Tristana » wrote:Ima 9 godina.
Hek, ovaj tvoj prijedlog nije opcija
baja, vidiš, tvoja je suprotnost. A ja svojoj kad ukažem na ljude koji su manje sretni ili kad se baš u ovo vrijeme skupljaju igračke za djecu iz domova, ona to riješi tako da kaže
jadna dječica, ajde im ti mama kupi malo igračaka pa da pošaljemo.
Ili mi dođe iz škole "
...mijenjala sam se sa Jakovom, on je meni dao konjiće a ja ću njemu bakugana!
I ja ...ali ti nemaš bakugana
da, znam, budeš mu ti kupila !
Meni baš ovo ne zvuči škrto, neg ko da voli svoje stvari. Nije to isto, nemojte me zezat.
Škrtost je grozna, al ovo je drugi par opanaka.
Ne znam dal će će ti ovo pomoć, Tristana...al evo:
Ja sam bila takvo dijete, ludo sam voljela svoje stvari. Nisam bila škrta, ali ono što je moje...nikako mi se nije sviđalo da pripadne nekom drugom.
Čak ni kad sam bila starija od tvoje curice...sjećam se svojih suza sa 11 godina kad je mama dala jednog mog plišanog zeca petogodišnjem sinu njene prijateljice. Prijateljica (s malim lopovom
) je bila na kavi kod nas, mene nije bilo doma, mali se igrao s mojim igračkama i zec mu se svidio. Kad sam ja saznala što je mama napravila-raspad sistema, plakala sam neutješno.
Mrzila sam kad su mi govorili da dam robu koju sam prerasla mlađim nećakinjama, mrzila. Nikad to nisam napravila, iako su roditelji znali štogod maznut bez pitanja.
E da, i mene su uvjeravali da ne valja bit škrta, al uopće nisam kužila o čemu oni to pričaju.
Ja sam samo voljela svoje stvari, a oni su me uvjeravali da nešto loše radim. Mislila sam da je moja prijateljica, koja mi je uvijek davala svoju najljepšu lutku kad smo se igrale kod nje doma, najbolje stvorenje na svijetu. Jebga, kad ona meni može dat ćelavicu, a sebi uzet neku koja je meni bezveze bila, mora da je silno dobra. Ja to ne mogu, pa mora da sam lošija od nje.
Idem s tim svojatanjem u krajnost, znam, svjesna sam toga i trudim se kontrolirat. Ali ne mogu uvijek. U ratu, kad smo odlazili iz mog rodnog grada, mogla sam ponijeti samo jednu torbu. Jebate, cijeli život strpat u jednu torbu i to znaš da moraš ponijeti nešto što će ti trebat, jer ideš tamo gdje ničega nećeš imat...uglavnom, tek sam poslije priznala da sam u tu torbu uspjela nagurat jednu suknjicu koju sam jako voljela i još jednu kutijicu s gluparijicama za koje sam mislila da bez njih ne mogu.
Ovaj, da ne bi bilo zabune, znala sam ja da tu suknjicu nikad neću obući, ono, tad sam već narasla duplo u visinu otkad sam je zadnji put nosila.
I danas sam takva, ja nikad ne bacam svoju odjeću, još čuvam bilježnice iz osnovne i pomalo kanda mrzim ljude koji posude moje knjige i igrice i nikad ih ne vrate. Majko mila najradije bi im kupila novu knjigu/igricu, došla na vrata i zadrečala: VRAĆAJ MOJE!
Uopće nije isto da ja sebi kupim novi primjerak, šta će mi novi, ja volim onaj stari.
S druge strane, nemam nikakvih problema s davanjem para ili čašćenjem. Jebo pare, njih uopće ne doživljavam kao nešto što bih mogla voljet i dajem ih laka srca.