Kad ljudi tuku djecu

[aisling]

Psihičko maltretiranje je puno gore od šamara. Sustavno djetetu uništavaj samopoštovanje i samopouzdanje i totalno si ga onesposobio za život. Meni su voljeli za razbijenu čašu ili udarac glavom u prozor ili bilo kakvu takvu sitnicu ispaliti kako sam glupa i nesposobna, a danas se čude kako ne mogu završit faks. Imam frendice koje su zaključavali doma u sobu da uče i nisu im dali da se idu igrat u park da ih druga djeca ne bi pokvarila ili (ovoj jednoj) da sačuvaju čednost. One isto danas nisu skroz normalne.

A treće opcije nema pa moraš birati između dva zla?

Zašto se sve gleda tako crno bijelo, ili ovo ili ono, to mi baš nije jasno.

Ako ne udariš po prstima, onda psihički maltretiraš.
Ako ne maltretiraš psihički ni ne udaraš po prstima, onda imaš neodgojeno i razmaženo dijete.

Ljudi, a bome ni djeca, nisu baš kompjuterski programi koji funkcioniraju po if this then that naredbama. Malo je ipak složenije, bar se meni tako čini.

Nema strogog pravila kakav će netko ispasti ako mu se pristupi ovako ili onako, možete si samo povećati šanse da nešto ispadne dobro. Ima ljudi koji su trpili itekakva psihička i fizička maltretiranja i izrasli su u itekako sposobne ljude. Nitko neće radi njih tvrditi da psihičko i fizičko maltretiranje ne šteti i da nema veze ako eto nekog gaziš na ovaj ili onaj način. Može se svašta preživjeti, može se iz svakavih situacija izaći normalne glave. To svejedno ne znači da su te situacije dobre. Zato mi je čudno zašto se povlači argument i mene su lupili po turi i nije mi ništa. Super da ti nije ništa, blago tebi. Stvarno. Al kakve to veze ima s tim da je lupanje po turu dobro? Baš nikakve.

Ovo sad stvarno pričam sa sobom, sorry Maleficient

[Maleficent]

A treće opcije nema pa moraš birati između dva zla?

Ja sam jučer iznijela treću opciju. Biti kao njemačka dadilja ili Cesar - šaptač psima. Smireni asertivni vođa.

[aisling]

Ja sam jučer iznijela treću opciju. Biti kao njemačka dadilja ili Cesar - šaptač psima. Smireni asertivni vođa.

Ma quotam tebe, al zapravo pričam sama sa sobom. Oprosti.

[vrrrlet]

Psihičko maltretiranje je puno gore od šamara. Sustavno djetetu uništavaj samopoštovanje i samopouzdanje i totalno si ga onesposobio za život. Meni su voljeli za razbijenu čašu ili udarac glavom u prozor ili bilo kakvu takvu sitnicu ispaliti kako sam glupa i nesposobna, a danas se čude kako ne mogu završit faks. Imam frendice koje su zaključavali doma u sobu da uče i nisu im dali da se idu igrat u park da ih druga djeca ne bi pokvarila ili (ovoj jednoj) da sačuvaju čednost. One isto danas nisu skroz normalne.

Jesi li se oslobodila? Jesi li eksala rakijicu i razbila čašu namjerno? To doduše jest običaj istočnih susjeda krajnje upitne svrhovitosti, ali u tvom slučaju bi moglo biti oslobađajuće.

Jesu li onoj sačuvali čednost?

[Maleficent]

Jesi li se oslobodila? Jesi li eksala rakijicu i razbila čašu namjerno? To doduše jest običaj istočnih susjeda krajnje upitne svrhovitosti, ali u tvom slučaju bi moglo biti oslobađajuće.

Jesu li onoj sačuvali čednost?

Dok sam bila mala bila sam skroz fina osjetljiva pjesnička duša, krotka i poslušna. Moj brat je lomio čaše u inat.

