Modrić

[Stitch]

Treba razlikovati umjetnika i umjetninu, da. Samo što izjednačavanje Modrića s bilo kojim umjetnikom na kugli zemaljskoj govori da onaj koji to čini nema nažalost pojma ni što je umjetnost ni što je umjetnina. Pučke i birtijaške panegirike ostavite po strani, lijepo molim. Uhvatite se estetike, dakle znanosti o umjetnosti i umjetničkom stvaralaštvu i jedne od filozofskih disciplina - koja je to davno (pr)opisala.

[haram]

Treba razlikovati umjetnika i umjetninu, da.

Ha! Šta bi ti Huizinga rekao na to!

Samo što izjednačavanje Modrića s bilo kojim umjetnikom na kugli zemaljskoj govori da onaj koji to čini nema nažalost pojma ni što je umjetnost ni što je umjetnina. Pučke i birtijaške panegirike ostavite po strani, lijepo molim. Uhvatite se estetike, dakle znanosti o umjetnosti i umjetničkom stvaralaštvu i jedne od filozofskih disciplina - koja je to davno (pr)opisala.

Nisam baš to imao na umu, ali... koji je onda tvoj stav o umjetnosti jedne Leni Riefenstahl?

[MmeTipfeler]

Nisam baš to imao na umu, ali... koji je onda tvoj stav o umjetnosti jedne Leni Riefenstahl?

Tebi je očito mrsko kao primjer uzeti neko od poznatijih imena. Recimo, Barrie ili Céline. Ovo posljednje nije pjevačica.

[Donna Sole]

Leni je ostavila trag u filmskoj umjetnosti i to nije sporno. To što je bila omiljena Hitlerova redateljica ne znači da nije zaslužila priznanje zbog inovacija u stvaranju filma. Nećemo zato reći da je ona zaslužila priznanje humanitarke.
A kad smo već kod nacista, spominjem i Wagnera iako je umro prije nego se Hitler rodio. Wagner je stvorio svoju glazbu prije ustanovljenja nacističke stranke ali nacisti su ga slavili i slušali. Možda i zato jer je bio antisemit. Treba li zato poništiti njegove opere?
Židovi koji su između ostalog genijalni fizičari, kemičari, znanstvenici razni pa tako i genijalni dirigenti, violinisti i glazbenici razni ne mogu isključiti iz svojih opusa i Wagnerova djela. Najviše što su mogli je nesviranje na svojim svadbama.



A što se može....

Društvo u kojem penzići kopaju po smeću zasigurno nisu izazvali ni umjetnici ni sportaši.
To smo krivi mi i samo mi birajući političare. Koji su onakvi kakvi su.

[nvnk]

Jel' stvarno misliš da je promašeno ono što Stič kaže?

OK, priznajem, pročitali ste me ti i Šav. Ja sam podli patološki lažljivac zato jer uvijek iznova prijetvorno izignoriram sva ona nigerijska pisma i mailove o cijeloj četi mojih pomrlih rođaka za koje nikad nisam čuo, a koji su mi u nasljedstvo poostavljali milijarde.

Da sam istinoljubiv, sad bih živio pod mostom, nakon što bih rasprodao imovinu i poslao ju na razne nigerijske bankovne račune.

[Stitch]

Nisam baš to imao na umu, ali... koji je onda tvoj stav o umjetnosti jedne Leni Riefenstahl?

Umjetnina je, po jednoj definiciji koju sad pojednostavnjeno parafraziram, izraz jedinstvene, jednokratne i neponovljive imaginacije. Kad kažem izraz, to ne znači riječ ili skup riječi - izraz je sklad forme i sadržaja koji prepoznajemo kao vrijedno djelo. A zašto ga prepoznajemo? Zato što predstavlja očitovanje misli ili osjećaja umjetnika koje sažima naša iskustva. Svi osjećamo, ali ne možemo svi te svoje osjećaje pretočiti u nešto što će mnoge natjerati da kažu otprilike: "Eh, to sam proživio, tako je i meni bilo!"

