Ne. Nije osjetljiva na tu temu. Ja sam osjetljiva na tu temu. Meni je ono bilo grozno iskustvo. Jebote, nisam ja tu neki autsajder, subjektivna sam i emocionalno uključena i ne mogu biti objektivna premda znam da ni majci ni djetetu u tom trenutku nije bilo baš ugodno, jel. I znam da ispada blesavo što stalno koristim "ja" i "meni", ali stvar je u tome da, znajući kako je izgledalo iz moje pozicije, mogu samo zamisliti kako je bilo njemu i njojLord Byron » wrote: Ćinjenica da je predmetna majka toliko osjetljiva na tu temu da se netko tko joj je jako blizak ne usuđuje tu temu niti spomenuti, dodatni je alarmni signal.
Doista ne znam iz koje bih pozicijie mogla razgovarati o tome s njom. Više mi se tu stvari može prigovorit. Počevši od toga da sam dost mlađa od nje i u usporedbi s njom "nemam pojma o životu". jer doista nemam . Također, nemam vlastito dijete (a nećemo biti licemjerini pa zanijekati potezanje tog argumenta u bilo kojoj raspravi o djeci). Treće (i najgluplje, ali bear with me) - ja vam doista ne mogu opisat koliko sam puta u životu čula, kad bih i o čemu pokušala s ljudima kanda ozbiljno razgovarat, da se "postavljam" kao nekakav šrink i da psihologiziram i filozofiram bezveze. I okej, možda se postavljam, možda ne znam drugačije, možda doista pomisle da želim ostaviti dojam kao da sam popila pamet svijeta, ali drugačije ne znam.
Ono što, doduše, mogu jest porazgovarat s njom o tome kako sam se ja za vrijeme tog incidenta osjećala i pustit je da priča ako želi.