No, moj mlađi braco je danas sređena osoba, samostalan, s poslom i ozbiljnom vezom, a ja sam probisvijet koji im parazitira na leđima. Moj inat je očito puno gori.

Ona moja prija ima dečka kojeg ne smije pokazat da ima, i još uvijek u 23h mora bit doma. U svojoj 28. Ni ona ne lomi čaše.

[blaze]

Ovo je podla laž i vjerujem da si toga svjesna.

nisam. pogledaj bilo koji svoj odgovor klonki

a kakva razlika može biti kad imaš ili nemaš djecu? mislim, u percepciji. ja sam, dok sam bila još bezdjecna, kod frendice okretala očima kad joj je mali uredno vadio sve iz torbe i razbacivao. ona je bila u kuhinji, ja sjedila u dnevnoj i upozoravala: marina, eno ti vadi mobitel. marina, eno ti baca ključeve, marina, eno ti kopa po novčaniku. marina ništa. ni a ni be. donijela je sokić, sjela do mene i nastavila pričati o nečem svom. ja u sebi mišljah, bože, pa kaj mu ne veli da se to ne radi. moja djeca neće tako. zašto mu ništa ne kaže, što je ovo... shvatila sam tek kad sam i sama dobila djecu to je normalna cijena za petminuta mira, neka brate radi što hoće

[Dany]

Lorde (a i ostali), eto, u ovakvim raspravama mi se čini da se to što mogu opravdati roditelje koji u iznimnim situacijama lagano udare svoje dijete tumači na taj način. I čini mi se da je jedini razlog da se to tako tumači zato što povlačim crtu negdje drugdje. Ne povlačim je zato što mislim da je to super i prihvatljivo kao odgojna metoda (kao što sam već prije napisala) nego zato što to jednostavno ne smatram ni izbliza toliko strašnom pogreškom u odgoju kao vi koji ste strogo protiv. Ljudi griješe. Divno je biti pametan i razuman roditelj koji se trudi i pokušava i nikad se ne izgubi i uvijek zna što će učiniti, ali za to se treba poklopiti milijun faktora, i karaktera roditelja i djeteta i situacija. Nijedna odgojna metoda se dosad nije u praksi pokazala kao apsolutno savršena. Svatko negdje nekad kiksa, netko na udaranju djece po prstima, netko na besmislenom izderavanju, netko na prevelikom dopuštanju, netko u zabranama izlazaka ili jedenja slatkiša ili guranju djeteta u viper ili posjedanju pred televiziju da ga odgaja ili kršenju obećanja ili nečemu dvadesetom, nebitno, sigurno možete zamisliti.

Potpisala bih ovo od prve do poslednje riječi.
Moram priznati da sam povremeno dobijala i više od tog jednokratnog lupkanja po guzi, i to samo od majke, ali bih ipak smatrala nezasluženom i drskom uvredom da nekom padne na pamet nazvati je lošim roditeljem, pizdom, komotnom, glupom itd. Neupućenom da, svakako, ali sve ostalo smatram pretjeranim. Imajući u vidu kako joj je tada bilo i koliko joj je vremena preostajalo za bavljenje svakim od nas troje, ostvarila je zadovoljavajući rezultat.

Niti svi imaju jednako predznanje o djetetu primjerenim metodama vaspitavanja, niti svi u istim uslovima podižu djecu. Meni je, recimo, na raspolaganju bilo neuporedivo više izvora informacija, pa opet nisam imala pojma o mogućim posledicama čak i blagih fizičkih kazni u najranijem uzrastu. Zapravo, da Glora nije na onom forumu linkala rezultate nekog istraživanja na tu temu, još uvjek bih mislila da posledica nema. A mislila bih tako jer ih ne osjećam na sebi. Zaista se ne sjećam da sam se ikada zbog par udaraca prutom osjetila nevoljenom i poniženom, ali se odlično sjećam da sam mnogo toga radila i kad sam bila svjesna da griješim i da ću vjerovatno biti kažnjena, jer mi je već više puta objašnjeno zašto je to pogrešno. I najbitnije, majku nikada nismo doživljavali kao zapjenušanu nasilnicu koja nas bezrazložno muči i ponižava, naprotiv, odnos koji imamo s njom je najpotpuniji i najkvalitetniji mogući.
Naravno, svjesna sam činjenice da ima i onih oji nisu tako lagano prošli i stoga bih se složila sa Glorom i Tupelo da je pravovremeno informisanje roditelja jedini mogući put.