Pritom uopće nije stvar u razbacivanju emocijama. Umjetnost nije difuzna sentimentalna razblaženost pjesnikove duše. Da jest tako, umjetnošću bismo mogli smatrati svaki stih na temu "lomim čaše, ruke mi krvave". Umjetnost je povratak trenutka. Baš to pretakanje iskustava i misli zbog kojega ćemo se prepoznati gledajući, slušajući ili čitajući štogod veliko i dragocjeno. A to tzv. umjetnost s porukom, propagandna umjetnost - uglavnom nije. Zato nacističke filmove koje je Leni snimala za Hitlera ne smatram vrijednim spomena. O njima se može govoriti kad se raspravlja o njezinu liku, ali oni ne utječu na vrijednost onoga što je snimila da izrazi sebe. Ne naciste - sebe. I te dvije stvari prilično je lako razlikovati. Isto kao što kod Stonea vrlo jednostavno možeš razdvojiti njegove političke poruke i njegova prava iskustva. Zato je Vod primjerice iznimno dobar film, a JFK ili Nixon samo zanatski djeluju kvalitetno, dočim su s umjetničkog aspekta - loši.

[nvnk]

Ne slažem se. Nemožeš kao skalpelom odsjeć nečiji lik od djela.
Recimo ovo je još deblja dlaka u jajetu: Leni Riefenstahl. O da, možeš se diviti njenoj tehničkoj dosjetljivosti, vizualnoj estetici i blabla sve u svemu tzv.umjetničkoj žici... ali ako ignoriraš poantu, i vlastiti si lik doveo u opasnost (u smislu da pušiš zloćudnu propagandu).

Hebiga, ako ti imaš baš toliko malo povjerenja u samog sebe, ako misliš (ili znaš? ) da si baš toliko povodljiv da bi nakon gledanja Trijumfa volje počeo u SS-uniformi stupat naokolo s ispruženim nogama, onda je uistinu možda i bolje da se kloniš takvih sadržaja.

Ja nemam tih problema pa mogu gledat kaj hoću.

Tako na kraju možeš pomislit i da je moralno sasvim u redu društvo u kome penzići kopaju po smeću da bi preživjeli iz mjeseca u mjesec.

Osvjesti se već jednom, ne postoji moralno društvo. S penzićima zaronjenim u kontejner ili bez njih.

[Stitch]

Leni je ostavila trag u filmskoj umjetnosti i to nije sporno. To što je bila omiljena Hitlerova redateljica ne znači da nije zaslužila priznanje zbog inovacija u stvaranju filma. Nećemo zato reći da je ona zaslužila priznanje humanitarke.

Upravo tako. Slično je s Borom Čorbom, kojega su također spominjali. Jest, čovjek je četnik. Ali je i iznimno dobar urbani pjesnik. Osim Džonija Štulića, nitko u nas - ili tek rijetki, možda - ne spada u tu kategoriju. Zato što je jako teško postići da stihovi napisani za glazbeno djelo dobro izgledaju sami, na papiru. Urban im je povremeno sličan, recimo. "Budi moja voda" može funkcionirati kao pjesma za sebe, bez pratnje. Bare isto tako, ima čovjek sretnih trenutaka.

[MmeTipfeler]

Leni je ostavila trag u filmskoj umjetnosti i to nije sporno. To što je bila omiljena Hitlerova redateljica ne znači da nije zaslužila priznanje zbog inovacija u stvaranju filma. Nećemo zato reći da je ona zaslužila priznanje humanitarke.

Upravo tako. Ne poznajem njezin lik, a djelo samo donekle, ali mora joj se priznati da je majstorski odradila dva primjera režimske umjetnosti: Trijumf volje i Olimpiju. Ima tu, doduše i nadahnutih kadrova i / ili sekvenci, no ipak je zanatlijka. Majstorica, ali zanatlijka. Čini mi se, međutim, da se to zanatstvo osjeća najviše u "nacističkim" prizorima. Je li doista disala za nacizam ili nije, ne znam, ali ipak postoji razlika između leta kroz oblake u Trijumfu, pa ma kako to bilo simbolično, i dokumentiranja vožnje između ushićenih narodnih masa te paradnog koraka njemačkih trupa. Uostalom, tko nije, neka pročita bilo koju knjigu o filmskoj montaži.

A kad smo već kod nacista, spominjem i Wagnera iako je umro prije nego se Hitler rodio. Wagner je stvorio svoju glazbu prije ustanovljenja nacističke stranke ali nacisti su ga slavili i slušali. Možda i zato jer je bio antisemit. Treba li zato poništiti njegove opere?

