ne sad baš sve, al dosta togaTea Tree » wrote: Zapravo, ne. Ti si otišla na jednu utakmicu pa makar se radilo o hokeju, a ja nisam ni to. Ne mogu.
Možda ima nade za tebe.
Slično ko kad odeš na neki put pa bi ušla i u đamiju i u crkvu da vidiš kako to stvarno izgleda.
Ne zanima me toliko kako da ja postanem navijač, više kako se općenito postaje navijač.
Happy Easter!
- nina williams
- Posts: 2961
- Joined: 13 Oct 2011, 18:01
- Has thanked: 1 time
Nađeš sport, nađeš klub i pratiš. Prije il poslije počneš se derat na protivnike/suca/upravu/zadnjeg u obrani.
- Beau
- Posts: 7172
- Joined: 28 Sep 2011, 10:43
Evo, ja ne pratim baš sport, ali dovoljno mi je tri minute da popratim bilo kakvu utakmicu ili meč, i već navijam ko velika.
Zapravo, nekad sam puno više pratila sport, i prestala sam upravo radi toga jer se iznerviram ko budala. A zbog ljudi koje, takoreć, vidim prvi put u životu.
Ali činjenica je da se čovjek prilikom navijanja može osjećati od najogavnijeg (primjer Hrvatska Turska) do veličanstvenog (Ivanišević Wimbledon).
Inače, Aisling, nadam se da ovo neće bit tema nalik onoj o svađanju
Jer mislim da je usporedivo. Stvar je temperamenta.
Zapravo, nekad sam puno više pratila sport, i prestala sam upravo radi toga jer se iznerviram ko budala. A zbog ljudi koje, takoreć, vidim prvi put u životu.
Ali činjenica je da se čovjek prilikom navijanja može osjećati od najogavnijeg (primjer Hrvatska Turska) do veličanstvenog (Ivanišević Wimbledon).
Inače, Aisling, nadam se da ovo neće bit tema nalik onoj o svađanju
Jer mislim da je usporedivo. Stvar je temperamenta.
- aisling
- Posts: 3899
- Joined: 18 Sep 2011, 00:37
Nisam to baš tako planski zamišljalanina williams » wrote:Nađeš sport, nađeš klub i pratiš. Prije il poslije počneš se derat na protivnike/suca/upravu/zadnjeg u obrani.
Kako nađeš sport, klub? Kreneš tražiti ili ga slučajno nađeš? Kako si ti našla svoj klub?
Happy Easter!
- aisling
- Posts: 3899
- Joined: 18 Sep 2011, 00:37
Što u te tri minute presudi da navijaš za jedne, a protiv drugih? Koji su kriteriji svrstavanja na stranu jednih?BoDerek » wrote:Evo, ja ne pratim baš sport, ali dovoljno mi je tri minute da popratim bilo kakvu utakmicu ili meč, i već navijam ko velika.
Ovog s Turskom se baš ne sjećam, al se Wimbledona sjećam. Jedan od rijetkih trenutaka kad sam htjela da pobjedi, al to je baš tad bilo. I prije i poslije je igrao, al mi je bilo svejedno kako će završiti. Ne znam ni sama u čemu je fora da mi je tad bilo stalo.Ali činjenica je da se čovjek prilikom navijanja može osjećati od najogavnijeg (primjer Hrvatska Turska) do veličanstvenog (Ivanišević Wimbledon).
Slično je bilo s nekim ranijim Janičinim utrkama kad sam stvarno brojala sekunde do cilja i nadala se da uspije. Dok za njenog brata mi se nikad slično nije dogodilo, bilo mi je baš svejedno hoće li završiti ili neće.
Ne znam čemu se točno nadaš, al pojma nemam kakva će biti tema i nije mi baš pretjerano stalo da bude ovakva ili onakva. Nešto me zanimalo, nešto mi je interesantno, pa to onda i napišem i pitam druge kako oni to vide. Ne navijam ni za ni protiv ovakve ili onakve teme.Inače, Aisling, nadam se da ovo neće bit tema nalik onoj o svađanju
Jer mislim da je usporedivo. Stvar je temperamenta.
Happy Easter!
- Nikolajevna
- Posts: 1034
- Joined: 28 Sep 2011, 22:51
Ja obično počnem navijati za one koji gube. Osim ako su na drugoj strani nekakvi 'naši'.aisling » wrote: Što u te tri minute presudi da navijaš za jedne, a protiv drugih? Koji su kriteriji svrstavanja na stranu jednih?