[Lord Byron]

Zaista se ne sjećam da sam se ikada zbog par udaraca prutom osjetila nevoljenom i poniženom...

Vjerujem da nikome od nas ovo nije prvi put da raspravlja o fizičkom kažnjavanju djece.

Meni je zanimljivo da se u tim raspravama redovito javlja nekoliko uvijek istih momenata (napisanih od različitih ljudi). Jedan od tih momenata je da ljudi, nazovimo ih "onima s više razumijevanja za fizičko kažnjavanje" (ovo pišem bez sarkazma i namjerno ih ne želim nazvati "zagovaračima"), često pišu o tome kako se nisu osjećali dok su bili fizički kažnjavani.

Možeš li se sjetiti kako se jesi osjećala u trenutku fizičkog kažnjavanja?

Još nešto, neovisno o tvom postu: često se potegne argument "bolji je šamar od deranja" - je li itko ikad vidio roditelja koji potegne šamar u blaženoj tišini obiteljskog doma, bez popratnog deranja (onog istog koje je gore od šamara)? Taj mi je prizor teško zamisliv - pogotovo ne smatram takav navodni hladni šamar u tišini nekom posebnom srećom u odnosu na onaj "glasni".

[Morticia]

U trenutku kad bi me mama u nemoćnom bijesu udarila po guzici smijala sam joj se i osjećala sam se nadmoćnom jer sam shvatila da je izgubila živce i snagu.
Znala sam da sam pobijedila.
Sestra i ja smo joj se cerile u brk i bježale oko stola, mi smo se igrale lovice.
Dok se i ona ne bi počela smijati.

Nemam ni trunke traume od svoje mame i njezinih rijetkih udaraca.
Ona je bila i ostala osoba koja nije autoritet.
Ikome, pa tako ni svojoj djeci.
I to što je zbog svog neznanja i nemoći ponekad posegla za fizičkom kaznom ne čini je ni najmanje lošom majkom.
Unatoč tome dala nam je svu ljubav ovog svijeta. Podršku, razumijevanje, BEZUVJETNOST.
I osjećala sam tu bezuvijetnu ljubav uvijek, čak i onda kada je došlo do udarca.
Osjećam je i danas, kada sam odrasla žena.

Da li smatram da je u tim trenutcima postupala ispravno? Ne.
Da li od toga imam traume? Ne.

[Lord Byron]

Da li smatram da je u tim trenutcima postupala ispravno? Ne.

Što misliš, smatra li ona da je u tim trenutcima postupala ispravno? To je, po meni, pitanje svih pitanja.

[Beau]

U trenutku kad bi me mama u nemoćnom bijesu udarila po guzici smijala sam joj se i osjećala sam se nadmoćnom jer sam shvatila da je izgubila živce i snagu.
Znala sam da sam pobjedila.

Nemam ni trunke traume od svoje mame i njezinih rijetkih udaraca.
Ona je bila i ostala osoba koja nije autoritet.
Ikome, pa tako ni svojo djeci.
I to što je zbog svog neznanja i nemoći ponekad posegla za fizičkom kaznom ne čini je ni najmanje lošom majkom.
Unatoč tome dala nam je svu ljubav ovog svijeta. Podršku, razumijevanje, BEZUVJETNOST.
I osjećala sam tu bezuvijetnu ljubav uvijek, čak i onda kada je došlo do udarca.
Osjećam je i danas, kada sam odrasla žena.