Meni Wagner ide na živce, ali na živce mi ide i Mahler - jedan antisemit, a drugi Židov, no nije mi antipatična ili simpatična njihova glazba zbog njihova porijekla. Stvar ukusa.

Spomenula sam gore Barrieja i Célinea (koji nije pjevačica). Dodajmo tu i Carrolla. Je li nam Petar Pan manje drag zato što se o Barrieju (nedokazano) tvrdi da je bio pedofil? Céline je fora, posebno u originalu, po uvođenju šatre u umjetnički izražaj - nije prvi, da se razumijemo, a ni posljednji, ali je meni inače dozlaboga dosadan, pa da stoput nije bio antisemit. Carrollova Alisa ništa ne gubi zbog činjenice da je njezin autor bio matematičar i sjajan logičar, dapače, bez toga mnogih dijelova u Alisi ne bi ni bilo, a njegovu pedofiliju prepustimo "stručnjacima" koji ne mogu naći drugoga načina da izvire iz sjene. No kad čitam ove dvije "dječje" knjige, uživam, kad čitam Célinea, dosadno mi je, baš kao i kad čitam Malog princa.

Društvo u kojem penzići kopaju po smeću zasigurno nisu izazvali ni umjetnici ni sportaši.
To smo krivi mi i samo mi birajući političare. Koji su onakvi kakvi su.

Da bih riječ rekla!

[Šabović Adis]

OK, priznajem, pročitali ste me ti i Šav. Ja sam podli patološki lažljivac zato jer uvijek iznova prijetvorno izignoriram sva ona nigerijska pisma i mailove o cijeloj četi mojih pomrlih rođaka za koje nikad nisam čuo, a koji su mi u nasljedstvo poostavljali milijarde.

Da sam istinoljubiv, sad bih živio pod mostom, nakon što bih rasprodao imovinu i poslao ju na razne nigerijske bankovne račune.

Ne slažem se s ovim podli patološki.


Znaš, iskrenost može ali i ne mora značiti istinitost.

[nvnk]

Ne slažem se s ovim podli patološki.

Kaj ti znaš kakav sam ja lažljivac.

Znaš, iskrenost može ali i ne mora značiti istinitost.

Točno.

Isto vrijedi i za istinoljubivost (riječ koju sam napisao) i istinitost (riječ koju nisam napisao).

[haram]

Upravo tako. Ne poznajem njezin lik, a djelo samo donekle, ali mora joj se priznati da je majstorski odradila dva primjera režimske umjetnosti: Trijumf volje i Olimpiju. Ima tu, doduše i nadahnutih kadrova i / ili sekvenci, no ipak je zanatlijka. Majstorica, ali zanatlijka. Čini mi se, međutim, da se to zanatstvo osjeća najviše u "nacističkim" prizorima. Je li doista disala za nacizam ili nije, ne znam, ali ipak postoji razlika između leta kroz oblake u Trijumfu, pa ma kako to bilo simbolično, i dokumentiranja vožnje između ushićenih narodnih masa te paradnog koraka njemačkih trupa. Uostalom, tko nije, neka pročita bilo koju knjigu o filmskoj montaži...

Dobro Madam, i svi ostali ovdje koji smatrate da se umjetničko djelo može i treba isčupati van konteksta koji je njegov autor htio istaći: bila tako jedna slikica koju je Goebbels osobno odabrao za propagandne svrhe kao prikaz savršene arijske bebice - samo caka je bila u tome što je bebica na slikici iz 100% židovske familije, a fotograf koji ju je uslikao i poturio u nacistički natječaj je to i te kako dobro znao. Njegova namjera je bila upravo ta da ridikulizira nacističku ideologiju, premda je slikica zapravo sasvim dobro poslužila Goebbelsovoj namjeri.


https://en.wikipedia.org/wiki/Hessy_Levinsons_Taft

Bio tako i jedan mladac, po nacističkim standardima Mischlinge (mješanac, nečist, polutan, vateva...), čija fotka je poslužila kao ideal njemačkog vojnika na regrutacijskim posterima, a čija je većina familije bila podavljena po konclogorima istog tog režima koji se busao svojom prirođenom superiornošću, a on sam bio izbačen iz Wehrmachta nakon vjernog služenja početkom WW2...