- Beau
- Posts: 7172
- Joined: 28 Sep 2011, 10:43
Pa ima nekoliko faktora.aisling » wrote: Što u te tri minute presudi da navijaš za jedne, a protiv drugih? Koji su kriteriji svrstavanja na stranu jednih?
Ali nikad (ili barem većinom) nije stvar svjesne odluke. Čak štoviše, događalo mi se da krenem gledati utakmicu s odlukom da ću navijati za klub A, a uslijed tekme, vrlo brzo, skužim da ipak navijam za klub B (to skužim tako što osjetim žalost ako klub B nije uspio zabit gol/koš whatever ). Ako te zanimaju konkretni primjeri, mogu navesti. Znači navijanje je stvar srca. U mom slučaju, barem.
Uglavnom, kužim da biram po principu pripadnosti: koliko simpatiziram selo/grad/državu iz koje dolazi.
Ali ne uvijek. Recimo u tenisu. Tu mi, ako ne igra netko naš, prevladava osobnost tenisača. Pa koji je bolji, ljepši, simpatičniji, jebozovniji – za njega se navija. Tako sam recimo voljela navijat za Beckera iako mi njegova zemlja nije odveć simpatična.
Mogu reć da mi je kod timskih sportova važna pripadnost, a kod 1 na 1 osobnost.
Skijanje ne gledam i ne pratim nikad. Ne zanima me. Nije da nisam probala, jesam – jednostavno ne ide. Zapravo, ne mogu pratit sportive gdje nema paralelne borbe (tim protiv tima, igrač protiv igrača). Pa tako ne mogu pratit ni skokove u vis, bacanje kladiva i slične pizdarije. Doduše, klizanje volim, ali ne navijam, već popratim onako estetski.
Da, to je bilo stvarno neponovljivo. Ja i danas ponekad na jubitou to pogledam, ne sve naravno. I opet se iznerviram kao da ne znam ishod. I svaki put me ganeaisling » wrote: al se Wimbledona sjećam. Jedan od rijetkih trenutaka kad sam htjela da pobjedi, al to je baš tad bilo. I prije i poslije je igrao, al mi je bilo svejedno kako će završiti. Ne znam ni sama u čemu je fora da mi je tad bilo stalo.
- nina williams
- Posts: 2961
- Joined: 13 Oct 2011, 18:01
- Has thanked: 1 time
Ko dijete nešto zavoliš od sportova. Možda i počneš trenirat. Ako nigdje drugo, onda u školi, na tjelesnom ti se nešto svidi. Ondak, moš i tako da glediš i ubereš nešto na teveju, jer ti naše sirotinjsko školstvo ne omogućuje štajaznam...bolide na tjelesnom.
Kažu ti ćaća i mate il po lokalpatriotskoj i prijateljskoj liniji, bar u ranijim godinama. Poslije ti se neki znaju i fakat svidjet (ono, baš tebi, ne ćaći), pa moš i tako.aisling » wrote:klub?
Slučajno. Ne valja ako tražiš za koga ćeš navijat. Nekog reda treba bit, prvo bar simpatiziraš, ondak navijaš. Navijanje je posljedica, a nije nasušna potreba.aisling » wrote:Kreneš tražiti ili ga slučajno nađeš?
Kako koji.aisling » wrote:Kako si ti našla svoj klub?
Za Jugoplastiku mi reko ćaća. Za Hajduk, mate. Milan sam zavoljela rad jednog igrača. Barcelonu jer su ih ugnjetavali ovi iz glavnoga grada, a fakat su fino igrali.
McLaren je osto jer su jednom davno imali dvojicu najboljih koji su se tako dobro svadili, a još bolje ganjali po stazama. Recimo da je to ekipa koja mi je ukrala srce na najčudniji način, jer niti jednog od te dvojice nisam voljela onako 'baš fakat zaista'.
Ima svega.
- vrrrlet
- Posts: 4029
- Joined: 22 Sep 2011, 13:16
Nikada nisam kužio te apriorne klupske pripadnosti, to mi je iznimno maloumno. Ali me sretnim čine neki ljudi i kolektivi.