Da li smatram da je u tim trenutcima postupala ispravno? Ne.
Da li od toga imam traume? Ne.

Sjajno, Morti! Divno si to rekla

[Morticia]

Vjerujem da ne smatra.
Vrlo često razgovaramo o našem (sestrinom i mojem) djetinjstvu, njezinom (maminom) odgoju i svim životnim situacijama koje su tad bile posložene onako kako jesu.
I ona uvijek dolazi do istog zaključka- griješila je u nekim stvarima, da nas sad, s ovim znanjem i stanjem svijesti ponovno odgaja neke stvari bi činila drugačije.

Da li mislim da je to ždere i ne da joj spavati? Ne.
Da li bih voljela da je ždere? NE.

Učinila je kako je najbolje znala i umjela.
I dala mi je ono najbitnije- LJUBAV.
Puno istinske, zdrave, nesebične i bezuvjetne ljubavi.
Neki pogrešni detalji u odgoju u odnosu na ono što mi je pružila su potpuno beznačajni.

[rh4ps0dy]

Zato sam i rekla - svakome se može dogoditi. Ali pametan čovjek neće svoju nemoć ispoljavati svako malo.

[Lord Byron]

Vjerujem da ne smatra.

O tome cijelo vrijeme i govorim.

Ne vjerujem u postojanje savršenog, nepogrješivog roditeljstva - ali, to nije razlog da se ne pokušava što manje griješiti u roditeljstvu. Mislim da je crta razdjelnica (koja, ja si i dalje mislim svoje, dijeli roditelje od pizda) nečija (ne)sklonost da "bugove proglašava za features", (ne)sposobnost priznavanja svojih roditeljskih grešaka, (ne)spremnost na suočavanje sa svojim roditeljskim greškama i borbu protiv tih grešaka, (ne)proglašavanje svojih pogrešnih postupaka neizbježnim, nužnim, korisnim za dijete, ili pak djetetovom dobrobiti.

Postavio sam ti pitanje jer se u tvom postu na dva mjesta spominje majčino posizanje za fizičkim kažnjavanjem kao "pucanje" i gubitak kontrole, a ne kao svjesno primjenjivanje "roditeljskog alata" koji se smatra legitimnim i dobrim za dijete.

U cijelom ovom uzavrelom topicu pokušavam povući crtu između fizičke kazne kao roditeljeve greške i fizičke kazne kao nečeg što roditelj smatra svojim pravom i dužnošću.

I to je to.

[Morticia]

@rhapsody- APSOLUTNO.

Sablasno mi je vidjeti roditelje koji šamaraju i udaraju po peleni djecu dobi moje kćeri.
To su još bebe.
Koje se od samog početka navikava na udarce.

Ali poneka pogreška, čak i ako se ponovi- ne znači nužno lošeg čovjeka/roditelja.

Roditeljstvo je prekompleksno da bi se svodilo na crno bijelo.

Naravno da će se većina normalnih ljudi složiti kako batina uistinu nije izašla iz raja.
Ali i konstantno i uporno demoniziranje onih koji su kroz cijelu roditeljsku karijeru dijete 5 puta udarili po guzici je postalo poprilično naporno.

[Morticia]

Svatko tko misli i izjavljuje da IMA PRAVO tući i udarati svoje dijete i da mu time čini išta dobro nije normalan čovjek.

Amen.

[Lord Byron]

Ali i konstantno i uporno demoniziranje onih koji su kroz cijelu roditeljsku karijeru dijete 5 puta udarili po guzici je postalo poprilično naporno.

Ne bih brojao. I pet puta može biti previše, ako je popraćeno tvrdnjom da je dijete to "zaslužilo".

Ali, mislim da u osnovi govorimo jedno te isto. : nepsiho smajli:

[Morticia]

Slažem se.