https://en.wikipedia.org/wiki/Werner_Goldberg


E sad prije nego što opet graknete na mene kakve to veze nogomet (ili umjetnost) ima s ideologijama... e pa ima, dokle god se iznad terena maše nacionalnim trobojnicama, individualni uspjesi nogometaša prikazuju kao nacionalne superiornosti (iza čega na koncu i stoji opet ta ista ideologija), a podlosti tipa kad onaj jedan hrvatski reprezentativac nakon utakmice s Rusima pozdravlja nacionalističkim ukrajinskim pozdravom pa se to opravdava kroz neku sportsku prizmu mislim da i ne treba posebno komentirati.

Sport je nešto što bi trebalo biti u sasvim drugoj sferi. Nešto individualno, plemenito i zajedničko svakom ljudskom biću, a ne nešto što služi legitimizaciji najprimitivnijih i socijalno najdestruktivnijih životinjskih instinkata. Kao i umjetnost.
U tom smislu je bila o ona moja ranija tirada o ljudskoj životinji.

[Stitch]

Na temi o Matvejeviću imali smo sličnu raspravu. Pa ću se dijelom ponoviti. Pozitivizam je davno nestao iz književnosti i općenito umjetnosti, jedino se u nas furaju na beznadno zastarjele i zaostale teorijske modele po kojima je bitno što su komu bili otac i mati, u kakvoj je sredini tko odrastao, je li bio bogat ili siromašan, je li politički naginjao desnici ili ljevici, fašizmu ili komunizmu, je li bio u partizanima ili ne...

Zato u školama i bubamo irelevantne biografske podatke umjesto da se usredotočimo na ono što je jedino važno - djelo. Umjetnina je fenomen sam za sebe, nju treba proučavati, a ne političko ili vjersko opredjeljenje umjetnika. Za svijetom kasnimo gotovo stoljeće i nije nikakvo čudo da djeca kad ih se pita za interpretaciju pjesme ili romana ne znaju ni beknuti. Nego zamuckuju i nabadaju ono što su naštrebala napamet umjesto da uključe mozak i počnu razmišljati.

Opet, dočim razumijem kada amateri izjednačuju lik i djelo autora, žao mi je ko psu kada to počnu činiti profesionalci. Barem bi oni trebali znati da život tek dijelom utječe na ono što umjetnik stvara, to se ne može izbjeći - ali za najveći dio toga zaslužna je inspiracija i imaginacija. Njegova je mašta kreator tog izmišljenog svijeta o kojem čitamo ili koji gledamo na filmskom platnu ili pozornici. To je nova stvarnost. I jednako je realna kao ona "stara".

[Šabović Adis]

Kaj ti znaš kakav sam ja lažljivac.

Kako neću znati, pa isti k'o i ja. Nu:

Čovjek stvari mjeri po sebi. To je jedina istina. Lašci misle da svi lažu, varalice da svi varaju, poštenjaci da su svi pošteni...

Točno. Isto vrijedi i za istinoljubivost (riječ koju sam napisao) i istinitost (riječ koju nisam napisao).

Ae...

[haram]

...
Društvo u kojem penzići kopaju po smeću zasigurno nisu izazvali ni umjetnici ni sportaši.
To smo krivi mi i samo mi birajući političare. Koji su onakvi kakvi su.

...
Da bih riječ rekla!

O'rajli?






A to što se ti isti sportaši/umjetnici kojima se klanjamo sljubljuju s tim političarima koje preziremo, isto nema nikakve veze? Tko tu puši kubanske cigare, a tko e-cigarete?
Znate tko je kada i kako jedini od svih ovih naših silnih top-sportaša pokazao i stvaran moralni integritet?
Janica Kostelić, kad je odbila ponudu da poljubi Buševu guzicu, za koju su sve wannabie društvenoplitičke zvjezdice ovih prostora a i šire ginule da ju dobiju.
http://www.balkaninsight.com/en/article ... in-croatia
... Also on Friday, one of the world's greatest ever skiers, Croatian Snow Queen Janica Kostelic, turned down an invitation to join Bush at the official dinner. She did not give any reason for her action.
Among other celebrities who reportedly will not attend though invited by Mesic will be basketball player Toni Kukoc, a former star of the NBA's Chicago Bulls.
Okej, za Kukoča do sada nisam znao

[Donna Sole]

Harame, mislim da brkaš kruške i jabuke. Ipak mislim da te razumijem.