Jovica Kostelić je lik koji je većinu života smatran debilom, ali koji je ustrajao u svojoj vjeri. Danas je na vrhu svog sporta, a opet, kada sretne zadnjeg smetlara na Sljemenu, u njemu nema bahatosti ili osvetoljubivosti, jednostavan je i razuman, dok većina ljudi probahati kada postanu predsjednici razreda.
A naš nogomet, koji je kao i ostali nogometi rasadnik debilizma, krivih vrijednosti i ponašanja, troniziranja kompletnih idiota, a usto je potpuno truo, već godinama uspijeva iznjedriti reprezentaciju koja je među prvih deset u svijetu, i to samo zbog tog nekog ponosa i zajedništva zbog kojeg ponekad volimo na konstruktivan način izgarati jedni za druge. Meni je to lijepo.
Na utakmici sam bio jednom, na nju me vodio brat, jeo sam koštice i znao jedino da su naši plavi.
Jovica Kostelić je lik koji je većinu života smatran debilom, ali koji je ustrajao u svojoj vjeri. Danas je na vrhu svog sporta, a opet, kada sretne zadnjeg smetlara na Sljemenu, u njemu nema bahatosti ili osvetoljubivosti, jednostavan je i razuman, dok većina ljudi probahati kada postanu predsjednici razreda.
A naš nogomet, koji je kao i ostali nogometi rasadnik debilizma, krivih vrijednosti i ponašanja, troniziranja kompletnih idiota, a usto je potpuno truo, već godinama uspijeva iznjedriti reprezentaciju koja je među prvih deset u svijetu, i to samo zbog tog nekog ponosa i zajedništva zbog kojeg ponekad volimo na konstruktivan način izgarati jedni za druge. Meni je to lijepo.
Na utakmici sam bio jednom, na nju me vodio brat, jeo sam koštice i znao jedino da su naši plavi.
Svi sisavci su braća. Pogotovo rovke.
- kukuriku
- Posts: 2447
- Joined: 20 Sep 2011, 17:27
Navijač postaneš u ranom djetinjstvu. Ili ne. Ja sam postala, kod mene doma je sport uvijek bio big deal i svi su se bavili sportom i bili zainteresirani za sport i pratili sport i navijali i tako to.
A pitanje, kako i za koga navijaš: hm, pa za naše, jebate.
Ako nema naših, onda u sportovima koji te osobito zanimaju navijaš i za one koji su ti jako seksi. Mislim, tako ja. Ne znam kako drugi. Iz istog razloga me ženski sport uopće ne zanima, osim ako u njemu ne sudjeluje netko naš. Onda se primjeruje kriterij naškosti, jasno.
A pitanje, kako i za koga navijaš: hm, pa za naše, jebate.
Ako nema naših, onda u sportovima koji te osobito zanimaju navijaš i za one koji su ti jako seksi. Mislim, tako ja. Ne znam kako drugi. Iz istog razloga me ženski sport uopće ne zanima, osim ako u njemu ne sudjeluje netko naš. Onda se primjeruje kriterij naškosti, jasno.
Nek(v)arljiva.
- kukuriku
- Posts: 2447
- Joined: 20 Sep 2011, 17:27
Jok, navijači su oni koji su prelijeni da bi bili sportaši.
Nek(v)arljiva.
- karambol
- Posts: 8110
- Joined: 09 Jan 2012, 12:55
Mene su od malih nogu pokušali nagovoriti da budem navijač. Od onoga da navijam za Hajduk da se zna odakle sam (iako nisam!) i za Dinamo da se zna tko sam...Dakle, malo po malo su me obučavali. Onda sam se u školi počeo aktivnije baviti raznoraznim sportovima, koje sam, prije svega, doživljavao kao uvod u izvansportske aktivnosti (pivo, zajebancija, dobacivanje zgodnim komadima...), a nije mi se unatoč svemu razvijao ni natjecateljski ni navijački duh. Duhove sam vidio nakon previše popijenih piva.aisling » wrote:Kako se postaje navijač?
Zatim sam postao veliki i odrastao momak pa sam pomodarski krenuo sa ekipom na sportska natjecanja i navijao za one naše.
Međutim, zla me kob pratila iz utakmice u utakmicu. 99% svih utakmica koje sam uživo pratio ti "naši" su redovito gubili. Ako sam ih, pak, gledao na televiziji, nisu gubili do momenta dok ih ja nisam počeo pratiti na ekranu.