To je upravo ono o čemu govorim- roditeljstvo je prekompleksno da bi se "čerečilo" samo na određene segmente odgoja.

[Glo]

U trenutku kad bi me mama u nemoćnom bijesu udarila po guzici smijala sam joj se i osjećala sam se nadmoćnom jer sam shvatila da je izgubila živce i snagu.
Znala sam da sam pobijedila.
Sestra i ja smo joj se cerile u brk i bježale oko stola, mi smo se igrale lovice.
Dok se i ona ne bi počela smijati.

Zanima me kako si se osjećala kad bi pobijedila u takvim situacijama. Kako si je onda doživljavala ako ne kao autoritet?


Inače, nevezano uz ovo tvoje, posljedice udaraca nije samo pitanje - trauma ili ne, već propuštanje dobrobiti koje nose pozitivne metode.

[Morticia]

Nisam je nikad doživljavala kao autoritet.
Kako sam se osjećala kad bih pobijedila?
Identično kao i prije takve neke situacije.

Slažem se da se fizičko kažnjavanje može promatrati i kroz prizmu propuštanja dobrobiti koju nose pozitvne, konstruktivnije metode.
Ali ne znam što da ti na to točno kažem.
Dimnjak je napisala da bi možda, da je nikad nisu udarili, danas bila JOŠ bolja.
Možda bih bila i ja, ne bježim od toga.
Ali nikada nećemo znati, je li tako?
Kao što nema načina da se dokaže da bi itko od nas bio bolji ili gori da su ga roditelji odgajali drugačije.

Bitan je krajnji rezultat, ipak, a ne neki imaginarni ŠBBKBB.

[rh4ps0dy]

Naježim se dok vidim roditelje kako se u javnosti deru ne djecu, kamoli nekaj gore. Baš sam ovo ljeto gledala jednu mamu na biciklu ispred koje se vozio njen sin, očito presporo za njen ukus. U jednom mu je trenu doviknula nešto u stilu "Balavče jedan glupi! Budalo!". Potreslo me to.

Isto tako, radim u školi. Prilikom jednog sata me jedan klinac nešto banalno pitao, ali stvarno banalno, tipa nije znao neki zadatak koji smo stoput ponovili; to je bilo onako "jooooooj". I krenula sam prema njemu da mu objasnim, možda naglije nego je on ocijenio normalnim i kad sam se stvorila pokraj njega, tako je jadan misleći da sam ljuta pokrio glavu rukama. Samo sam ustuknula.

[Morticia]

Rhapsody, ti ovdje govoriš o zlostavljanju.
O djetetu koje je toliko naviklo na batine da se refleksno štiti čim netko uđe u njegov osobni prostor.
Ja ne govorim o tome.

[rh4ps0dy]

Ok, dok sam ja natipkala post, nakupilo se između, nije bilo direktno usmjereno tebi, nego onak, općenito razmišljanje.

[Glo]

Nisam je nikad doživljavala kao autoritet.
Kako sam se osjećala kad bih pobijedila?
Identično kao i prije takve neke situacije.

a to je kako onda? oprosti ako ne želiš odgovoriti, a ja to ne vidim. ne razumijem kako je onda jesi doživljavala? jesi li joj vjerovala, imala poštovanja prema njoj i njenim granicama, jesi li imala osjećaj da se možeš osloniti na nju. pitam isključivo iz razloga jer ne shvaćam, pa bi onda voljela dobiti malo širu sliku.

Samo sam ustuknula.

šteta. zašto si ustuknula?

[Lord Byron]

a to je kako onda? oprosti ako ne želiš odgovoriti, a ja to ne vidim. ne razumijem kako je onda jesi doživljavala?

Ako se smijem umiješati: jeste li sigurne da pod "autoritetom" govorite o istoj stvari? Čini mi se da tu postoji izvjesna razlika koja stvara šum u komunikacijskom kanalu.