Janica je odbila jesti s Bušom i nije obrazložila zašto. Možda nije imala haljinu, jbg. Nisam uvjerena da je imala ikakvu primisao odbiti Buša iz čistih moralnih razloga. Nije čak ni vrijedno spomena, više sliči na urbanu legendu.

A da je sport nešto drugo od onoga što treba biti je već prožvakano. Međutoa, strasti za pobjedom nacionalne ekipe su sitne radosti u ovom "kruha i igara" levelu. Odvajka bilo tako.

Nisu to izmislili ni Modrićevi ni Šukerovi ni Šekularčevi ni Janičini fanovi.

I za Ben Hura smo navijali, nismo li?

[Stitch]

A to što se ti isti sportaši/umjetnici kojima se klanjamo sljubljuju s tim političarima koje preziremo, isto nema nikakve veze? Tko tu puši kubanske cigare, a tko e-cigarete?
Znate tko je kada i kako jedini od svih ovih naših silnih top-sportaša pokazao i stvaran moralni integritet?
Janica Kostelić, kad je odbila ponudu da poljubi Buševu guzicu, za koju su sve wannabie društvenoplitičke zvjezdice ovih prostora a i šire ginule da ju dobiju.

Boban joj je sličan. Iako se znao fotkati s Tuđmanom i hadezeovcima. Nisam mu to zamjerao, upoznao sam ga poslovno, dok je bio predsjednik Upravnog odbora Europapress holdinga. I to mi je otkrilo drugu stranu, zbog koje je redovito odlazio odatle iako je bio bogovski plaćen.

Zvone nikad nije bio fikus. Ni na travnjaku ni u životu općenito. A Pavić i Hanžeković htjeli su da bude upravo to. EPH ga je dvaput dovodio da mu bude reklama - i alibi. Zato me nije iznenadilo kada je davao te otkaze. Radio sam u Sportskima, znam koliko se trudio da novine budu objektivnije, bolje, bez Mamića i žutila. Sjedio sam kraj njega u restoranu u Teslinoj na večeri koju je organizirao za djelatnike Sportskih novosti. Došao je za naš stol kružeći okolo kao dobar domaćin pa smo malo porazgovarali o svemu i svačemu: Azri i Štuliću, nogometu, SP-u u Francuskoj i Thuramu koji mu je oteo onu prokletu loptu. Impresionirao me pristupačnošću i jednostavnošću. Zapalio je cigarilos i pijuckao s nama crno australsko vino. I pjevao je premda je odmah rekao da nema sluha. Na kraju smo se pozdravili pred ulazom i otad ga nisam imao prilike sresti. Ali svidio mi se. Jako.

[haram]

Na temi o Matvejeviću imali smo sličnu raspravu. Pa ću se dijelom ponoviti. Pozitivizam je davno nestao iz književnosti i općenito umjetnosti, jedino se u nas furaju na beznadno zastarjele i zaostale teorijske modele po kojima je bitno što su komu bili otac i mati, u kakvoj je sredini tko odrastao, je li bio bogat ili siromašan, je li politički naginjao desnici ili ljevici, fašizmu ili komunizmu, je li bio u partizanima ili ne...

Zato u školama i bubamo irelevantne biografske podatke umjesto da se usredotočimo na ono što je jedino važno - djelo. Umjetnina je fenomen sam za sebe, nju treba proučavati, a ne političko ili vjersko opredjeljenje umjetnika. Za svijetom kasnimo gotovo stoljeće i nije nikakvo čudo da djeca kad ih se pita za interpretaciju pjesme ili romana ne znaju ni beknuti. Nego zamuckuju i nabadaju ono što su naštrebala napamet umjesto da uključe mozak i počnu razmišljati.