Naravno da su svi strastveni navijači oko mene uočili ovu čudnu pojavu i podsvjesno me sve manje zvali na takve priredbe. Posljednja na kojoj sam bio je bila ona nogometaška na Wembleyu... Od tada više ne glumim navijača, jebe mi se živo tko će koga i koliko puta... I svi oko mene zadovoljni, a najviše ja. Nema previše alkohola, nema pičkamatersvima politiziranja na šanku, nema uuualbijejebo konobarica i sveg ostalog pratećeg sadržaja.
Lijepo ostanem doma, nešto fino pripremim za jelo i ako vani pucaju, znam, naši pobjeđuju...
Ja cijeli život sanjam kako odlazim uz rijeku starim parobrodom koji vozi sol
I da nosim jednu davnu nikad prežaljenu ljubav tanku, dugačku cigaru i par mamuza od zlata...
I da nosim jednu davnu nikad prežaljenu ljubav tanku, dugačku cigaru i par mamuza od zlata...
- Pješčana
- Posts: 8262
- Joined: 17 Sep 2011, 22:52
- Location: Hrvaška
- Contact:
koka2004 » wrote:Ja znam kako se rodi hrvatski navijač. Vidjela u praksi.
Otišao moj muž na neku nogometnu utakmicu i uzeo tada 7-godišnju kčer sa sobom. Nakon povratka pitam ja nju: "I, kako je bilo?", a ona meni smrtno ozbiljno: "Suci nas pokrali!"
Men have two emotions: Hungry and Horny. If you see him without an erection, make him a sandwich.
- kuki
- Posts: 2907
- Joined: 25 Sep 2011, 00:41
Ja sad tek vidim ovaj topik.
Dakle, moje navijaštvo su ubili Zoran Krečak i Alojzije Šupraha kad su nam ukrali prvenstvo. Tad sam plakala. Trauma je bila toliko snažna da im još uvijek znam imena.
A možda nisu oni, možda sam jednostavno prestala bit balava. Donekle.
Kao sasvim malena balava djevojčica, navijala sam i za Andija Goldbergera i za onog još jednog tada šesnaestogodišnjeg Finca kojem se sad ne mogu sjetiti imena. U njega sam bila čak i zaljubljena i nacrtala sam mu srce za Valentinovo. Ne bih mogla reći kako sam ih izabrala.
Kasnije mi je bilo savršeno svejedno kad su Kostelići dobivali i kad su gubili, a Wimbledona se sjećam po tome što je cijelo selo pobožno gledalo meč a ja sam šmirglala neke daske na balkonu.
Nieminen, Toni Nieminen se zvao Finac.
Dakle, moje navijaštvo su ubili Zoran Krečak i Alojzije Šupraha kad su nam ukrali prvenstvo. Tad sam plakala. Trauma je bila toliko snažna da im još uvijek znam imena.
A možda nisu oni, možda sam jednostavno prestala bit balava. Donekle.
Kao sasvim malena balava djevojčica, navijala sam i za Andija Goldbergera i za onog još jednog tada šesnaestogodišnjeg Finca kojem se sad ne mogu sjetiti imena. U njega sam bila čak i zaljubljena i nacrtala sam mu srce za Valentinovo. Ne bih mogla reći kako sam ih izabrala.
Kasnije mi je bilo savršeno svejedno kad su Kostelići dobivali i kad su gubili, a Wimbledona se sjećam po tome što je cijelo selo pobožno gledalo meč a ja sam šmirglala neke daske na balkonu.
Nieminen, Toni Nieminen se zvao Finac.
ovaj psić je išao na tržnicu/ ovaj psić je ostao kući/ ovaj psić je pojeo kolač/ jer ga više nije mogao vući./ ovaj psić je pjevao vau vau vau vau/ cijelim putem kući!
- Nikolajevna
- Posts: 1034
- Joined: 28 Sep 2011, 22:51
kuki » wrote:J
Dakle, moje navijaštvo su ubili Zoran Krečak i Alojzije Šupraha kad su nam ukrali prvenstvo. Tad sam plakala.
Svjedočih tome sa zapadne tribine. Je, tako je bilo… Delirij, pa muk, pa suze.
A desetak godina poslije, nakon što je trodimenzionalna htv-ova snimka potvrdila da zaleđa nije bilo, Krečak se čudi što se ljudi još uvijek zamaraju tim jednim golom.
Pa ne radi se tu o golu, moj Krečače, jedva da i o prvenstvu.