Vjerovala sam joj. Imam osjećaj i danas da se na nju mogu osloniti bezuvjetno.
Poštovanje...?
Prema njoj ga imam puno, prema njezinim granicama sam ga imala nešto manje.
Ustvari, ona nama i nije postavljala neke striktne granice.
Učila nas je. Bila je.
Moralna, poštena, vrijedna, puna ljubavi i topline.
Ponekad nervozna, ponekad ljuta, ponekad živčana.
Sve granice koje sam si postavila postavila sam ih sama.
I kada je bilo "stani-pani" neke stvari nisam ili jesam učinila ne iz straha i zato što me ona tako naučila nego zato što sam znala da kući imam nekog tko me voli.
Nekog kome je stalo do mene.
Nekog kome se uvijek mogu vratiti i tko će me primiti širom otvorena srca.
Po nečijim mjerilim ja sam bila tinejđer kojeg ne bi svaka majka poželjela.
Puno sam se "gubila", eksperimentirala, tražila, radila svašta.
Nisam bila "dijete sa police", kojim se majka uvijek može samo ponosno dičiti.
Priuštila sam joj dobru porciju stresa i pojedenih živaca.
Ali na kraju svega, rijetko koja osoba koju poznajem je imala toliko pošten, iskren i otvoren odnos sa svojom majkom kakav sam u tim godinama imala ja i imam još uvijek.
Da, griješila je.
Da, možda je trebala biti veći autoritet i tada možda ne bi povremeno izgubila živce i energiju i posegla za fizičkom kaznom.
Ali nije. Samo je čovjek, sa svim svojim manama i vrlinama.
Koji je svojoj djeci na kraju ipak dao ono najbitnije.
Jbga, ne mogu svi roditelji odgojiti savršene, dobroćudne Ajnštajne.