Opet, dočim razumijem kada amateri izjednačuju lik i djelo autora, žao mi je ko psu kada to počnu činiti profesionalci. Barem bi oni trebali znati da život tek dijelom utječe na ono što umjetnik stvara, to se ne može izbjeći - ali za najveći dio toga zaslužna je inspiracija i imaginacija. Njegova je mašta kreator tog izmišljenog svijeta o kojem čitamo ili koji gledamo na filmskom platnu ili pozornici. To je nova stvarnost. I jednako je realna kao ona "stara".

O hajde Stič, ako je kao Sunce vidljivo da umjetnost puca na emocije a ignorira ratio, koliko je pametno iz toga isključiti etiku? Mislim, vizualno estetski sva totalitaristička ikonografija je vrlo dopadljiva, ali ako se zaboravimo poante iza djela lako će nam se dogoditi da se i nekritički emotivno vežemo za ideologije koje stoje iza njih - što je i bio cilj mahera prodaje samodopadnih iluzija kao Joseph Goebbels... i što se i danas radi, preko historijskog revizionizma i podvala davno poraženih ideologija pod nešto s civilizacijskim vrednotama.

Dodao bih još jedan, možda najbizarniji primjer nacionalističkog (u biti čisto primatskog pojmovanja društvenih odnosa) izvitoperenog rezoniranja - Nikola Jurišić.
Vrijeme je bio kasni srednji vijek, dakle ništa imaginarno a sve vrlo stvarno, lik je bio profesionalni vojnik na zadatku, kojem je bio totalno posvećen... dok nije došao do grada u kome se sćućurila sila nejači u strahu pred ljudolikim zvijerima iz pakla s kojima je već imala nekih loših iskustava. Da ne razvlačim već svima poznatu priču, lik je stao u tom gradu i bez prebrojavanja krvnih zrnaca i bez opipavanja lubanja sažalio se nad svima prisutnima i popeo se na zidine grada u njihovu obranu, i kao što znamo uspio van svih mogućih šansi i realnih očekivanja.
Bizarno u cijeloj priči je upravo to što si jedna društvena skupina (Hrvati) u zasluge pripisuje motivaciju protiv koje se borio sam Jurišić, tj. bespoštednu dominaciju jačih nad slabijima (Turci), organiziranih u nekakve skupine (majmuni, ukratko).

[MmeTipfeler]

Dobro Madam, i svi ostali ovdje koji smatrate da se umjetničko djelo može i treba isčupati van konteksta koji je njegov autor htio istaći...

Pa onda kao primjer navedi umjetničko djelo, a ne propagandne plakate. Daleko od toga da mislim kako je Leni bila vrhunska filmašica, ali u stanju sam njezine filmove promatrati kroz povijesnu i umjetničku prizmu.

Uostalom, baš se na na Fejsu u jednoj jezičnoj grupi vrti tema o Eneidi od koje ću ja dignuti ruke iako me zainteresirala, a krenulo je od jednog članka u NewYorkeru i pitanja o tome s koliko ljudi možemo razgovarati o tom epu. Vergilije je bio režimlija da mu para nema pa mu to ništa nije smetalo da stvori veličanstven ep, jedinstven u rimskoj književnosti, a nije u svojoj poeziji ni baš puno plakao nad pokorenim narodima, baš naprotiv: tu regere imperio populos, Romane, memento.

Samo što u I. st. p. n. e. nije bilo Wikiedije, jebiga.

[haram]

Harame, mislim da brkaš kruške i jabuke. Ipak mislim da te razumijem.

Sve su to biljke iz istog voćnjaka koji treba kišu sa nebesa koliko i gnoj iz staja

Janica je odbila jesti s Bušom i nije obrazložila zašto. Možda nije imala haljinu, jbg. Nisam uvjerena da je imala ikakvu primisao odbiti Buša iz čistih moralnih razloga. Nije čak ni vrijedno spomena, više sliči na urbanu legendu.

Ja nekako sumljam da nije htjela doć jer se bojala da ne izgleda dovoljno ženstveno

A da je sport nešto drugo od onoga što treba biti je već prožvakano. Međutoa, strasti za pobjedom nacionalne ekipe su sitne radosti u ovom "kruha i igara" levelu. Odvajka bilo tako.

Nisu to izmislili ni Modrićevi ni Šukerovi ni Šekularčevi ni Janičini fanovi.

E pa krajnje vreme bi bilo da čovjek postane biće svesno

I za Ben Hura smo navijali, nismo li?

nisam još pogledao ovu zadnju verziju, ali sekvence izgledaju odlično

[haram]

Boban joj je sličan. Iako se znao fotkati s Tuđmanom i hadezeovcima. Nisam mu to zamjerao, upoznao sam ga poslovno, dok je bio predsjednik Upravnog odbora Europapress holdinga. I to mi je otkrilo drugu stranu, zbog koje je redovito odlazio odatle iako je bio bogovski plaćen.

Zvone nikad nije bio fikus. Ni na travnjaku ni u životu općenito. A Pavić i Hanžeković htjeli su da bude upravo to. EPH ga je dvaput dovodio da mu bude reklama - i alibi. Zato me nije iznenadilo kada je davao te otkaze. Radio sam u Sportskima, znam koliko se trudio da novine budu objektivnije, bolje, bez Mamića i žutila. Sjedio sam kraj njega u restoranu u Teslinoj na večeri koju je organizirao za djelatnike Sportskih novosti. Došao je za naš stol kružeći okolo kao dobar domaćin pa smo malo porazgovarali o svemu i svačemu: Azri i Štuliću, nogometu, SP-u u Francuskoj i Thuramu koji mu je oteo onu prokletu loptu. Impresionirao me pristupačnošću i jednostavnošću. Zapalio je cigarilos i pijuckao s nama crno australsko vino. I pjevao je premda je odmah rekao da nema sluha. Na kraju smo se pozdravili pred ulazom i otad ga nisam imao prilike sresti. Ali svidio mi se. Jako.

Nisam to znao. Evo i njemu onda jedan
Nadam se da je na izlasku iz restorana ponio koju PET bocu za penziće koji prekapaju kontejnere pred zadnjim izlazom.

[Stitch]

O hajde Stič, ako je kao Sunce vidljivo da umjetnost puca na emocije a ignorira ratio, koliko je pametno iz toga isključiti etiku? Mislim, vizualno estetski sva totalitaristička ikonografija je vrlo dopadljiva, ali ako se zaboravimo poante iza djela lako će nam se dogoditi da se i nekritički emotivno vežemo za ideologije koje stoje iza njih - što je i bio cilj mahera prodaje samodopadnih iluzija kao Joseph Goebbels... i što se i danas radi, preko historijskog revizionizma i podvala davno poraženih ideologija pod nešto s civilizacijskim vrednotama.

Etika nije diskurz estetike. Miješaš kruške i jabuke. Govorimo o tome što je lijepo, a ne što je dobro. Kalokagatija, sklad ljepote i dobrote, kao ideal ne postoji još od starih Grka. Ta je ideja umrla zajedno sa Ksenofanom, Platonom i Aristotelom iako je bilo pokušaja da se oživi (petrarkisti, Shaftesbury itd.). Jama je lijepa sama po sebi, a ne stoga što je Kovačić bio partizan i borio se protiv nacizma i fašizma.

[Donna Sole]

Umjetnička, znanstvena, sportska djela i treba odvojiti od njihovih autora. Inače ćemo doći u situaciju da spaljujemo vrhunsku umjetnost i negiramo znanost ili sportske rezultate.

Zamislimo da je Hitler Jesseu Owensu zbog njegove boje oduzeo medalje ili negirao rezultate. Iz Hitlerovog kuta gledanja tako se moglo i što bismo danas imali?

Ili da su Lenini filmovi uništeni kao što su nacisti uništavali i spaljivali knjige "nepoćudnih" autora...

Bili bismo uskraćeni za svašta lijepo.

Na što bi sličio svijet da se divimo samo djelima politički korektnih autora? Pri tom ne mislim samo na doslovno politiku. Inače jebem političku korektnost. Nema goreg licemjerja.

[MmeTipfeler]

Kalokagatija, sklad ljepote i dobrote, kao ideal ne postoji još od starih Grka.

Zato što nitko poslije nije shvaćao bit te ideje, to jest unutarnju logiku: ono što je dobro samim je time i lijepo, a ono što je lijepo samim je time i dobro. Lingvistički rečeno: označitelj je neodvojiv od označenoga. Što, dakako, nije točno.

[Šabović Adis]

Osim kad se označi sam, što može samo ako je svjestan sebe. Auto...nešto...homo...nebi znao.